Čitanje slike – gledanje teksta

Čitanje slike – gledanje teksta

Osim na vizualnoj razini umjetnica gledatelju omogućava i recepciju djela čitanjem sadržaja slika u kojem su na semantičkoj razini utkane brojne referencije i asocijacije koje se rastvaraju pred gledateljem-čitateljem ovisno o njegovim mogućnostima očitavanja pojedinih suptilnih razina utkanih u tekst

Poigravanje u području slikarskog polja koje uporno i dosljedno ispunjava – kako je sugerirano samim naslovom izložbe – slovima, riječima i tekstom čini motivsku okosnicu radova Anabel Zanze (1971), dubrovačke slikarice sa zagrebačkom adresom koja svojim tekstualnim slikama zauzima prepoznatljivu poziciju u kontekstu suvremenoga hrvatskog slikarstva. Ono što je razlikuje od drugih umjetnika koji se u stvaranju djela povremeno koriste strategijama ispisivanja i pritom rabe različite vrste pisaljki i tehničkih pomagala jest postupak u kojem tekst ispisuje slikanjem svakog pojedinačnog slova uljanom bojom na platnu. Dok se drugi usredotočuju na konceptualnu dimenziju teksta i ono što je rečeno, Anabel Zanze ponajprije zanima vizualna dimenzija odnosno tekst kao nositelj različitih likovnih kvaliteta. Posezanje za slovima kao gradbenim elementima slikarskoga djela koje varira od uporna ponavljanja pojedinih slova ili riječi do uklapanja čitavih ulomaka tekstova citiranih i preuzetih mahom iz stručne literature ili književnih djela, rezultira višeslojnim kompozicijama koje se nude posjetitelju na nekoliko razina gledanja, čitanja i tumačenja.

Za razliku od izložbe u Galeriji Forum (2006) na kojoj su uz slike bili izloženi crteži i kolaži, najnovija zagrebačka izložba donosi izbor od osamnaest ulja na platnu nastalih od 2003. do danas, koji su dio većih serija i najnovijih ciklusa u kojima umjetnica gušće ili rahlije prekriva platno slovima i tekstovima. Za tekstom kao sastavnim elementom djela autorica je posegnula još 1996. uzimajući gotove tekstove iz časopisa posvećenih glazbi i uklapajući ih u kompozicije na koje je naknadno intervenirala crtežom. U tim ranim radovima značenjska razina teksta i ono što je rečeno nije bilo važno, tekst je nerijetko bio na stranim jezicima, a interes joj je bio usmjeren ponajprije na likovne vrijednosti i grafičke datosti preuzetoga teksta. Kolažiranje kao postupak primjenjuje i danas, ali je ono pomaknuto u idejnu sferu interveniranja u značenjske i vizualne razine teksta kada se prigodom prepisivanja koristi različitim subverzivnim postupcima, poigrava se tekstom iznutra – mijenja pojedine neprikladne riječi, motivirana slikarskim razlozima povećava praznine u tekstu ili prekida kontinuitet misli razlamanjem teksta i nenastavljanjem istog u idućem retku – te time osvještava gledatelja o svojoj intervenciji i dodatno usmjerava pozornost na vizualnu dimenziju djela.

Prvi dojam susreta sa slikama Anabel Zanze zasigurno je vizualni i usmjeren na optičke igre i kretanje oblika (slova, riječi, teksta), odnos punog i praznog, stupnjevanje gustoće mreže. Pritom je važno istaknuti grafičko obrazovanje umjetnice (diplomirala je 1996. u klasi Ante Kuduza na zagrebačkoj Akademiji), koje je očigledno u istraživanju grafičkih aspekata teksta, njegovu organiziranju, strukturiranju ulomaka u stupce, ispitivanju vizualnih i optičkih potencijala pojedinih fontova i suodnosa crnoga i bijeloga, te razmišljanje o vizualnim kvalitetama pojedinih slova (n svojim oblikom prigodom uslojavanja i ponavljanja osigurava željeni učinak kompaktnosti ostvarenog ritma).

Tekstualno tkanje slike prvo se usvaja na likovnoj razini, a postignuti optički efekti variraju od stvaranja valovite i titrave (Sylvia, 2005) ili filigranski precizne i suptilne mreže (Citat, 2005), formiranja geometrijskih likova alternacijom slova A i N unutar triptiha Kvadrat: nastajanje i odustajanje (2008) do postizanja ritmizirane grafičko-glazbene strukture s pojedinim akcentuiranjem bjelina / praznina u gustoj mreži vodoravno uslojenih redaka (Polja, 2008). U Lakunama (2008) praznina nije samo praznina, vizualna bjelina u tekstu, nego u sebi konceptualno sadrži izbrisana slova iz rječnika s obzirom da umjetnica prepisuje riječi koje počinju na k, ali izostavljanjem pojedinih slova i stvaranjem praznina / cezura otežava percipiranje riječi, lagodno čitanje i dekodiranje teksta. Osim na vizualnoj razini umjetnica gledatelju omogućava i recepciju djela čitanjem sadržaja slika u kojem su na značenjskoj razini utkane brojne referencije i asocijacije koje se rastvaraju pred gledateljem-čitateljem ovisno o njegovim mogućnostima očitavanja pojedinih suptilnih razina utkanih u tekst. Tako se ponavljanje imena Sylvia u jednom od radova u ciklusu posvećenu ženama odnosi na američku pjesnikinju Sylviju Plath, spominjanje Gertrude u slici Hemingway (2003) uvlači razmišljanje o Gertrudi Stein i književnim postupcima i značenjskim razinama utkanima u slavni stih Rose is a rose is a rose is a rose.

Recepcija djela negdje je olakšana, negdje otežana, ponekad očita, drugdje skrivena, a upravo to poigravanje s percepcijom dodatno intrigira i tjera gledatelja da dekodira, traži, očitava i pronalazi skrivene dimenzije, vizualne i značenjske unutar slikarsko-tekstualnog svijeta Anabel Zanze.

Lovorka Magaš