Bit će dana za megdana (i pokoju čaršiju)

Bit će dana za megdana (i pokoju čaršiju)

U prošlom broju »Vijenca« naznačila sam kako je izgledalo mjesto dvoboja u romantizmu. Premda se neću više baviti dvobojima, ipak ću još nešto reći o mjestima njihova održavanja. Za razliku od romantičarskih tajanstvenih obračuna, ima jedna riječ koja otkriva upravo javnost takve borbe i/ili nadmetanja. To je mejdan / megdan. Na megdan (junački, naravno) zvali su jedan drugoga junaci poispadali iz narodnih priča da se ogledaju tko je bolji i jači. Trud bi im, jasno, bio uzaludan bez brojne publike, koja je i imala ulogu telala (javnog objavljivača; tur. tellâl < ar. dällâl). Mejdan / megdan (tur. meydan, ar. mäydân) upravo i znači povelik prazan prostor u gradu, polje ili trg (a prvi dio naslova: bit će vremena, prilike). Odmjeriti snage imalo je smisla samo na takvu mjestu, gdje te što više ljudi može vidjeti. Razumljivo, na tom mjestu nisu se ljudi samo mlatili; češće su nešto kupovali i/ili prodavali, pa riječ znači i sajmište (najčešće stočno). Figurativno znači i vidjelo, javnost (npr. Izaći će na mejdan i tvoje djelo). I srednjovjekovni turniri, koji i počivaju na izravnoj borbi dvojice vitezova, odigravali su se na mjestima koja su mogla primiti mnogo publike. Upravo se zbog javnosti takve borbe za dvoboj ili duel u krajevima koji su bili dulje pod turskim utjecajem i kaže mejdan / megdan. Romantizam je sa svim svojim maglama i tajanstvima došao mnogo kasnije.

Ovaj put pozabavit ću se tim većim praznim prostorom u gradu – trgom. Nikad nisam stanovala ni na jednom, uvijek u ulicama. Dakle, trg ću si morati priuštiti sama. I jesam. Dok sam tražila cijenom iole prihvatljiv stan u Rimu, gdje sam dvije godine predavala hrvatski na fakultetu, rekla sam sama sebi: »Sad ili nikad!« Kako sam u prvo vrijeme boravila u raznim pansionima, ogledala sam se upravo za onima na trgovima. Tako sam odabrala jedan na Trgu Sv. Marije Velike (S. Maria Maggiore). Odabrala? Možda me ipak neka nevidljiva pest tresnula na mjesto mojega imena. Jer upravo se, po legendi iz 13. stoljeća, Bogorodica ukazala u noći 3. kolovoza 352. papi Liberiju i jednom gradskom vijećniku, naređujući da u njezinu čast podignu crkvu na mjestu gdje preko noći bude pao snijeg. Snijeg je pao na rimski brežuljak Eskvilin (i podario katolicima Gospu Snježnu). Tko zna koji me je predživot doveo na isto mjesto?!

Trg kao slobodan i ravan javni prostor u gradu, obično na križanju ulica okružen zgradama, bio je odvajkada mjesto gdje su se izravno kupovali i prodavali oni proizvodi koje su na prodaju donosili »neposredni proizvođači« – seljaci i obrtnici. Iz trga (prasl. *türgú, stsl. trúgú, rus. tórg, češ. trh, polj. targ, lit. turgus, latv. turgus – sve u značenju, trg, trgovina, tržište, trgovište, tržnica, sajam) nastala je i riječ trgovac, onaj koji kupuje i prodaje robu, prvotno na trgu, a potom i u trgovinama, i trgovati / tržiti (kupovati i prodavati radi zarade) i mnoge srodne riječi, a tržnica, kao mjesto (danas i zgrada) gdje se organizirano i kontrolirano prodaju živežne namirnice, izvedena je iz pridjeva tržan nastavkom -ica. Postoji i germanski, odnosno romanski, oblik: plac, pjaca, placa, raspoređen već po zonama germanskoga, odnosno romanskoga, utjecaja.

Kad je riječ o trgovanju, svaki sredovječni Hrvat (da Hrvatice i ne spominjem) dobro zna gdje se od 1960-ih žustro tržilo – cipelama, trapericama, šuškavcima, kavom, satovima, zlatom. Naravno, bio je to Trst. Premda to tada nisam znala, Trstu i samo ime kazuje što je (bio). Naime, nisu svi balkanski starosjedioci posudili južnoslavensku riječ trúgú, nego su neki za trg (npr. Albanci) zadržali svoj predslavenski oblik tregç (a trgovac je trçgtar). Tako je od Tergeste preko *Trzst nastao Trst. Tergeste je izvedenica sufiksom -este od terg-, potvrđena u značenju negotium već u rimsko doba. I sama alb. riječ tregç (od *terga) mediteranska je riječ koja se može povezati s babilonskom tamgaru (kupac), aram. taggara > ar. tadžir, odakle je i apstraktna imenica tiġaret (zarada), t³ccar (trgovac). Te su rijeÞi preko Turaka doÜle na balkanski prostor. Pretpostavlja se da su se Praslaveni susreli s balkansko-latinskom rijeÞi terg- u 5. stoljeµu na dunavskom limesu.

U krajevima pod Turcima samu tijeÞ trg potisnula je ÞarÜija. ╚arÜija je trgovaÞka gradska Þetvrt opµenito, tr×iÜte i trg. Dolazi od tur. c©ar║i < perz. Þârsű; čar, četiri + su, strana = četverostran, a četverostranost je odlika većine trgova. U Sarajevu se dio grada zove Baščaršija, što znači glavni trg (tur. baš kao pridjev znači glavni, prvi, najstariji). Čaršija je i zajedničko ime za trgovce i obrtnike kojima su radnje ili dućani na takvu trgu gdje se živo posluje. No upravo zbog važnosti samoga mjesta, čaršija je i malograđansko društvo i njegovo javno mišljenje (tako misli čaršija), pejorativno koliko i stavovi ulice.

U Zagrebu još ima otvorenih tržnica koje fasciniraju strance. No danas je i doživljaj tržnice – dobroga starog placa (Slavonci bi rekli pijace) – kako sam ga shvaćala otkako znam za sebe, već dobrano narušen. »Neposrednih proizvođača«, onih koji prodaju na kupčeke matovilac, rotkvice, luk, grašak, kao i trešnje, ribizl, maline i ostale plodove iz vlastita vrta i voćnjaka (takvoj je kumici na Dolcu podignut i spomenik), sve je manje. Upravo s njima izumire i jedna mjera – prodavati na hrpice (kupčeke). No i plac / tržnicu s klupama na kojima su od rana jutra bili naslagani svježi plodovi sve više istiskuju veliki trgovački centri, koji su – tipično za naše vrijeme – nakalemili običnoj engl. riječi market današnje atribute: maxi i super (najčešće s pogrešnim naglaskom na riječi market kao hrvatskim specifikumom – markect, u markectu). Pred strancima još uspijevamo održati kakav-takav privid idilične autentičnosti starih pijaca, no mi domaći znamo da njima zapravo drmaju prekupci, usavršeni do majstora zelene mafije. Moje izoštreno jezikoslovno uho čuje (osim tradicionalnoga albanskog i makedonskog) već i umekšani govor rusko-ukrajinskih stepa, pa kad se tomu pridruži još tipičan izostanak enklitičkoga oblika prezenta glagola biti: (»ti ne znala za bolji luk« ili »to bila prva berba«), znam odakle vjetar puše. Lingvističkim parametrima lako mogu pridružiti i lik šefa te proleterke (teško zamisliv bez čačkalice u ustima). A ta sirotica, daleko od svoje kuće, nije nikakva hrvatska kumica, nego samo (jeftinija i višestruko izrabljena) radna snaga na sirovokapitalističkom tržištu radne snage, koja se znoji, kisne ili se usprkos cupkanju s noge na nogu od rane zore smrzava na nekoj otvorenoj tržnici, stvarajući tek privid naše tradicije.