Baštiniti sudbinu zamuklih ljepota

Baštiniti sudbinu zamuklih ljepota

Zar se u toj knjizi niste osvrnuli prema stablu svoga pjesništva?

– Dobro ste zapazili da nedostaje prijedlog prema, ali ja sam baš htio zadržati dubinsku višeznačnost, a ne izraziti jednostavnu poetsku sliku. Htio sam već u naslovu impostirati i osmisliti genealoško stablo svoga dosadašnjega (pjesničkog) prijeđenog puta, nakon sedam knjiga poezije. Možda stoga što se metafore i složenijih stilskih figura nikada nisam odrekao.

Kakvo je zapravo to vaše stablo?

– Stablo je simbol svačijega plodnog i rodnog života pa i mojega, a nadahnjivalo je sve one koji su težili vječnom spasenju. U njegovu korijenju jačamo, pod njegovim se granama pružamo, u cvjetovima cvatemo, u njegovoj sjeni razmišljamo i gradimo, u plodovima uživamo i, na kraju, njegovu se dahu prepuštamo kao i vjetru. Eto, i ja sam ispod jednog ukrasnog stabla potražio zaklon. Ukratko, osvrnuo sam se stablu koje je simbol moga pjesničkog kontinuiteta i nadam se da će plodovi s tog stabla biti za nekoga hranjivi.

Kako u tom smislu gledate na svoje početke, sedamdesetih i osamdesetih, kad ste bili bliski pjesnicima iskustva jezika ili označiteljske scene?

– Bila je to generacija opčinjena leksičkom skokovitošću, gramatičkim mogućnostima, sintaktičkim odstupanjima od logičke strukture teksta, spacioniranim isticanjima riječi i njihove kinetike (žestokog ritma), jer je upravo to primjereno mladosti: da se poigra, da narušava ustaljeni poredak riječi, da se prepusti neobuzdanim uzletima mašte i svemu čime nas jezik može poslužiti. Ta začaranost ne traje dugo i zato je to uvijek izniman događaj koji se ne sviđa svima na književnoj sceni. Možda su zato mnogi pjesnici iz te generacije počeli pisati stihove koji su nastajali iz riznice jednostavna sjećanja i bliskih slika koje su ubrzo nalazile srodnu dušu, kao što je i pjesnikova slutnja napokon pronašla razinu svijesti za prirodu, svijet i personalnost ljudi. To je valjda lakši put, jer smo svjedoci da u naše doba mladi i najmlađi pjesnici pišu vrlo slično, a mi, čitači, njihove poruke prepoznajemo bez velikih zapreka. Na sceni je opet nevinost osjetila kojima pjesnik želi izreći egzistencijalno endemske pojave života. Sedamdesetih je bilo drukčije, jezik je mogao biti vizualno dojmljivi prizor i fonička senzacija s imanentnom dinamikom koja pobuđuje emocije i osjećaje apsolutne životnosti i relativne vremenitosti.

Zar to nije vodilo u izolaciju?

– Poslije smo došli doista do zaključka da se pjesnik ne smije posve izolirati u svom fikcionalnom svijetu, barem što se tiče jezika i njegova konkretizma, i da se ne bi smio dugo vrtjeti oko sadržajno udaljene jezgre, oko zagonetaka koje su umotane u tajnu, i to nekoliko puta, kada se ništa ne događa.

Jeste li se odrekli nekadašnjih ideala?

– Pa da ne bismo završili kao muzejska vrsta, preuzeli smo nešto od mlađih, naprosto smo se prilagodili. Maleš je krenuo ka novoj subjektivnosti, nešto slično kao u njemačkih pjesnika koje je sam i prevodio na hrvatski; Anka Žagar inaugurirala je posve novu stihovnu sintaksu i lirsku svilenost; Valent je morao pojednostavniti diskurs jer je opsjednut erosom i seksualnošću, koji su za njega najveće civilizacijske tvorevine; a Čegec se također okrenuo zbiljnosti i većoj bliskosti sa stvarnim svijetom jer je podložan ideologemima i spektaklima suvremenoga svijeta.

U posljednjem ciklusu pjesama Moreš anđel bit miješate jezični standard i kajkavski, suvremenost i tradiciju, osobno i kolektivno. Ipak u vama i dalje čuči onaj zaigrani dječak, zar ne?

– Budući da sam rođeni Zagrepčanin, a majka mi je bila Međimurka, kajkavski mi je pravi materinski jezik. Oduvijek sam volio osluškivati i zapisivati u svoj frazeološki rječnik pojedine jezične sklopove neprestano učeći. To mi se poslije ponovilo i s čakavskim, koji neprestano zvoncika u mojim ušima. Postupno me privukla prožetost poezije tom hrvatskom jezičnom posebnošću, tim trojezičjem koje sam primijenio i u svojim stihovima. Riječ je o takozvanoj koineizaciji koju je predložio i praktično je uvodi pjesnik Drago Štambuk putem festivalske priredbe Croatia rediviva. Na osnovicu hrvatskoga jezičnog standarda ja neprimjetno dodajem kajkavske i čakavske aplikacije. Nadam se da time još jednom podsjećam na zajedništvo, bogatstvo, vitalnost i vrednote hrvatskoga jezika.

Kad ste konkretno počeli pisati tim trojezikom?

– Već sam u »Vjesniku«, u kojem sam bio član redakcije kulture, zapazio da mnoge pozivnice za kulturne događaje i predstavljanja knjiga na čakavskom i kajkavskom dijalektu završavaju u košu. Ja sam ih tako reći vadio iz koša i nudio se da ih kao novinar obradim po zadatku, a o mnogim sam knjigama na tim dijalektima pisao u svojoj kolumni Pjesmozor.

Kao novinar sigurno ste izbliza svjedočili poplavi književnih nagrada. Kako objašnjavate da vas one uporno zaobilaze iako ih nedvojbeno zaslužujete?

– Kada me to netko pita, a pitaju me, osjećam se kao da mi je netom dodijeljena neka nagrada i kao da je ja odista zaslužujem. Ali više ne znam jesu li nagrade rezervirane za nepovredivu kvalitetu djela ili za one koji pripadaju nekom dobro uhodanu serklu i umiju lobirati. Jednom sam u društvu s Tonkom Maroevićem i drugim književnicima izjavio da takvu vrst pažnje ja ne mogu očekivati. Tonko se iskreno trgnuo i zapitao: Pa zašto, Seade, zaboga? Bio je to za mene tračak nade, jer svi pjesnici očekuju da jednoga dana budu i na taj način dostojno valorizirani.

I kada vi očekujete taj dan?

– Ovakvima kao što sam ja obično se kaže: Još si mlad (u pedeset i petoj) i već ćeš dobiti ono što ti pripada. Time vam sugeriraju da niste samo bezopasno zeleni i blesavi nego i neupotrebljivi za dodatne kombinacije. Jedne sam godine bio u najužem izboru s Vesnom Parun za uglednu nagradu, i tada zaista nisam mogao očajavati što je nagrada pripala velikoj pjesnikinji, koju sam uvijek u svojim člancima štitio i branio, kao čovjeka i književnicu – upravo od onih koji su joj tada dijelili nagrade. Bilo je više takvih situacija kada sam se našao u kombinaciji jedan na jedan i kada sam ljosnuo, pa sam već otvrdnuo od koterijskih igara. Ponavljam, moje je cjelokupno književno iskustvo u jeziku i tako razmatram svijet, a da pritom nisam do srži prožet samo svojima, već i kvalitetom drugih. Razumije se da je zaista teško ustrajati na toj poziciji, jer vas stalno prisiljavaju da budete sastojak nečije trajne zacementiranosti.

Jesu li te igre s nagradama izum novijega doba?

– Već je odavno mnogo hrvatskih književnika osjetilo tako izgrađeni estetski i uopće vrijednosni normativizam. Toliki su bivali prešućivani zbog izvantekstualnih manipulacija, a trebalo bi nas zanimati samo djelo i njegova kvaliteta. Ali ponekad je u praksi krivo i samo djelo, ako se prelijeva preko granica rečenoga normativizma te ga nema tko očitati. Kažu: Pa kamo bismo prispjeli baveći se još i zaguljenim osobnostima pjesnika. Mislim da sam u svojim kritikama postao dojavnikom tih zamuklih ljepota u knjigama koje su na čekanju.

Mislite li da je u vašem slučaju kumovalo to što niste samo hrvatski nego i bosanskohercegovački književnik?

– Ne vidim tu ništa loše, mislim, biti pjesnik dvojak, jednostavno našao sam se na dvosmjernoj cesti. Ali ja sam prije svega udomaćen u hrvatskoj poeziji, tek podrijetlo vučem preko oca, koji je hercegovački musliman. Ako sam nekakav most između dviju književnosti, onda sam na to ponosan, kao što su ponosni i Tahir Mujičić, Ervin Jahić, Enes Kišević i Ibrahim Kajan. S povećanim interesom Bošnjaka za nas povećao se i naš interes za njih. Ipak Sead Begović, kao hrvatski pjesnik rođen u Zagrebu, ne može biti i bosanskohercegovački pjesnik. Može biti bošnjački, ako se kao Bošnjak izjašnjava, ali tada u Hrvatskoj postaje manjinski pjesnik, a to vjerujte boli – preko noći postati manjina.

Kako vidite današnje odnose tih dviju književnosti i naroda?

– Bosanci i Hercegovci koji nakon posljednjega rata žive u Hrvatskoj ostaju i tu i tamo, uvijek hrvatski pjesnici, iako su bili ili ih opet antologiziraju u sklopu bosanskohercegovačke književnosti. Za bivše Jugoslavije najbolje sam poznavao suvremenu pjesničku produkciju u susjednoj Sloveniji, tada su pjesničke granice (i u našim glavama) bile labave, a iza kulisa se pomaljala novokomponirana povijest. Priznajem da me je tada to plašilo, i još me plaši. Danas ne poznajem dovoljno stvarnosnu situaciju u bošnjačkoj književnosti. Znam tek pojedina važna djela, a odnedavno i njihove pjesnike. Hrvatski i bošnjački prostor općenito, pa i književni, zamišljam kao prostor u kojemu će se uz moralne odluke iz inata djelovati slobodno. Uostalom, ja sam u sklopu Preporoda, kulturnoga društva Bošnjaka Hrvatske, glavni i odgovorni urednik uglednoga časopisa za kulturu i umjetnost »Behar«, u kojemu ustrajno promičem multikulturalnost i dijalog između hrvatskog i bošnjačkog kulturnog kruga.

Spomenuli ste svoje kritike po kojima ste jedan od najažurnijih i najpouzdanijih književnih kritičara. Kako se uvlačite pod kožu neke knjige?

– Kada to pitate čovjeka koji je dosad napisao tristotinjak prikaza, kritika, interpretacija, pristupnih pripomenaka i recenzija, a da ga na to nitko nije tjerao, već samo ljubav prema poeziji i pripovjednoj prozi, znajte da je pred vama ljubavnik poezije – zauvijek. Za mene poezija nije disocijacija svijesti, nego njezina imaginacija. A kada je riječ o prozi, tada očekujem razložnu proumljenost događajnosti, a intimno i poetske pasaže – onako kako to umije u svojim pričama Delimir Rešicki. Najviše sam pisao novinske kritike, a one, kao što znate, podliježu posebnim zahtjevima i ograničenjima medija: skučen prostor, brza reakcija, a sve je to napokon upućeno publici koja isključuje uskostručnu ekskluzivnost. Osobno nisam pristajao na takvu minimalnu kritičku stilizaciju, zanimalo me kako se neko djelo zrcali ako primijenim određenu metodu, tumačeći književno djelo terminima zatvorena pojmovnog sustava – koliko se to u novinama uopće moglo postizati. Ako sam primjenjujući te kriterije imalo uspio, učinio sam književni život na trenutak preglednijim i ozbiljnijim.

Kakvo je iz vaše perspektive stanje na trenutačnoj hrvatskoj pjesničkoj sceni? Koji su vam favoriti?

– Uvijek ponavljam da je standard pismenosti hrvatske pjesničke scene naglo narastao, a i dalje raste. Iako pjesnike najbolje prepoznajemo po opusu, ja se vežem uz njihove pojedinačne pjesme, cikluse i knjige. Gotovo svaki pjesnik kojega sam uzeo na pregled i o kojem sam potom pisao na neki me je od gore navedenih načina privukao. One koji nisu zadovoljili moje kriterije – zaobišao sam. Ukuse dijelim s malobrojnim kolegama, ali se zbog njih i sporim, uglavnom zato što ne sumnjam u moć pjesničkog iskaza i u mogućnost da se svojim snom nadovežemo na nj.

Razgovarao

Davor Šalat

Sead Begović, rođen u Zagrebu 1954, jedan je od najistaknutijih pjesnika koji su se javili sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Polazeći od pjesništva jezičnog iskustva (nadahnuo ga je ponajprije Josip Sever, a praktično i teoretski najviše promicao Branko Maleš), Begović se devedesetih godina, posebice pod dojmom ratne stvarnosti i drukčijega poetskog duha vremena, sve više okretao neoegzistencijalističkom tematiziranju temeljnih ljudskih odnosa i društvenih okvira. Usporedno s pjesničkim razvojem, Begović se afirmirao i kao jedan od uglednih književnih kritičara koji su lucidno i ažurno procjenjivali pjesničku i proznu produkciju. Objavio je sedam zbirki pjesama, tri zbirke književnih kritika i jednu knjigu kraćih proza. Pjesme su mu prevedene na dvadesetak stranih jezika, a uvršten je u isto toliko antologija, panorama i zbornika suvremene hrvatske poezije. Povod za razgovor njegove su izabrane pjesme koje su pod naslovom Osvrnem se stablu nedavno izašle u nakladi zagrebačkoga Stajergrafa.