Zaokupljenost privatnim mikrosvjetovima

Zaokupljenost privatnim mikrosvjetovima

Postoji i svijest o potrebi da se demistificira književnost na blogu kao neki pokret; blog je samo sredstvo, kako kaže D. Šišović, pomagalo koje služi da se iskaže jedan drugi fenomen – volja za pisanjem

Prošle godine u Zagrebu se pojavilo desetak knjiga skinutih s blogova. Događaj nije prošao nezapaženo, jer su u kratku vremenu, zgusnuto, kod uglednih izdavača tiskane čak četiri knjige kulturnoj javnosti tada nepoznatih ili malo poznatih autora: zbirke članaka, ogleda i kolumni Zrinke Pavlić Svijet & praktična žena (Naklada Jesenski i Turk) i Damira Markulja PMS (Prava muška spika) (Vuković & Runjić) te zbirke kratkih priča Igora Kokoruša Lebowskog Muškarci su iz birtije, žene su s placa (Algoritam) i Darija Rukavine Buddha u supermarketu (Naklada Ljevak). Vremenska koincidencija očito je bila presudna u percepciji pojave. Jer, prije toga među koricama knjiga našli su se također neki blogerski tekstovi – npr. zbornik BLOG.SF – SF pripovijetke s bloga, a i dobar dio autora zastupljenih u zborniku priča s tematikom horora Zagrob zapravo su aktivni blogeri – ali su oni prošli nezapaženo. Uzrok je vjerojatno taj što su se knjige pojavile izolirano pa nisu percipirane kao dovoljno snažan signal nečega novog, a zacijelo je tomu pridonijela i marginaliziranost tih dvaju žanrova. U svakom slučaju, masovnu pojavu ukoričavanja blogerskih tekstova i pisani i elektronički mediji odmah su proglasili fenomenom i darovali mu dosta prostora, čime su u širokoj publici osnažili svijest o blogu kao novom kreativnom mediju.

Kao i većina novih pojava čije se karakteristike ne mogu odmah sagledati ni procijeniti, i ova je u medijima dočekana s dobronamjernom euforijom i priličnom dozom nekritičnosti. Pisalo se kako se nova hrvatska proza rađa na blogu, kako su posljednjih godina upravo blogovi bili najveće rasadište književnih talenata, kako tamo vlada neviđena živost. Jedan je pak kazališni kritičar, koji se usput prometnuo u recenzenta blogova, na pitanje jesu li pretjerane tvrdnje da na blogovima ima kvalitetnije književnosti od one ukoričene, odlučno odgovorio da je književnost na blogu umnogome kvalitetnija od tiskane. Ali je doista bizaran argument kojim to podupire: »većinu tih literarno uzbudljivih blogova«, kaže, »ljudi pišu anonimno. Na neki način, ta je anonimnost jamstvo njihove kvalitete.«

No, kad je riječ o širenju i popularnosti novoga medija, istini za volju treba reći da osim oduševljenja proučavatelja blogova i dobrohotnosti poznavatelja književnosti, virtualni književni teren podupiru i brojke. Tako je npr. najveći hrvatski blogerski servis blog.hr, koji je pokrenut u proljeće 2005, lani u ovo vrijeme imao tristo tisuća, a danas više od pola milijuna blogova!

Tehnologija i književnost

Svaki se dan susrećemo s novim i neočekivanim načinima na koje suvremena tehnologija utječe na oblikovanje našeg ponašanja i uopće na našu svakodnevicu, pa tako i na književnost i književni život. Odnos pisac – djelo – čitatelj postaje sve mutniji i ne čini se više tako jednostavan kako se činio u zoru teorije informacije. Tehničke mogućnosti i perspektive (i na području umjetnosti) doimaju se poljem bez granica, na užas iznenađenih tradicionalista i na bezrezervno oduševljenje pristalica novotarija.

Nije tako davno vrijeme kad su u nas bile vrlo žive rasprave o tome koliko će književni tekstovi, odnosno romani, novele, pjesme, drame…, u elektroničkom obliku (e-knjiga) – bilo oni sasvim novi bilo oni preneseni iz papirnatog oblika – potisnuti klasičnu knjigu, a već stižu neki vrlo indikativni podaci s tim u vezi. Tako je Društvo za promicanje književnosti u novim medijima, na mrežnim stranicama svoga projekta Besplatne elektroničke knjige od 2001. do danas objavilo 77 naslova (prije godinu dana bilo ih je dvadesetak manje). Pritom valja istaknuti da je sve više elektroničkih izvornika (ne dakle djela prethodno objavljenih u tiskanom mediju): tako je npr. od šest novih naslova iz prvoga tromjesečja ove godine čak pet originala. A treba reći da raste i čitanost na adresi www.elektronickeknjige.com: u prvom tromjesečju ove godine posjećenost je dvadeset posto veća nego godinu prije – u apsolutnim brojkama dvanaest tisuća čitatelja u prosjeku na mjesec.

Različiti su razlozi dvosmjerne šetnje književnih tekstova iz medija u medij – iz papirnatog u elektronički i obrnuto – među kojima ekonomski nisu na posljednjem mjestu. Tako je npr. zagrebački dnevnik »Večernji list« četrdeset godina dugu tradiciju objavljivanja kratkih priča neko vrijeme bio preselio s osnovnoga, papirnatog izdanja na svoje elektroničko izdanje upravo zbog tih razloga.

No promjena medija koji nam posreduje književnu umjetninu u načelu je nešto što ne zadire bitno u integritet same te umjetnine; u tom je pogledu mnogo provokativniji događaj koji se zbio u Finskoj. Tamo je naime stanoviti Hannu Lunitiale, direktor informatičke tvrtke, objavio roman The Last Messages, čija se naracija u cjelini temelji na tekstualnim porukama s mobitela. Glavni junak napušta posao i putuje Europom i Indijom, a vezu s prijateljima i rođacima održava jedino SMS-om. Na više od tristo stranica romana kronološkim je redom ispisano više od tisuću tih poruka, s brojnim kraticama i jezičnim proizvoljnostima svojstvenima toj vrsti komunikacije. Tu se dakle suvremeno tehničko dostignuće (mobitel) izravno upleće u oblikovanje ne samo pravopisa, jezika i stila književnoga djela nego i same njegove strukture.

Što je blog?

Što je uopće blog? Kakve mogućnosti pruža autorima, a kakve čitateljima? Koje su mu specifičnosti? Kako se odnosi prema književnosti? Pitanja i dvojbi ima mnogo, jasnih i nedvosmislenih odgovora, zasad, premalo. Koliko je pojava nova, barem kad je riječ o Hrvatskoj (a i u svijetu tek je koju godinu starija) svjedoči i činjenica da natuknicu blog (kao ni njezinu dužu englesku verziju weblog) ne možemo naći ni u novom Hrvatskom enciklopedijskom rječniku, ni u Općoj i nacionalnoj enciklopediji u 20 knjiga, čak ni u specijalističkom, iako nešto starijem, Englesko-hrvatskom i hrvatsko-engleskom informatičkom rječniku – da druge rječnike, leksikone, priručnike i enciklopedije i ne spominjemo.

Prema dostupnim definicijama, blog je web-stranica na kojoj autor, ili skupina autora, posjetiteljima, manje ili više redovito, prenosi javnosti već dostupne informacije, vlastita razmišljanja i stajališta, književne pokušaje... Manji je pak stupanj slaganja oko tvrdnje da je blog autorov online dnevnik – premda je vrlo često sadržaj bloga osobne naravi, jer govori o autorovu životu i onome o čemu razmišlja; no ipak je odviše iznimaka a da bi se ta tvrdnja mogla smatrati općenito prihvatljivom. To potvrđuju i dosadašnja, još pomalo kaotična, nastojanja da se napravi nekakva tipologija blogova. Pa se tako, s obzirom na autorstvo, dijele na individualne i kolaborativne blogove, a s obzirom na teme koje obuhvaćaju, razlikuju se npr. dnevnici osobnog karaktera, dnevnici pojedinih manifestacija, e-zin-časopisi, tematski blogovi koje vode pojedinci (književne, filmske, glazbene kritike, recenzije računalnih programa…), regionalni blogovi, promotivni, blogovi koje vode popularne javne osobe, blogovi koji donose priče, putopise.

Differentia specifica

Kad se govori o pismenosti, pa dakle i književnosti, u elektrosferi, teorija se uglavnom bavi hipertekstom i njegovim karakteristikama te ističe temeljne razlike u odnosu na tradicionalne narativne oblike (fenomenom hiperteksta bavi se tematski broj »Književne smotre« 140(2)/2006, koji je uredila Katarina Peović Vuković). Jedna se od ključnih razlika odnosi na sam tekst, odnosno na njegovu završenost/nezavršenost. U tradicionalno shvaćenom djelu tekst je uvijek završen, obično onoga časa kad je otisnut u knjizi; hipertekst je pak stalno u nastajanju i nikad nije završen, bez obzira na to hoće li posjetitelji iskoristiti mogućnost da dopišu svoje opaske, komentare ili što drugo – važna je upravo neprekidna otvorenost, potencijal da se neki narativni postupak realizira.

Upravo je uz tu mogućnost dopisivanja, stalna mijenjanja teksta, vezana druga razlika između hiperteksta i klasičnoga književnog ostvarenja – miješanje, stanovito zamućivanje identiteta autora u elektrosferi (interakcija autora i njegove publike). Pa iako većina hrvatskih pisaca koji su ukoričili tekstove s blogova čuva svoje autorstvo izostavljajući komentare čitatelja, ima i drukčijih primjera. Tako je u knjižici Prosvijetljeni Zagorci (izdavač: HUNA) autor koji se potpisuje Stjepan pl. Ceretinski uz svoje humoristički intonirane zabilješke o lokalnoj zagorskoj svakodnevici objavio i komentare publike, koji većini tekstova daju značenja i dimenziju što ih inače ne bi imali.

Premda u svemu tome ne smijemo zanemariti pomodarstvo kao važan poticaj, neodoljivu privlačnost bloga – »najdemokratičnijeg i najpristupačnijeg medija za osobno kreativno izražavanje i predstavljanje svoga stvaralaštva nepoznatoj publici«, kako kaže jedan od njegovih zagovornika (Davor Šišović Bookaleta) – valja tumačiti ponajprije nedostatkom časopisnog prostora i jednostavnošću pristupa novom mediju. Dovoljne su vam doslovce dvije minute da se prijavite i besplatno dobijete prostor (plaćate samo telefonske impulse), na kojem odmah možete neograničeno, bez ikakvih tehničkih predznanja, pisati o čemu želite i onako kako znate. Problem je načelno u tome što se možete izgubiti (ostati nezapaženi) u tom nepreglednom virtualnom prostoru. Stoga velik dio potencijalnih čitatelja, a među njima i najveći dio onih koji redovito prate književna zbivanja i pišu o njima, nije upućen u književni život na blogovima, ili ga poznaje površno.

Kaotičnost i izgubljenost

Pojedini su urednici hrvatskih izdavačkih poduzeća ipak donekle upućeni u virtualnu književnu scenu pa su pozvali blogere čiji su im se tekstovi činili dovoljno izazovnim da ih ukoriče. Negdje su prvi korak učinili autori nudeći sami izdavačima svoje uratke, a sarajevsko-zagrebačka Naklada Zoro provela je jednostavno natječaj (na koji je stiglo 380 priča s blogova) i objavila radove 53 autora u vrlo solidno uređenoj zbirci Blog priče. Zanimljivo je da među objavljenim knjigama nisu samo one koje pripadaju fikciji: uz već spomenutu Z. Pavlić i D. Markulja, tiskana je i zbirka kolumni Pušiona Denisa Lalića (kako se potpisivao na blogu; pravo ime Vlado Bulić), u nakladi zagrebačkog izdavača AGM.

Ako bismo tražili neke zajedničke karakteristike proze koja se s blogova preselila među korice knjiga, onda bi se najprije mogla zapaziti usredotočenost autora gotovo isključivo na vrijeme u kojem ta proza nastaje i posvećenost zatvorenim privatnim mikrosvjetovima njezinih protagonista. Nezaobilazna je tema odnos muškarac – žena, u najraznovrsnijim varijacijama, zatim alkohol, droga, seks, popularna glazba, zaokupljenost vlastitim položajem u najbližoj okolini. Najčešće je mjesto zbivanja birtija ili neki komorni prostor (studentska ili podstanarska sobica, radna prostorija), a očit je bijeg od bilo kakva izravnijeg socijalnog, političkog, ideološkog ili kakva slična angažmana. Ovo je očito proza koja nema potrebe za globalnim, filozofskim promišljanjem ili preispitivanjem čovjekova položaja u suvremenom društvu; ona na svoj način zrcali kaotičnost i izgubljenost pojedinca u prostoru i vremenu.

Volja za pisanjem

Neki proučavatelji blogerske književnosti upozoravaju da bi se u pristupu tim ostvarenjima valjalo osloboditi mita tzv. visoke književnosti (Katarina Peović Vuković), te u njoj »prepoznati popularnu kulturu koja funkcionira po svojim specifičnim pravilima«. Iako se u objavljenim knjigama mogu naći originalne ideje i vrlo kvalitetne priče ili kolumne, činjenica je da ta književnost ne postavlja ni sebi ni čitateljima previsoke zahtjeve ni u pogledu sadržaja, ni u pogledu stila, a ni u pogledu tehničke, zanatske realizacije teksta. Teško je vjerovati kako je nakana autora da se na taj način, snižavanjem svih razina, programski suprotstave prokazanom elitizmu klasične literature. Čak je i roman Vlade Bulića Putovanje u srce hrvatskoga sna (AGM) – nagrađen nagradom »Jutarnjeg lista« kao najbolje prozno djelo u Hrvatskoj 2006. – u nekim svojim elementima vrlo problematičan (stilski hrapav, kompozicijski razvodnjen, s plošnim likovima).

Pitanje je, jasno – a odgovor nije uvijek ni jednostavan ni jednoznačan – kako treba gledati na stvaralaštvo koje nastaje u virtualnom svijetu: kao na alternativu tradicionalnoj književnosti, kao protutežu glavnom suvremenom strujanju, ili na neki treći način. Nasuprot pojedinim isključivim stajalištima na objema stranama, i među tradicionalistima i među virtualcima, u Hrvatskoj ne samo među urednicima nakladničkih poduzeća nego i među afirmiranim blogerima ima vrlo realnih, trezvenih razmišljanja. Tako npr. književnik i urednik Edo Popović drži da je blog »savršen poligon za vježbanje pisanja«, a bloger D. Rukavina vidi u njemu radionicu za tesanje zanata, mogućnost da se od čitatelja dobije povratna informacija i priliku urednicima da prateći tu produkciju izaberu zanimljive autore. A najvažnije je da postoji i svijest o potrebi da se demistificira književnost na blogu kao neki pokret; blog je samo sredstvo, kako kaže D. Šišović, pomagalo koje služi da se iskaže jedan drugi fenomen – volja za pisanjem.

Ni manje, ni više od toga.

Strahimir primorac