Casanovino drugo lice

Casanovino drugo lice

Tekst je otvoren suvremenim interpretacijama, no u Giorgettijevoj statičnoj i staromodnoj režiji u kojoj prevladava dijegetski umjesto mimetskog koda, uz preveliku plošnost lika, njegovi potencijali nisu ostvareni

Kad se u Jerofejevu Moskva – Petuški našao sâm na sceni, Ljubo Zečević zaklinjao se da mu je to prva i posljednja monodrama koju će izvoditi. Nakon sedam godina na pozornici Kazališta Komedija Zečevića ponovno zatječemo kao jedinog aktera, ovaj put u monodrami Posljednja noć Giacoma Casanove dramatičara Stefana Massinija, koja je ujedno svjetska praizvedba teksta. Za razliku od prve monodrame, kojom je u gledalištu pobrao simpatije, uloga Casanove nije mu zajamčila isto. Štoviše, monotonost ispovjedne forme Posljednje noći Giacoma Casanove čini se lošim izborom za obilježavanje tridesete godišnjice umjetničkoga djelovanja. Jednoličnost iskaza, potpomognutu Zečevićevom ravnom intonacijom, izostankom gradacije te nedostatkom daha pri izgovoru monoloških refleksija, nije razbila ni režija Marija Mattije Giorgettija. Dopuštam da glumac ne mora biti svjestan svoje scenske pojavnosti ni rezultata vlastitog angažmana, ako već nema razvijenu intuiciju ili mehanizam autoevaluacije. No, upravo tu počinje redateljeva zadaća, usmjeriti glumačku kreativnost tako da sav scenski potencijal teksta dođe do izražaja, a da glumačka kreacija projekcijom dramskoga teksta u prostor emanira višeslojna značenja, koja će pridonijeti smislenosti izvedbene cjeline.

Filozofske implikacije

Giorgetti zanemaruje činjenicu da Zečević u nekoliko navrata dulje vrijeme gotovo nepomično sjedi usred pretrpane scene, koju je scenografski osmislila Dinka Jeričević, uopće ne ovladavajući prostorom koji mu je na raspolaganju, i da se jedine redateljske intervencije odnose na povremene interpolacije glazbe, vjetra ili grmljavine te potkrepljivanje izgovorenoga doslovnim transponiranjem riječi u materijalnost. Tako se, primjerice, sjećanje na nedohvatnu Henriettu opredmećuje djevojčinom siluetom iza zastora ili se lamentacija o prolaznosti dočarava otpuhivanjem prašine sa stola. Tekst koji se izrijekom lika smješta u setečento, pozivanjem na sjajne majstore spjeva Ariosta i Vergilija, implicira Casanovinu povijesno zabilježenu vještinu duhovita pripovjedača. Analogno tomu Giorgetti daje prednost dijegetskom, pripovjednom djelovanju lika, što tekst u realizaciji lišava dramske napetosti, ali i naznaka dinamike u pripovijedanju i duhovitosti. Casanova prebire po sjećanjima svoje mladosti apostrofirajući fiktivna sugovornika Jacquesa, možebitnoga slugu, Casanovin alter ego ili pak Smrt, te odbacujući etiketu velikoga zavodnika traga za vlastitom istinom i otkriva se u ranjivosti. Sučeljavanjem lika sa samim sobom pred vratima vječnosti, zbrajanjem plusova i minusova prikupljenih tijekom života, Massinijeva monodrama usredotočuje se na dihotomiju tijela i uma i zanosi se vječnim filozofskim dvojbama. Zahvaljujući tim filozofskim implikacijama, kao i ljudskoj potrebi valoriziranja vlastita postojanja, tekst je otvoren suvremenim interpretacijama, no u Giorgettijevoj statičnoj i staromodnoj režiji u kojoj prevladava dijegetski umjesto mimetskog koda, uz preveliku plošnost lika, njegovi potencijali nisu ostvareni. Umjesto da izvođački zahtjevnom formom pokaže svoje umijeće iza kojega leži tridesetogodišnje scensko iskustvo, Zečevićeva uloga Casanove u Giorgettijevoj režiji postavlja niz pitanja o povodima, razlozima i opravdanosti ovakva uprizorenja.

Ivana Slunjski