Umjetnost i cigareta

Umjetnost i cigareta

Unatoč kampanjama protiv pušenja, povijest duhana je neuništiva – otkad su ga donijeli Kolumbovi mornari, on je obuzeo brojne umjetnike koji su mu posvetili rasprave i pjesme, poput Baudelairea ili našeg Ujevića. Zabrana pušenja znači ukidanje kavanske kulture, slobode umjetnika, boema i dendija

Na svom svečanom govoru u Pennsylvaniji 1990. američki ministar zdravlja i socijalne skrbi, časni Louis W. Sullivan, objavio je rat duhanu uznesenim riječima: »Neka ovo bude samo početak totalne akcije pružanja otpora pokušajima trgovaca duhanom da profitiraju na račun zdravlja i dobrobiti našega siromašnog i manjinskog građanstva! Razmjena zdravlja za dobit mora prestati. Dosta je bilo! Nema više!«

U isto to vrijeme američke novine izvještavaju da Amerika na inozemnom tržištu godišnje prodaje duhan u vrijednosti od 3,7 milijarde dolara i da Bijela kuća pregovara sa Senatom o odbacivanju prijedloga Kongresa da se Zakon o čistom zraku dopuni odredbom o ograničavanju ispuštanja automobilskih plinova. U Americi, koja zasipa svijet kampanjama o zdravlju i parolama protiv pušenja, 46 milijuna Amerikanaca i dalje nema zdravstveno osiguranje, a nikakav zakon ne obvezuje poslodavce da radnicima osiguraju godišnji odmor. Jeremy Rifkin, autor knjige Europski san, iskreno zaključuje: »Danas mi Amerikanci trošimo više od trećine svjetske energije i goleme količine drugih Zemljinih resursa, unatoč tome što činimo manje od 5 posto svjetskog stanovništva. A iza našeg opsesivnog, ako ne i patološkog ponašanja, krije se frenetična želja da živimo u izobilju tako što ćemo pobiti i konzumirati sve čime smo okruženi...«

Američke kampanje s dvostrukim licem

Eto, s jedne strane trgovačko i potrošačko izobilje, ekološka nesvijest, a s druge globalna kampanja protiv cigarete, koja postaje simbolom svjetskoga otrova, kulisom iza koje i dalje traju globalne predstave pune otrovnih ugljičnih i sumpornih dioksida, trgovina cigaretama, alkoholom i drogom, predstave pune žrtvovanih statista, a nepoznatih redatelja iz divovskih postrojenja. Kampanjama protiv duhana kojima je zavela cijeli svijet Amerika je spustila veliki svileni zastor da skrije svoj veliki globalizacijski teatar zabune, u kojemu se samo na reklamnu industriju na globalnom planu troši 435 milijuna dolara, u kojemu šetaju bešćutni realizatori američkog sna i markirana djeca s Coca-colom i tenisicama Nike, zagledana u nebeski imperativ Budi cool, što kao da je projiciran na Mjesečevu površinu.

Nitko neće reći da je pušenje korisno (u svijetu, izvještava Svjetska zdravstvena organizacija, godišnje oko četiri milijuna ljudi umire od posljedica pušenja), ali će se protiv globalnoga Ministarstva zdravlja u svijetu punom otrova pobuniti umjetnici. Svjetski lov na pušače, žrtvenu janjad na tobožnjem oltaru zdravlja, oko kojega kruže proroci Novoga doba i Novoga čovjeka (kao u kakvoj ekspresionističkoj drami, punoj slutnji o preobraženju), mogu zaustaviti jedino umjetnici, ona zaboravljena, marginalizirana boemska ili dendijevska kasta što je uvijek zagovarala pobunu protiv građanskih dogmi, duhovni ciganluk (riječ boem poznata je u Francuskoj još u 15. stoljeću kao ciganština i postala je uzor i romantičarima kao simbol života bez stega), poetiku izgnanstva i pijanstva (kakva je Jesenjinova), poeziju kavane i ulice (Tin Ujević čak i feljton opjevava kao »šareni mjehur nad zadimljenim lokalom«), poeziju patnje kao »jedinog plemenitaštva« umjetnika, kako je govorio Baudelaire. Duhan je u povijesti književnosti ispustio svoje arome, koliko god ga moralisti tijekom povijesti osporavali, poput pape Urbana VIII, koji je ekskomunicirao pušače, sultana Ahmeda IV, koji je ovisniku o duhanu volio probijati nozdrve, Murata IV, koji je pušačima namjenjivao smrtne kazne, kralja Jamesa I, koji je pisao da je »navika pušenja odvratna očima, neugodna njuhu, opasna umu... a pare koje se šire oko pušača jednako su smrdljive kao one koje dolaze iz pakla«. Dim je nemoguće otpuhnuti iz književne povijesti, koja je »taj čudnovati oblak koji nas prožima i koji naše nosnice puni svojim moćnim čarima« (kako je zapisao Cocteau) opjevala kao kreativni čin udisanja i izdisanja svijeta. Sartre, žestoki pušač (koji se duhana nije odrekao ni kad ga je zdravstveno uništio), duhan vidi kao »prisvojeno biće« koje se posvaja procesom destrukcije, pretvaranjem tvari u dim koji ulazi u pušača i postaje dijelom njegova jastva! Pušenje je simbolički čin posvajanja i svijeta, krajolika u kojemu se krećemo, misli Sartre, gotovo slaveći proboj duhana u biće i prostor. Eto, duhan je dobio i filozofski ogled, meditaciju, razvijenu upravo uz udisanje njegovih magičnih sastojaka – iz Sartreovih eseja vidljivo je da je pušenje valjalo osvijestiti kao određen, svrhovit čin!

Mériméeova Carmen prva slavi cigaretu

Poistovjećivanje cigarete ili cigare sa ženskom taštinom i ženskim zavođenjem priliči književnoj povijesti duhana – prvi put u književnosti cigaretu u ustima drži egzotična, strastvena i zlokobna Ciganka Carmen, junakinja pripovijesti Prospera Mériméea po kojoj je nastala opera Georgea Bizeta, a u prvom činu, u zbornom pjevanju, žene izlaze iz tvornice duhana u Sevilli i opjevavaju prožimanja ljubavnih strasti i dima. Žene iz Carmen kao da su prve feministice koje su emancipaciju iskazivale i cigaretom (tim muškim rekvizitom što potpomaže muške drame), pa se može reći da im je George Sand, jedna od najvećih ljubiteljica duhana u povijesti, veoma nalik. Stéphane Mallarmé, još jedan iz družbe parnasovaca, koja je najviše slavila opojnost žara cigare ili cigarete, posvećuje čitavu pjesmu cigari, ljepotama uvlačenja i ispuštanja dima, ljepotama tih ritmova što prate ritam duše. Maglovitost duše i dim divno je znao povezivati i naš Tin Ujević, koji u pjesmi Autoportret, dok se vozi »kočijom velikog svijeta«, piše: »Mene zasipa bijeli prah cigareta/po kaputu/ a ja sam vječno tragana silueta/na putu.« Dim je predstava duše – ona, obavijena čudesnim kolutićima kao aurama, nije sama, ona uzima i ispušta svijet u gotovo pravilnim taktovima, daje mu izvjesnu ravnotežu. Udahnuti i izdahnuti svijet u trenucima – nije li to i svojevrsna simfonija samoće koja se vazda trza i ne tone u apatiju?

I Molire slavi pušače

Kampanja protiv pušenja, koliko god bila korisna za zdravlje, udar je na umjetnost, koja gubi svoja kavanska okupljališta (pariška kavana Rotonda, u kojoj su Matoš, Ujević, Picasso, Modigliani i brojni drugi trpjeli svoje besane noći, ući će u daleku povijest umjetnosti uživo, a i zapušteni zagrebački Corso tiho odzvanja ehom davne hrvatske boemštine). Uskoro se i u kavani Blato (sada nazvanoj Tip-Top) neće bez cigarete uživati u uspomenama na Ujevićeve kavanske himne – zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima stupit će uskoro i u nas na snagu. On će potisnuti i balkanski mentalitet koji će morati negdje pištati kao plin u boci i naposljetku eksplodirati. Možda u nekom novom umjetničkom pokretu koji će obnoviti nesputanost duše u sputanom dobu. Dim će ostati živjeti kao iracionalna snaga, kao čežnja, kao neka nova romantika u emocionalno otupjelu svijetu, u kojem je sve naokolo puno, a iznutra sve tako prazno! Taj otrovni duhan u umjetničkim čežnjama za institucijom kavane možda će postati personifikacijom bića koje mora spasiti umjetnike od izgnanstva (iz velegrada, beskrajna besplatna doma izgubljena šetača). U pjesmi Lula Baudelaire opisuje lulu kao živo biće (»Ja sam piščeva lula«, započinje Baudelaireova pjesma), kao čudnovatu spravu koja uzima i uljuljkuje piščevu dušu, odašilje guste oblake da mu zagriju srce. Duhan slavi i Moličreov junak Sganarelle u uvodu Don Juana slaveći pušače kao najdruželjubiviju rasu i zaključujući u himničkom tonu: »Tko živi bez njega, nije vrijedan da živi.«

Duhan – simbol umjetnika koji izdiše otrov društva

Duhan je bio začin umjetnicima koji su plovili krajolicima duše i velegrada, onim boemima, dendijima i flâneurima, introvertiranim i ekstrovertiranim individuama koje današnje društvo hoće izbaciti iz carstva umjetnosti ili ih preobraziti u pokorne građane, protjerane iz starih institucija kavane, iz onih Ujevićevih akademija bukača i ubačene u globalni svijet šljakera što stoje kao roboti u interijerima za tastaturom. Zabranom pušenja poistovjećuje se umjetnik i prosječni građanin – i jedan i drugi uživat će privatnost u interijeru dohvaćajući svijet putem globalne tipkovnice.

Što preostaje umjetniku koji se ne može ostaviti cigarete, svoga saveznika na putovanjima u drugi svijet? Jedino to da se pretvori u onoga junaka iz romana Itala Sveva Zenova svijest koji tone u duboku samoanalizu vjerujući da može popušiti posljednju cigaretu svoga života. A zašto umjetnika stavljati na muke, kada mu se breme može skinuti jednim potezom društva, koje bi mu moglo osigurati barem nekoliko kavana. Pa, prava manjina danas su u modi! Homoseksualci, feministice, lezbijke – svi su odavna integrirani u društvo, dok pušači (kojih je otprilike trećina u našem društvu) i dalje ostaju najbrojnijom, obespravljenom manjinom!

I kada umjetnici, poput onih žena iz Carmen, iziđu na ulice i stanu klicati: »Dim, dim dim!«, znat ćemo da će posljednja manjina dobiti svojih nekoliko kavana i da umjetnost neće zašutjeti u sobama – nanovo će progovoriti u živim raspravama, polemikama, zaštićena dimom koji će otjerati iz ‘specijalnih’ lirskih bunjišta građane pokorne, poklonike globalnoga Ministarstva zdravlja koje vrišti zbog dima, a šuti zbog alkohola i sintetičkih droga. U tih nekoliko kavana mogle bi se pjevati ode duhanu, tom vražićku koji izgleda kao Malik Tintilinić u paklu suvremenoga svijeta što ljude uvlači u krugove mnogo opasnijih poroka i tjeskoba.

Lada žigo

Stéphane Mallarmé

Dok se duša sva sažima

Toute l’âme résumée

Dok se duša sva sažima

Iz daha nam sporo plinuć

Kroz kolute mnoge dima

Što u drugim potom ginu

Svjedoči nam da cigara

Gori mudro tek ako je

Od cjelova njena žara

Pepeo joj sveđ razdvojen

Isto tako zbor romanci

S usnom tvojom nađe bliskost:

Počinješ li iz njih baci

Stvarno stoga što je nisko

Odveć točan bi smisao

Tvoj nejasni spis zbrisao.

Preveo Zvonimir Mrkonjić