Sjećanje na idealizam

Sjećanje na idealizam

U doba posvemašnjeg eskapizma, otuđenja, medijskog zatupljivanja i ostvarenja najcrnjih Orwellovih literarnih vizija, bilo kakav individualizam doima se poput donkihotovske borbe s vjetrenjačama

Svibanj u Hrvatskoj 2008, mjesec u kojem su srednjoškolci (iskreno, bez kalkuliranja i energično) i studenti (donekle proračunato, ne sasvim iskreno i možda ponajviše kao odgovor na prosvjed svojih mlađih kolega u obrazovnom lancu) digli glas zbog nedorađena projekta državne mature i nedomišljena implementiranja Bolonjskog procesa, mjesec u kojem su se djelatnice sinjske Dalmatinke štrajkom glađu kao posljednjim očajničkim korakom odlučile suprotstaviti bezobzirnom divljem kapitalizmu, površnijem se promatraču može učiniti zakašnjelim odjekom zbivanja iz svibnja 1968. Takav bi zaključak, bio ishitren i sasvim pogrešan. Jer, revolucionarna gibanja prije četiri desetljeća, u vremenu u kojem su pojmovi sloboda, pravednost i revolucija imali pomalo djetinje naivan prizvuk praćen vjerom u bolje sutra, u mogućnost promjene te u istinsku smislenost borbe i osobnog angažmana, ljeta Gospodnjeg 1998, nakon Fukuyamina kraja povijesti i sumraka svih ideologija (osim ideologije globalizma modelirane prema potrebama multikorporacija i krupnoga kapitala), čine se sasvim zaboravljenima. U doba posvemašnjeg eskapizma, otuđenja, medijskog zatupljivanja i ostvarenja najcrnjih Orwellovih literarnih vizija, bilo kakav individualizam doima se poput donkihotovske borbe s vjetrenjačama, a naznake suprotstavljanja dominantnim društvenim i(li) političkim trendovima nalikuju započinjanju bitaka u kojima je angažirani pojedinac koji misli unaprijed osuđen na poraz. Zakoni potrošačkoga društva i masmedijski posredovane lažne stvarnosti nameću nova, za pojedinca, njegovu ljudskost i intelekt u osnovi uvredljiva pravila igre, u skladu s kojima svaki aktivizam, izraženiji individualizam i pokušaj čuvanja osobnog integriteta u začetku bivaju obesmišljeni i osuđeni na marginu. Makar gdjekad nehotice komično i obilježeno prizvukom spašavanja vlastite savjesti, bojim se da je prisjećanje na bolju prošlost, mladenački bunt i nekadašnji revolucionarni zanos jedino što nam preostaje u doba bigbraderizacije i potpune infantilizacije društva.

Te 1968. godine, kako bi rekao Bane Bumbar iz kultne TV serije Grlom u jagode, današnji nostalgičari na pragu starosti pušili su marihuanu, vodili ljubav, slušali Rolling Stonese i snatrili o rušenju vlasti. Život je tada bio film, baš kao što je i film bio preslikani život nerijetko uvjerljiviji i od života sama, a celuloidna subverzija posjedovala je snagu i utjecaj kao nikad prije ni poslije toga. Francusko, a dijelom i europsko filmsko proljeće ’68, započelo je 9. veljače kada je André Malraux, ministar kulture u De Gaulleovoj vladi, dužnosti razriješio Henrija Langloisa, predsjednika francuske kinoteke i svojevrsna kuma novog vala. Mladi filmofili i studenti reagirali su bijesno, a njihovi su se protesti tijekom sljedećih mjeseci prometnuli u izraz društvenog i političkog nezadovoljstva koje je prijetilo pretvaranjem u poplavu s moguće nesagledivim posljedicama. Sukob tadašnjega francuskog filmskog establishmenta i radikalno usmjerenih novovalnih filmaša kulminirao je za vrijeme kanskog festivala, kada se iznimno utjecajni Jean-Luc Godard, autor godinu prije snimljene Kineskinje, nekovrsnoga manifesta pokreta i simbolički iznimno snažna djela u kojem su najavljeni budući događaji, u obraćanju publici uoči projekcije filma Peppermint Frappé Carlosa Saure energično založio za autonomnost redatelja i njihovih ostvarenja. Koji mjesec poslije na venecijanskoj Mostri protiv festivalskoga snobizma ustali su Pier Paolo Pasolini, Gillo Pontecorvo i Marco Ferreri, a njima su se svojim djelima pridružili Bertolucci, Bellocchio i Clementi. Kao što se obično kaže, ostalo je povijest, koja se iz današnje vizure čini nevjerojatno bogatom, burnom i, na našu žalost, neponovljivom.

Josip Grozdanić