Veliki majstor stakla i svjetla

Veliki majstor stakla i svjetla

Izložbeni projekt sukus je sjajna razdoblja u oblikovanju uporabnih predmeta u staklu i keramici (polimorfne vaze, čaše, pepeljare, tanjuri i posude), rasvjetnih tijela te oblikovanju interijera i eksterijera, a zastupljen je i umjetnikov grafički dizajn i ilustracije u knjigama

Retrospektiva posvećena dizajnerskom segmentu raskošna opusa Raoula Goldonija (Split, 1919 – Zagreb, 1983), koju je u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt priredila Jasna Galjer, pruža odličan uvid u visoke dosege modernoga razdoblja hrvatskoga dizajna, kvalitativno usporediva s onodobnim svjetskim vrhunskim ostvarenjima, poput primjerice finskoga pionira industrijske umjetnosti, Tapija Wirkkale. Izložbeni projekt sukus je sjajna razdoblja u oblikovanju uporabnih predmeta u staklu i keramici (polimorfne vaze, čaše, pepeljare, tanjuri i posude), rasvjetnih tijela te oblikovanju interijera i eksterijera, a zastupljen je i umjetnikov grafički dizajn i ilustracije u knjigama. Izbor od dvjestotinjak djela, realizacija i skica, zaista potvrđuje, kao što u tekstu opsežna kataloga ističe Galjerova, da se od velikoga majstora Raoula Goldonija još može mnogo toga naučiti.

Znatiželjni i neumorni istraživač forme, ponajviše očaran svjetlom, oba je svoja interesa razvijao unutar medija stakla. Njegovi izazovni efekti i mogućnosti hvatanja i odražavanja svjetla, pomirenja različitih odnosa unutarnje i vanjske forme, iskustveno je sabirao u dosluhu s ljudskom mjerom i funkcijom te s prirodnim oblicima. Medij je uvijek bio osnovno polazište, a poznavanje njegovih datosti, zanatska vještina i predanost, i teorijsko znanje, uza sve navedeno, razlozi su bezvremenosti njegovih ostvarenja – vizualne privlačnosti i relevantnosti, aktualnosti dizajnerskoga jezika, bliska toliko poznatoj krilatici Less is more, odnosno Manje je više.

Počeci njegova bavljenja dizajnom vežu se uz razdoblje NOB-a i 1944. godinu te uređivanje propagandnih novina »Mi pišemo« i zaposlenje 1945. godine u OLIKPROP-u. Staklom se počinje baviti 1956, isprva obrađujući gotove forme brušenjem i graviranjem. Ubrzo Goldoni ulazi u cijeli proces obrade, koji uz pomoć suradnika ostvaruje u Tvornici stakla Boris Kidrič u Rogaškoj Slatini i u glasovitim muranskim radionicama.

Goldoni se nije samo koristio uslugama tih postrojenja. Bitno je istaknuti njegovu pedagošku ulogu (uz onu na zagrebačkoj Akademiji za likovnu umjetnost, gdje je više od dva desetljeća predavao »slikanje, grafički izraz i grafiku s pismom«). Naime, on je radio kao nastavnik u Staklarskoj školi u Rogaškoj Slatini, gdje je od 1967. u spomenutoj staklani bio i voditelj odjela za dizajn. Na osnovi dugogodišnje zajedničke suradnje tvornica je, ističe Galjerova, preorijentirala proizvodni program i tehnologiju suvremenom industrijskom oblikovanju.

Jednostavnošću i čistoćom oblikovnoga pristupa Goldoni je podjednako valorizirao ljepotu i izražajnost sama medija stakla. Intervencije je gradirao od potpunoga minimalizma do postupnog uvođenja ornamenta, te elemenata crtačkoga ili slikarskoga jezika, od uporabe prozirnoga do obojenoga stakla. Pritom je uvijek slijedio zakonitosti funkcije i namjene predmeta, da li je riječ o pojedinim dijelovima servisa ili pak segmentima veće zidne dekoracije (poput onih u riječkoj Privrednoj banci ili u zagrebačkoj Vodoprivredi). Uz medijsku i stilsku raznorodnost, svakako valja istaknuti umjetnikovu sposobnost da svoje vizije ostvaruje u različitim dimenzijama. Isto tako, zanimljiv je i njegov glissando od figuracije do apstrakcije, čija lakoća i logika ponovno upućuju na ulazak u bit (likovne) forme.

Njegovo je djelovanje na tragu težnje total designu, u kojem se poništavaju granice između arhitekture, umjetnosti i dizajna, naglašava Galjerova. Ne zaboravimo, Goldoni je također, osim u staklu i keramici, oblikovao ukrasne i uporabne predmete od srebra i zlata (pladnjevi, vaze, tanjuri, nakit), keramike, tekstila, porculana i znalački se koristio, ukazuje Galjerova, svojstvima različitih materijala, od kamena i drva do kože i betona.

Raoul Goldoni na likovnoj se sceni javlja vrlo rano. Već 1937. u rodnom mu gradu Splitu, u Salonu Galić, likovni kritičar Vladimir Rismondo organizirao je omladinsku izložbu na kojoj su okupljena imena koja će, svaki na svom području, u sljedećim desetljećima ostaviti dubok trag: uz Goldonija izlagali su i Cvijeta Job, Mirko Ostoja, Antun Masle, Alfred Petričić, Svetozar Domić (redom likovnjaci) te Neven Šegvić i Andrija Čičin-Šain (poslije školovani arhitekti).

Upravo je u suradnji sa Šegvićem ostvario jednu od svojih ponajboljih intervencija u javnom prostoru, u kavani Neboder na glavnom zagrebačkom trgu. Koautor tog projekta bio je Bernardo Bernardi, a ostali su suradnici Mario Antonini, Milan Dobrić, Vladimir Frgić i Emil Weber, a u oblikovanju i opremi interijera uz Goldonija sudjelovali su i Edo Murtić i Vojin Bakić. Interijer je nažalost odavno opustošen te je na izložbi predočena studija za zidnu sliku u baru kavane možda njegov jedini dokument.

Temeljiti se izložbeni projekt, koji je prvi do sada u potpunosti predstavio dizajnersku dionicu Goldonijeva stvaralaštva, postavlja kao osnova za upoznavanje i svjetske publike s vrsnošću njegovih ostvarenja (uostalom, Goldoni je bio jedan od predstavnika novih tendencija, poznatih pod nazivom Studio Glass Movement, a sudjelovao je i za taj pokret važnim izložbama). No, uz žalosnu konstataciju o uništenju Nebodera i nekih drugih javnih prostora, te nenastavljanje, odnosno nepostojanje hrvatske tradicije industrijskoga dizajna u mediju stakla, izložba bi, što je možda još važnije, trebala dodatno senzibilizirati estetski ukus domaće javnosti te je upozoriti na vrijednost i važnost očuvanja ostavštine autora poput Raoula Goldonija.

Barbara Vujanović