Traganje za istinom

Traganje za istinom

Mirko Ćurić, Nemir, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb/Osijek, 2007.

U autorovoj napomeni čitamo da je prva knjiga romana Nemir, Povratak u doba jazza, objavljena u izdanju vinkovačke Privlačice 1996, a druga knjiga Nemir, nastajala je u posljednje četiri godine i tako, spojena s prvom knjigom, tvori cjelinu sa simboličkom naznakom Nastavlja se… Znači da od autora Mirka Ćurića možemo očekivati i treću knjigu, što je u najmanju ruku hrabar književni pothvat, jer nezahvalno je u sadašnjosti pisati o – sadašnjosti. Obično se pretpostavlja da je za događaje iz neposredne suvremenosti potreban takozvani povijesni otklon. Ali, pustimo romansijerima da u potrazi za istinom, a u dosluhu s maštom, sami kroje vidljivo i nevidljivo u svojim romanima.

Istina je da se ovaj dvodijelni roman može pročitati u jednom dahu, a da čitatelj ne osjeti zamor. Svih dvadeset i šest poglavlja, uključujući tu i novinarski osmišljen članak Epilog, nižu se dinamično s pokretljivim, gotovo filmskim scenama, u kojima za divno čudo nema pomodnih vulgarnosti, nema seksualnog stripteasa, nema psovaka, tako omiljenih u regiji i malo šire.

Budući da je ovdje riječ o našim die oberen Zehntausend, o našim brzopoteznim tajkunima i mafijašima, o sve raširenijoj difamantnoj i dijaboličnoj (č. izopačenoj!) slici svijeta, bilo bi katastrofalno da literatura ne pokuša odškrinuti neki dobrodošli prozor, kroz koji će prostrujati dah povjerenja, pouzdanost vjere da još nije sve čovjekoliko izgubljeno.

Povratak u doba jazza slika je »lažnoga hrvatskog jet-seta«, sva sazdana na površnosti, praznini, na tuđim, uvezenim ukusima. Ona je suvremena freska društva bez pravih moralnih kriterija. Autor prati život medija, koji isforsirano traju u zamršenom svijetu, a jedina je stalnost – prolaznost. I osjećaj ljubavi podvrgnut je žrvnju na rubu promiskuiteta. Zato će u poglavlju ironijskoga prizvuka Opojna budućnost, autor ne bez nostalgije zapisati: »Stvari i mjesta ne znače ništa, ali ljudi ostavljaju svoje tragove i često se dogodi da neki zapreteni događaj iz prošlosti oživi u nekom krajoliku, kući, pjesmi, pokretu…

A to zna jako zaboljeti.«

U drugoj knjizi romana Nemir Mirko Ćurić definitivno se vraća kršćanskom svjetonazoru, vraća se opraštanju, uvjereno pledira za ljubav prema bližnjemu, za humani suživot, da bismo živjeli »onaj pravi život, za koji smo stvoreni«. A to je najteže i toga je pisac svjestan.

Iz kojih unutrašnjih rezervi istisnuti beskonačnu strpljivost podnoseći patnju, to svakodnevno nošenje križa da se »bolje brijeme dočeka«, kako je to davno zapisao neumrli Držić. I zato će Ćurićev preobraćeni junak Filip završiti u bolnici, teško ranjen mafijaškim mecima. Stvarnost života okrutno je vidljiva, a o nevidljivom može se samo maštati. I Mirko Ćurić maštajući ovako meditira: »jedino što uistinu vrijedi jest zaslužiti vječnost, ono neizmjerno i tajanstveno vrijeme koje se prostire ispred nas«.

Neka svatko odluči za sebe, hoće li se predano i bez dvojbi prepustiti njegovim inkantacijama. No, neosporno je da u takvu načinu razmišljanja ima poezije koja je beskrajna hrana duši.

I možda za kraj: Dani posvećeni dobru nisu izgubljeni. I roman Nemir na tom je vrijednom tragu!

Ljerka Car Matutinović