Doživljaj bez kompromisa

Doživljaj bez kompromisa

Ako je, poslužimo li se riječima pjesnika Audena, »iskrenost kao san«, onda su albumi i koncerti Tamare Obrovac velika sanjarica. Naime, njezinih pet dosad objavljenih albuma glazbeni su dnevnik koji nas vodi jedinstvenim umjetničkim svijetom koji se prepoznaje i daleko izvan granica Hrvatske. Jazz-kantautorica koja nadahnuće nalazi u istarskoj i sredozemnoj melodici, glazbenica je koja nikada ne miruje. Nakon zagrebačkoga koncerta Tamara je do kraja istoga tjedna, u tri različite formacije, nanizala nastupe u Trstu, Rijeci i Rovinju. S umjetnicom smo kratko porazgovarali za predaha u njezinu Svetvinčentu.

Na posljednjem zagrebačkom koncertu imali smo vas prilike prvi put vidjeti s čak osam glazbenika. Otkud suradnja s češkim Epoque String Quartetom?

– Dugo sam imala želju i potrebu zvuk Transhistrije oplemeniti zvukom gudačkoga kvarteta. No, naći kvartet koji će moći svirati uz nas nije baš jednostavno, ponajprije zbog ritmičke komunikacije, stoga sam tražila kvartet koji, u konceptu, izlazi iz okvira klasične glazbe. Od nekoliko ponuđenih, odlučila sam se za ovaj zbog mekoće zvuka i dobra sklada.

Je li riječ o zvuku koji ćemo naći na vašem novom albumu?

– To je jedna verzija, jer sada radim na trima usporednim projektima. Uz osnovni Transhistria Ensemble, postoji druga verzija s pridodanim gudačima i treća, u kojoj je ritam-sekcija električna, klavijature zamjenjuju harmoniku, a sastav je nadopunjen i tročlanom puhačkom sekcijom. U posljednjem riječ je o urbanoj, klupskoj glazbi, s time da je ostao istrijanski dijalekt i kontaminacija Istrom, ali u obliku soula, funka... Svaki od tih projekata bit će popraćen zasebnim albumom.

Koliko ste se tim novim formatima približili konačnom izrazu koji već godinama gradite?

– Ne bih to nazvala konačnim, jer nismo, kao bića, konačni. Čovjek je različit u svakoj dobi, svake godine, mjeseca i dana. Prema tome, rekla bih da je to proces u kojem neko vrijeme zadovoljava jedan zvuk, a u drugom se vremenu traži nešto više. U svojoj zrelosti, ako to smijem reći, čovjek gubi velike pretenzije i ambicije, pa se može i igrati. Tako je, primjerice, uz spomenuta dva akustična projekta koja zahtijevaju nešto dublji emotivni izričaj, funky moj mali glazbeni godišnji odmor.

Šest novih skladbi koje smo čuli na koncertu uglavnom govore o samoći, razdvojenosti, rastanku, pa čak i predosjećaju smrti. Otkud ta tematika?

– Jedna pjesma bavi se slikom staračkoga doma u Puli, koja me prati cijeloga djetinjstva. Riječ je o staroj kamenoj kući, staračkom domu za siromašnije i ispred nje je zidić na kojem sjede starčići, između ostalih i jedan iz sela odakle su svi moji. To me podsjetilo da nije riječ o nekim drugim ljudima i da tamo može završiti i netko koga poznaješ. Kao kad se rak, koji se uvijek događa drugima, pojavi u vašoj obitelji ili među prijateljima, pa je to odjednom neka druga situacija. No ta je skladba napravljena tako da je, u biti, vesela. A ove druge izrazito su posvećene emociji – emociji bivanja, želje i ljubavnog odnosa. One su, zapravo, rezultat moga načina življenja, koji je emotivno dosta intenzivan ali i nužan da bi čovjek uopće mogao stvarati. Nije uvijek jednostavno tako živjeti, ali riječ je o dobroj podlozi za stvaranje.

U vas se toliko toga događa u kontrastima – zvuk – tišina, šala – tuga, pa i krhka pojava snažan i izražajan vokal. Je li to temelj vašeg izraza?

– Nažalost, oko pojave ne mogu ništa napraviti. Bog ju je dao i na nju sam morala pristati (smijeh). Ne znam jesu li kontrasti temelj mog izraza, ali, u svakom slučaju, za mene je to neko životno načelo. Život se sastoji apsolutno od svega i, kako bi narod rekao, kol’ko gori, tol’ko doli. Znači, onaj koji ne može pasti jako duboko ne može ni letjeti jako visoko. Ja svakako, kao osoba, mogu biti jako vesela i jako tužna, ali sam s godinama naučila da ne apsolutiziram ta stanja. Ako biste me pitali za princip, onda bi on trebao biti neka vrsta beskompromisnosti doživljavanja.

Stalno radite na više kolosijeka. Koliko vam je važan rad za kazalište i film u odnosu na kantautorski?

– Vrlo mi je važan, ali to dvoje ne razdvajam. Kad se uhvatim nekoga posla, radim kao da je to jedino na svijetu, jer drukčije ne mogu. Ili radim ili ne radim, ništa napola. Rad za teatar gotovo mi je neka vrsta odmora, jer nisam odgovorna za projekt, nego sam tek njegov dio, a timski rad volim. Osim toga, jako mi je važno da radim s ljudima koji mi odgovaraju, pa uživam i u tom smislu.

Na posljednjem albumu Daleko je... prevladava ugođajan, melodičan i, uvjetno rečeno, komercijalniji zvuk. Koliko je to bila vaša namjera, a koliko trenutak?

– Zapravo, uvijek je riječ o trenutku. No, mogu reći da su stvari mnogo složenije, formalno i glazbeno, nego što se čuje. Tu je mnoštvo nejednakih mjera, tako da su se moji dečki naradili. Sveukupno album ima više melodije, to je točno, jer ako bih se držala isključivo odnosa harmonija i melodija u istarskoj ljestvici, vrlo bih brzo osjetila ograničenost.

Koliko sebe držite etno, a koliko jazz-glazbenicom?

– Nemam pojma. To mi je potpuno svejedno. Ako bismo jazz definirali kao oblik u kojem je improvizacija osnova, onda sam svakako jazz-glazbenica. S druge strane, u etnu je sva moja emotivnost, nadahnuće i izvor iz kojeg crpem, jer su me boja i zvuk takozvanoga čistog jazza davno umorili.

Među rijetkim ste domaćim glazbenicima kojih je rad prepoznat i u inozemstvu. Što držite ključnim za to?

– Još nisam na razini opće poznatih imena. U krugovima koji se bave jazzom i etnom, pogotovo u susjednim zemljama, dobro se zna tko sam i što radim, ali ti okviri nisu prijeđeni. Temelj je, rekla bih, u istini izričaja. Ako je emocija izrečena na način koji je istinit i jasan, onda energija prodire svuda, bilo gdje na svijetu.

Razgovarao

Velimir Cindrić