Crtići za sladokusce

Crtići za sladokusce

Za neprijeporan aktualni procvat domaćeg animiranog filma baš nikakve zasluge ne pripadaju Zagreb filmu, nekadašnjem stjegonoši hrvatske animacije, kojem ravnatelji Vinko Brešan i Lukas Nola nisu uspjeli, a možda zabavljeni realizacijom vlastitih projekata zapravo ni pokušali, barem donekle vratiti dostojanstvo i trunke nekadašnjeg ugleda

Kvalitativno visoka i ujednačena razina animiranih filmova prikazanih na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma, među kojima su se stilskom i izvedbenom kakvoćom, promišljenošću i zrelošću izdvojili naslovi Note Marka Meštrovića, iznimno poetična, emotivna i sugestivna priča o složenu odnosu oca i sina, Morana Simona Bogojevića Naratha, fantastična storija o apokaliptičnom otuđenju i traganju za korijenima realizirana križanjem realističnog postupka i efektnih stilizacija, Ona koja mjeri Veljka Popovića, kritički, angažiran i duhovit pogled na konzumerizam današnjega Zapada, te intrigantan i hrabar film Kratak život Daniela Šuljića i Johanne Freise, neke je kritičare nagnala na zaključak da svjedočimo preporodu domaće animacije. Uistinu, tematsko, stilsko, poetsko i izvedbeno bogatstvo spomenutih ostvarenja, kojima uz određene ograde možemo pribrojiti i možda odveć doslovan i didaktičan crtić Slonić ide u vrtić povratnika Milana Trenca, neosporno svjedoči o renesansi hrvatskog animiranog filma, prema nekima usporedivoj sa zlatnim vremenima zagrebačke škole crtanog filma, koja filmski kritičar Ronald Holloway u glasovitoj knjizi Z is for Zagreb, jedinom cjelovitom djelu posvećenu Školi, smješta u razdoblje od 1957. do 1962, u kojem ključna ostvarenja kreiraju Dušan Vukotić, Vlado Kristl, Vatroslav Mimica i Nikola Kostelac.

Zaljubljenost u animaciju

Sintagma zagrebačka škola crtanog filma, koju je na festivalu u Cannesu daleke 1959. prvi uporabio cijenjeni francuski filmski teoretičar i kritičar Georges Sadoul, a godinu poslije na festivalu u Toursu potvrdio njegov kolega André Martin, kao pojam L´école de Zagreb određuje u ono doba izrazito avangardan likovni, estetski, filozofski i koncepcijski svjetonazor sedamnaestorice umjetnika zaljubljenih u animaciju i čaroliju pokretnih slika. Na temeljima netom ugašena EXAT-a 1956. osnovavši Zagreb film, koji EXAT na određeni način kronološki povezuje s budućim Novim tendencijama, skupina entuzijasta iz područja slikarstva te sedme i devete umjetnosti nije dijelila ideološka uvjerenja kao ni možda umjetnička htijenja, no povezivale su ih želja za kritičkim propitkivanjem stvarnosti, težnja za raskidom s tada dominantnim socijalističkim realizmom kao i namjera da u sivu svakodnevicu konzervativnog i ideološki usukana društva unesu živost i jarki kolorit animacije. Isto što i za EXAT, čiji su članovi prema Jerku Denegriju bili »skup pojedinaca različitih sklonosti prije nego programsko djelovanje istomišljenika«, može se reći za umjetnike iz zagrebačke škole crtanog filma. Nakon legendarnog filma Veliki miting iz 1951, remek-djela braće Neugebauer, u čijoj su realizaciji sudjelovali i budući začinjavci škole, njezini su korijeni vidljivi 1954. i 1955, u godinama kad Vukotić i Kostelac snimaju niz od trinaest kratkih promidžbenih filmova u kojima će, prema Vukotićevim riječima, nedostatak novca uz ograničene uvjete rada biti ključni za definiranje koncepta reducirane animacije te estetskih i izvedbenih smjernica buduće škole. To su radikalan odmak od diznijevske pune animacije, naglašene prostornosti i zaokruženih pokreta, jednostavnost, plošnost i geometričnost likova, njihovo linearno kretanje, jednostavna i duhovita dramaturška rješenja s naglaskom na gegu, humorno tematiziranje univerzalnih egzistencijalnih problema suvremenoga čovjeka suočena s dehumanizirajućim tehničkim i civilizacijskim novotarijama, ritmična montaža te isticanje važnosti glazbe. Prve ključne trenutke svog uzleta i afirmacije škola doživljava 1957, godine u kojoj Dragutin Vunak realizira film Ipak se kreće, Dušan Vukotić crtiće Cowboy Jimmy i Čarobni zvuci, Nikola Kostelac naslove Premijera, Na livadi i Susret u snu, a Vatroslav Mimica Strašilo, da bi sljedeće godine kanadski redatelj Norman McLaren za zagrebaše rekao da »oni otkrivaju nešto novo i veliko«.

Duhovito i maštovito

Pored svestranog Vatroslava Mimice, koji je u animiranim kolažima Inspektor se vratio kući i Mala kronika anticipirao pop-art, i osebujnog, nepredvidljivog i trenutačnu nadahnuću podložna eksperimentatora Vladu Kristla, najvažnije ime škole zasigurno je Dušan Vukotić, tijekom 1990-ih prešućivan autor nezaboravnog oskarovca Surogat i izvrsnog crtića Koncert za mašinsku pušku, iznimno duhovite i maštovite, scenografski reducirane i nadrealnim gegovima bogate krimi-parodije.

Od sredine šezdesetih do kraja sedamdesetih godina traje druga i kvalitativno vrlo visoka faza škole, razdoblje koje prema Hollowayu kreiraju gegmeni Pavao Štalter, Zlatko Grgić, Aleksandar Marks, Ante Zaninović, Milan Blažeković, Zlatko Bourek i drugi, umjetnici čija djela Holloway uspoređuje s prvacima i najboljim ostvarenjima američke nijeme komedije. Zahvaljujući svjetskom uspjehu i ugledu škole 1972. utemeljuje se Animafest, donedavno bijenalni međunarodni festival animiranog filma osnovan suradnjom Zagreb filma, grada Zagreba i Međunarodnog udruženja animatora, koje je tim činom školi željelo odati priznanje.

Zlatna vremena

Zlatna (pače dijamantna) vremena Animafesta, izdanja obilježena entuzijazmom i svojevrsnim djetinjim pozitivizmom i naivnošću, tijekom kojih su gradom i dvoranom Lisinski prolazili glasoviti umjetnici John Halas, Bruno Bozzetto, Nicole Salomon, Saul Bass, Osvaldo Cavandolini, Paul Driessen, Osamu Tezuka i drugi, potrajala su do početka devedesetih godina, a danas se čine neponovljivima. Svakako, unatoč prilagođavanju novim trendovima i ne uvijek najsretnijim traganjima za organizacijskim i umjetničkim konceptima, festival je i tijekom posljednjega desetljeća i pol zadržao prepoznatljivu boju, okus i miris. Ove je godine, tako, pod vodstvom novog umjetničkog ravnatelja Krešimira Zimonića programski naglasak u kratkometražnom izdanju dan na autorski rukopis ljepšeg spola, a Žene u animaciji predstavile su slavna Caroline Leaf, praktički stalna gošća Zagreba, iznimno duhovita umjetnica i jedinstvena animatorica Joanna Quinn, izvrsna Portugalka Regina Pessoa, koja je u filmu Tragična priča sa sretnim završetkom razvila osobitu tehniku graviranja uporabom porculanske tinte, producentica britanskog Channela 4 Claire Kitson, dobitnica nagrade Animafesta za prinos teoriji animacije, itd. Ljubitelji animiranih delicija zacijelo nisu propustili na otvaranju prikazanog recentnog oskarovca Peća i vuk Suzie Templeton, dojmljivu romantičnu dramu Moja ljubav Aleksandra Petrova, sjajnu minijaturu Asience: Hary Tale Japanca Kazutoa Nakazawe, intrigantan poljski film Pripjevi Wiole Sowe i uporabom stop-animacije i digitalnih efekata realiziranu egzistencijalističku dramu s elementima horora Gospođa Tutli-Putli kanadskih autora Chrisa Lavisa i Macieka Sczerbowskog. Uz na početku spomenute filmove Ona koja mjeri Veljka Popovića i Morana Simona Bogojevića Naratha, među pet hrvatskih djela prikazanih na festivalu vrijedi izdvojiti izvrsnu Fantastičnu odiseju doktora Zodiaka Matije Pisačića, ostvarenje rađeno klasičnom tehnikom animacije i u tradiciji zagrebačke škole crtanog filma. Nažalost, za neprijeporan aktualni procvat domaćeg animiranog filma baš nikakve zasluge ne pripadaju Zagreb filmu, nekadašnjem stjegonoši hrvatske animacije, kojem ravnatelji Vinko Brešan i Lukas Nola nisu uspjeli, a možda zabavljeni realizacijom vlastitih projekata zapravo ni pokušali, barem donekle vratiti dostojanstvo i trunke nekadašnjeg ugleda. Šteta.

Josip Grozdanić