Čista ljepota

Čista ljepota

Trojica koreografa sličnih su plesnih svjetonazora, iako Duato i Wellenkamp stvaraju poetiku, a Mujić je razbija. Srodan im je pristup plesačima i postava pokreta

Ove se sezone Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu više okrenuo modernijem repertoaru. Doduše, Prokofjevljevu Pepeljugu engleski je koreograf Derek Deane postavio kao bajkovit baletni spektakl čije se opreme ne bi posramio ni visokobudžetni RAI-jev televizijski show. Tijekom sezone uglavnom su se nizale izvedbe Giselle, Labuđeg jezera, Trnoružice, i Orašara oko Božića. Goruće pitanje solista za glavne prinčevske uloge u klasičnom repertoaru donekle je ublaženo nastupima stalnih gostiju Antona Bogova i Erisa Nezhe, a tek formalno riješeno angažiranjem, i to odmah na mjesto prvaka Baleta, Jegora Menjšikova, koji se tek treba dokazati. Teško pitanje kvalitete sviranja orkestra HNK u Baletu uspješno ublažavaju vrsni inozemni dirigenti. No, izvedba Trnoružice bez harfe nadomještena glasovirom (predstava 2. svibnja), tko zna zbog kojeg razloga kad u Zagrebu djeluje najmanje deset harfista, nezamisliva je za nacionalnu kazališnu kuću, ali je eto ipak moguća.

Pri kraju sezone, nakon nedavne nove predstave Danse macabre Staše Zurovca, premijerno je postavljena i Baletna večer trojice suvremenih koreografa. Dok je Staši Zurovcu pripala ekskluzivnost vlastite večeri što ju je jedva ispunio 75-minutnim ostvarenjem s predugim filmskim uvodom, jednom se baletnom večeri zagrebačku publiku željelo upoznati s mladom koreografskom nadom u usponu Leom Mujićem, proslavljenim španjolskim koregrafom Nachom Duatom kojega naš ansambl još nikada nije igrao i ostvarenjem uvijek nam draga Vasca Wellenkampa.

Kompozicija baletne večeri, njezin ritam i slijed, osjetljivo je pitanje, osobito kada je riječ o snažnim i samosvojnim autorskim ličnostima poput trojice navedenih. Mladi Leo Mujić dobro se koristi znanjem i iskustvom uglednih europskih pozornica na kojima je radio. Njegov Idi vidi na glazbu raznih stavaka iz sonata za violinu i čembalo J. S. Bacha na prvi pogled djeluje kilijanovski. Ekstremnost pak i silovitost pokreta vode ga u nešto potpuno suprotno. Kao da su mu u pukom slijeđenju tempa glazbe promaknule profinjenost Bachove motoričnosti i produhovljenost glazbene misli.

Polazišta koreografija Na floresta Nacha Duata (glazba Heitor Villa-Lobos) i Sinfonia da Requiem Vasca Wellenkampa (glazba Benjamin Britten) različita su. Duato je opčinjen prirodom amazonskih šuma (naslov znači U prašumi), dok Wellenkamp razmišlja o životu i smrti, više o smrti. Njihova nadahnuća rezultiraju plesnom poetikom koja, dakako, zahvaljujući i plesačima donosi trenutke čiste ljepote.

Trojica koreografa sličnih su plesnih svjetonazora, iako Duato i Wellenkamp stvaraju poetiku, a Mujić je razbija. Srodan im je pristup plesačima i postava pokreta. Sva trojica traže klasično obrazovane plesače. Prikazana djela imaju određeni program, ali su bliska apstraktnom izrazu. Po tome je Baletna večer odveć jednoobrazna, bez raznolikosti, ali će se zasigurno rado gledati.

Solisti Baleta, njih osamnaestoro na čelu s Edinom Pličanić koja i inače suvereno nosi repertoar, pružili su maksimum. Unatoč nedostatku muškoga kadra potencijal ansambla ukazuje kako je spreman na nove izazove. A oni će biti itekako potrebni da se izađe iz začaranoga repertoarnog kruga uvijek istih naslova. Jer, naš zaostanak za velikim kulturnim sredinama u izvođenju modernih baleta, primjerice djela Cranka, Neumeiera, Van Manena, Eka i sl., već je beznadan.

Davor Schopf