Siva umjetnička zona

5. berlinski bijenale suvremene umjetnosti, When Things Cast no Shadow, KW Institut za suvremenu umjetnost, Neue Nationalgalerie, Park skulptura Berlin_Zentrum, Paviljon Schinkel, Berlin, 5. travnja – 15. lipnja 2008.

Siva umjetnička zona

Je li se za svotu od 2,5 milijuna eura moglo dobiti više? Vjerojatno da, jer osim pojedinih radova u Kunst-Werkeu, ostala izložbena mjesta nisu dala naslutiti na što je taj iznos potrošen ni što će to značiti za kulturu u cjelini

Peti berlinski bijenale, pedeset umjetnika i dvoje kustosa, četiri izložbena mjesta, 24 sata dnevno. Ukoliko bismo pisali statistički izvještaj o upravo otvorenoj manifestaciji, koja je privukla veliku medijsku pozornost te gotovo istodobno izazvala žestoke kritike, tada bi ovih nekoliko brojki moglo pripomoći da se odredimo prema jednom od relativno novih bijenala koji drukčijim, angažiranijim i tržištu nesklonijim načinima promišljanja suvremene umjetničke prakse nastoji predstaviti pojedine aspekte recentnoga stvaralaštva.

Naslovljen When Things Cast no Shadow, Berlinski bijenale funkcionira kao intenzivno polje događanja u kojem osim standardnih izlagača njih još stotinjak sudjeluje u večernjim/noćnim zbivanjima, stvarajući prividno mjesto bez sjena, ali zapravo i bez umjetnosti. Prozvan bluesom čednosti, Bijenale ni pod koju cijenu ne želi sličiti sličnim manifestacijama. Vjerojatno je tvrdokorna želja da se bude drukčiji jedan od razloga da su kustosi Adam Szymczyk i Elena Filipović ponudili blijedu, gotovo u cijelosti nezanimljivu sliku, kojoj se doduše mora priznati lišenost onih obilježja koje kulturni biznis uvelike potencira posljednjih godina.

Jedno od izložbenih mjesta – Schinkelov paviljon kraj Unter den Linden – ionako se nije moglo razgledati, jer je iz osebujnih razloga izložba tamo priređena tjedan dana nakon službenog otvaranja. Pet manjih samostalnih izložbi planiranih u tom prostoru dio su bijenalnoga kolača namijenjena kasnijim posjetiteljima. Napušteno, bolje rečeno još neizgrađeno polje na sjecištu Mittea i Kreuzberga ambiciozno prozvano Skulpturenpark Berlin_Zentrum poligon je za današnje vrijeme posve nepotrebnih, čak dosadnih stilskih vježbi s kakvima se možda još mogu baviti studenti, no kad je riječ o djelima izloženima pod egidom Berlinskog bijenala, ostajemo iznenađeni razinom improvizacije i kratkotrajnih dosjetki. Nema moćnih pozicija pojedinačnih autora ni sjajnih radova; sve je prekriveno nekom sumaglicom, sumornim i teško raspoznatljivim dobom između noći i dana kad se gube obrisi pojedinačnih predmeta i likova te prevladava jednoličnost i bezobličnost. Suradnja Adama Szymczyka, ravnatelja baselske Kunsthalle podrijetlom iz Poljske, i američke kustosice Elene Filipović dogodila se slučajno, tijekom razgovora uz kavu, kako su sami napomenuli. Szymczyk se povjerio kolegici te gotovo impulsivno zatražio da mu pomogne u procesu kuriranja, i ta se slučajnost, možda čak i stanovita nepromišljenost (u smislu konačne odgovornosti kustosa) očituje na izložbi. Eksperiment s izložbenom formom i privremenošću, kao i kritičkim angažmanom kojim su kustosi (kako sami ističu) sudjelovali u umjetničkim procesima, ne posjeduje nikakvu privlačnost (pritom ne mislim na vizualni dojam), niti propituje pozicije i odgovornost umjetnika u današnjem svijetu. Izložba je nepolitična, neestetska i nekritična, te joj čak ni dopadljivost noći, tijekom koje se mogućnost zapažanja propusta svodi na minimum, ne ide u prilog. Jer, sve su te metode već iskušane s mnogo boljim rezultatima.

Velika količina asfalta koju je turski autor Ahmet Öđüt razlio po podu Kunst-Werkea vjerojatno je jedini suvisli komentar na državnu moć i značenje koje ona uspostavlja na različitim razinama života društva kao i pojedinca. Na posljednjem katu iste zgrade instalacija vrijedna pozornosti djelo je Trisa Vonna-Michella; riječ je o multimedijalnom studiju-dnevniku ispunjenom dija- i filmskim projekcijama, zvučnim instalacijama i prostornim intervencijama koje ga pretvaraju u dinamičnu pozornicu u kojoj se istodobno može pojedinačno i kolektivno istraživati zatečeno. I video/fotografski radovi Michela Audera, unatoč naizgled jednostavnoj strukturi, privukli su pozornost publike, koja je u maloj, zagušljivoj crnoj kutiji pratila intrigantne prizore kombinirane s telefonskim razgovorima, odraze ganutljivih svakodnevnih situacija čiji miris podsjeća na prustovsku atmosferu.

Umjetnici svih generacija i brojnih nacija svojim angažmanom izgrađuju otvorenu, zapravo nevidljivu izložbenu strukturu. To je doduše jedan od preduvjeta koje je potrebno ispuniti da bi se prikazala raznovrsnost suvremene umjetnosti, no istodobno običnoj publici radove je potrebno približiti na način koji – unatoč svemu – koketira sa svijetom jeftinih medijskih spektakala, kratkotrajne zabave i tzv. ekskluzivnosti. Aluzije na osobite usluge (Secret Service), koje će publici pripomoći u snalaženju danas su pravilo, a ne iznimka; noćna izložbena zona, uz ostalo, vraća se temi podijeljenoga grada (podnaslov Moje noći ljepše su od vaših dana preuzet je iz jednog erotskog filma) omogućujući publici izvantjelesna iskustva, zajedno s radionicama, javnim nastupima i predavanjima (u sklopu čega su WHW govorile o modernizmu u bivšoj Jugoslaviji).

Od svega navedenoga postav u Neue Nationalgalerie, toj ultramodernističkoj građevini Miesa van der Rohea, najslabiji je. Koriste se svi potencijali te staklene kocke, pa i vanjske platforme na kojima je uz Caldera i Moora postavljen nepretenciozan rad Cypriena Gaillarda, skulptura rađena za stambeno naselje u Parizu kao simbol propalog socijalno-arhitektonskog ideala kao kontrapunkt Miesova trijumfalnoga modernističkog ideala. Filmska instalacija Susan Hiller bavi se problemom kondenzacije u samoj zgradi galerije, dok Marc Camille Chaimowicz nacrtima za tekstilne tapete pretvara dio rastvorene izložbene zone u teatarski kutak. Niz radova propituje autoritet zgrade na zaigran, no u konačnoj izvedbi bezvezan način.

Ovo izdanje Bijenala nije niti glasno, ni oštro, niti šareno. Napetost koju je prije dvije godine izazvao postav u bivšoj djevojačkoj školi u Mitteu nije dosegnuta. Za razliku od Tri boje: Plavo, Bijelo i Crveno Krzysztofa Kieslowskog, koji se bojom koristi za istraživanje filmske teme, berlinska bijenalna boja: sivo figurativna je oprema povjesničara i istraživača gradova na čiju se djelatnost – barem načelno – referiraju pojedini pozvani autori. Među njima je i David Maljković, čija su Izgubljena sjećanja izložena u Kunst-Werkeu. Primjer hrvatske avangardne arhitekture, kako piše kritičar »Tagesspiegela« Nicola Kuhn, zajedno s prizorima iz videa u kojem dominiraju »umorni modeli koji se naslanjaju na automobile izložene u paviljonu Zagrebačkoga velesajma«, paradigma su ispražnjenih gesta kakvima obiluje ova izložba.

Szymczyk i Filipović smatraju kako u ovo doba nije primjereno ponuditi izložbu o nečemu. Žudnja za istraživanjem i pronalaženjem tragova unutar otvorene strukture pretpostavlja senzibiliziranu publiku, kakve je u Berlinu u doba otvaranja bilo dovoljno. Petom berlinskom bijenalu ne može se zamjeriti politička nekorektnost, ili želja za senzacionalizmom. No problem međuljudskog udaljavanja, hladnoće i nereagiranja na okolni svijet problemi su koje je, kako mi se čini, potrebno istražiti i predstaviti na drukčiji način. Opće nerazumijevanje osnovnih ljudskih stanja, neoliberalizam, tranzicijski kapitalizam, sive zone koje traju unatoč nestanku političkih barijera svakodnevica su milijuna ljudi kojima utišano, maglovito kustosko snoviđenje neće pružiti utjehu, niti će ih potaknuti da o problemima razmisle iz neke druge perspektive.

Kondenzaciju problema koju dvoje kustosa spominju kao metaforu zajedničkoga projekta, pri razradi čega se posvećuju propasti modernističkih ideala, najbolje se prepoznaje u opsežnu katalogu. Nekoliko priloga simptomatski određuje bit problema, ne baveći se toliko izloženim djelima koliko kontekstima prostora i vremena, svakodnevice, onog međuvremena (tijekom kojeg nestaju sjene), kad je moguće stvarati (pisati, poput Roberta Walsera, za svakodnevnu uporabu). Istina je da su Filipović i Szymczyk teoretski načeli neke zanimljive simptome vremena kojim se bave, i da su pritom bili maksimalno otvoreni. Nažalost, čini se da su kreativnu energiju iscrpli tijekom razgovora, dok je izložbeno izdanje ostalo lišeno finih nijansi sivoga, čija gustoća s jedne strane, te prozračnost s druge – ako se pogled ispravno usmjeri – daju naslutiti postojanije odraze.

Sandra Križić Roban