Tragičnost, groteska, dokument

Tragičnost, groteska, dokument

Dokumentaristički štih bitna je odrednica i velika snaga većine Papićevih igranih filmova, što možda i nije čudno, jer je on jedan od najboljih hrvatskih dokumentarista, kao što to potvrđuju i njegova ostvarenja te vrste prikazana u okviru ove retrospektive

Retrospektiva četiri desetljeća redateljskoga rada Krste Papića, od priče Čekati u omnibusu Ključ (kojim su 1965. uz njega debitirali Vanča Kljaković i Antun Vrdoljak) preko svih devet igranih filmova do dvanaestak dokumentaraca, izniman je događaj unutar i inače vrlo vrijednih Filmskih programa Hrvatskoga filmskog saveza i Hrvatske kinoteke u zagrebačkom kinu Tuškanac. Opus autora čiji su dometi prelazili granice domovine (o čemu svjedoče i brojne nagrade, među njima i one na najvažnijim svjetskim festivalima dokumentarnog filma, ali i za Život sa stricem 1988. na uglednom, tada A-festivalu u Montrealu, na kojem mu je 2004. dodijeljena i nagrada za životno djelo) tako je postao dostupniji i mlađim gledateljima, filmofilima i kritičarima. Uz to se i onima koji su njegove filmove (ili barem dio njih) gledali u vrijeme nastanka pružila mogućnost ne samo obnove sjećanja nego i provjere koliko se njihov doživljaj u kontekstu takva cjelovita autorskog opusa razlikuje od dojmova koje su imali prigodom premijernoga prikazivanja. Tada su nedvojbeno na recepciju filma znatno više utjecala kako kretanja u hrvatskoj, a do kraja devedesetih godina prošlog stoljeća i u kinematografijama ostalih republika bivše države, tako i društveni kontekst, koji je bio posebno važan za djela autora kojem je bitan element filmovanja bilo upravo kritičko sagledavanje društvenih odnosa i političke zbilje.

I u tom kontekstu vjerojatno će malotko promijeniti mišljenje o tome da Lisice (1969) pripadaju vrhu hrvatske kinematografije, ali će danas za takav sud biti manje važna hrabrost da se prvi put na filmu progovori o dotad prešućivanoj temi obračuna s informbiroovcima ili pak da je to jedan od rijetkih (a u svakom slučaju najbolji) hrvatski prinos tada u kinematografijama Jugoslavije dominantna crnog vala. Zanimljivije će biti zašto je Papićev film među onima tog usmjerenja koji su ponajbolje izdržali kušnju vremena, jer se nije zadržao na razini provokacije i dnevnog političkog angažmana. Priča koja se zbiva tijekom svadbe na selu u Dalmatinskoj zagori i zbog toga jedinstva vremena i radnje funkcionira kao izvorna tragedija, što je rijetkost ne samo u nas. Mnogi teoretičari naime tvrde kako su stvarne masovne tragedije u dvadesetom stoljeću dokinule vjerodostojnost tragedije u prikazivalačkim umjetnostima, gdje su njezino mjesto preuzela drama i još više groteska (kao uostalom u još jednom vrlo vrijednu Papićevu filmu – Kad mrtvi zapjevaju, 1998). Tragičnost Lisica ne nastaje samo kao posljedica bitnog utjecaja tragičnoga doba na kompleksne i cjelovite likove ili putem njihova neraspoznavanja silnica vremena koje će im razoriti egzistenciju, nego i sugestivnim prikazom (političke) moći koja će uništiti ne samo žrtve nego i one koji njome u jednom trenutku vladaju. No, još je bitnija atmosfera straha koju unosi dolazak na svadbu dvojice udbaša za koje se ne zna koga će uhapsiti i koji prerastaju funkcije likova i postaju Zlo kao takvo. No, ni sjajne interpretacije tih uloga onkraj ljudskosti Ilije Ivezića i Fahre Konjhodžića, kao ni dojmljivi protagonisti Fabijan Šovagović, Jagoda Kaloper i Adem Čejvan ne bi bili dovoljni da sva ta značenja koja daleko nadilaze okvir priče ne djeluju i iznimno životno uvjerljivo zahvaljujući gotovo dokumentarističkom redateljskom postupku.

Odjeci i varijacije

Kao što zorno pokazuje ova retrospektiva, dokumentaristički je ugođaj bitna odrednica i velika snaga većine Papićevih igranih filmova, što možda i nije čudno, jer je on jedan od najboljih hrvatskih dokumentarista uopće. No, prilično je neobično, posebice za našu kinematografiju, da on tek nakon što se okušao u igranom počinje snimati dokumentarne filmove, i to odmah na najvišoj razini, niti od njih odustaje nakon velikih uspjeha u igranom filmu. Pritom dolazi i do povratnog utjecaja, jer Papić montažom u kojoj nerijetko suprotstavlja dva potpuno suprotna viđenja iste stvari (npr. ispovijed ljudi koji odlaze u gastarbajtere i njihovo prozivanje po brojevima na njemačkoj željezničkoj postaji u Specijalnim vlakovima, 1972) ili pak komentarom nekog od lika koji djeluje groteskno poput šefa stanice u Čvoru (1969) ili lokalnoga stihoklepca u Kad te moja čakija ubode (1969) organizira dokumentarne snimke u čvrstu strukturu, dramaturški sličnu igranom filmu.

Moram priznati da sam elemente dokumentarističkoga prikaza ambijenta bitne za Papićeve igrane filmove najmanje zapažao u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja (1973), fabularno vrlo složenoj priči o postavljanju Hamleta u selu Dalmatinske zagore neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, novoj varijaciji teme iz Lisica o moći i zlu, obogaćenoj i razmatranjem odnosa istine i laži, umjetnosti i stvarnosti, privida i zbilje, koji u jednakoj mjeri imaju tragične posljedice za najpozitivnije junake te tragikomedije, u pojedinim trenucima bliske groteski. Film je u doba nastanka doživljen kao zakašnjeli odjek crnog vala, koji je tadašnja vlast prisilom izbacila iz jugoslavenskih kinematografija, pa su ga državotvorni kritičari napadali kao politički nepodobna, dok je većina ostalih bila pod snažnim dojmom komada Ive Brešana, vjerojatno najboljega hrvatskog teksta pisana za kazalište u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, i njegove kultne praizvedbe (1971) u režiji Božidara Violića u zagrebačkom Teatru &TD, te se usredotočila na razmatranje o tome koliko su sve vrijednosti teksta sačuvane u filmu. Tek kada su ta sjećanja izblijedila, bilo je moguće promatrati film kao potpuno zasebno djelo, pa ga tek nakon ovog viđenja u okviru retrospektive Krste Papića doživljavam kao jedno od njegovih najboljih ostvarenja, u kojem su autentičnost ambijenta i uvjerljivost glumačkih kreacija bitne sastavnice kreiranja značenjski kompleksnoga filmskog svijeta.

Iznimne vrijednosti

Stvaranje vlastitog filmskog univerzuma još je izrazitije u sljedećem velikom Papićevu filmu Izbavitelj (1976), jednom od rijetkih hrvatskih filmova fantastike (s elementima horora), nadahnuta novelom ruskog pisca Aleksandra Grina o ljudima štakorima koji preuzimaju vlast i pripremaju diktaturu. Ni taj film uglavnom nije u doba nastanka bio ocijenjen kao što zaslužuje, dijelom zbog onih koji nisu bili sigurni u političku podobnost autora, a dijelom onih koji su film protumačili kao anakronu metaforu o rađanju davno nestala fašizma. No brojne specijalne projekcije, a i česta pojavljivanja na televizijskom ekranu, već su i prije ove retrospektive potvrdile iznimne vrijednosti djela.

Najgledaniji Papićev film Život sa stricem (1988), 140.000 gledatelja samo za premijernoga prikazivanja u Zagrebu, koji je imao niz problema političke naravi tijekom snimanja, pojavio se u kratkom razdoblju kada je domaći film imao više političke hrabrosti od medija i zato privlačio gledatelje u kina, a to mu je pripomoglo da osvoji brojna domaća priznanja, iako mu je dio kritike koji je u to doba cijenio isključivo čiste žanrovske uratke bio nesklon, a i neki drugi zamjerali su mu nedovoljnu rafiniranost redateljskog izraza, ne videći da Papićev stil upravo u stanovitoj grubosti postiže dojam dokumentarnosti, koji je bitan element uvjerljivosti njegovih filmova. Upravo o tome na najbolji način svjedoči i ova retrospektiva jednog od najvažnijih hrvatskih redatelja, koji je rijedak primjer uspješnosti i u igranom i u dokumentarnom filmu.

Tomislav Kurelec