Prolaznost – to smo mi!

Uz knjigu Karlovačka groblja Radovana Radovinovića i Zvonimira Gerbera

»Ovo je moj grad, moji parkovi, moje rijeke, moje djetinjstvo, i bit će moja smrt«, epitaf je s jednoga karlovačkog groblja, odnosno jednoga groba. Njegovo citiranje zapravo otkriva narav male, ali sadržajne knjige Karlovačka groblja autora Radovana Radovinovića i fotografa Zvonimira Gerbera (izdanje Zelenilo, d.o.o., Karlovac, 2007). Uz temeljito istraživanje narav se knjige ogleda u osjetljivosti prema manjim, a ne prema velikim spomenicima ili njihovim slavnim autorima kiparima i stanarima. Pažnja prema malešnim znakovima, simbolima, tekstovima na nadgrobnim pločama i svim onim prvim pogledom nevidljivim mikrologijama, epitafima, medaljonima, gotovo gemama i kamejama minijaturnih malih dimenzija i tiših znakova rastanka sa zemaljskim životom karlovačkih građana i pokojnika, ovdje je darovana. Takva slika karlovačkih groblja nije vođena samo reprezentativnim primjerima nego i fizički malenim, ali uistinu velikim dokazima duha, duhovnosti pa i duhovitosti. Sve to upotpunjuje sliku života i smrti nekoga grada, psihološki, značenjski, fenomenološki i koncepcijski slojevitom i potpunijom, a to će reći osjetljivom za ukupnost života i smrti ljudi koji se nažalost, ovdje, danas, ma što za života napravili, brzo i prebrzo zaboravljaju. Zaboravu se tek slabašno opiru znakovima na vječnim počivalištima.

A da su groblja trajna i stalna galerija umjetnina ili muzej na otvorenom i da su ona dobra indikacija ukusa i shvaćanja sredine, njezinih općih i pojedinačnih gospodarskih i estetskih moći i nemoći, dokazuju ponajviše groblja europskih gradova. A da je posve malo ovakvih istraživanja, više je nego očito. Jer pohodeći i stekavši uvide u groblja srednjoeuropskih gradova (Zagreb, Rijeka, Varaždin; Prag, Beč, Budimpešta) začuđuje malen broj studija, knjiga, monografija i općenito istraživanja grobljanske arhitekture i plastike. Stoga ovom knjižicom grad i njegovi stanovnici svojim pokojnim sugrađanima vraćaju dug i pokazuju se brižnom, zahvalnom i obzirnom sredinom koja burnu prošlost (na limesu) čuva u povijesnoj memoriji grada što je prošao mnoge kušnje i nevolje. Dakako, pisac njeguje osjećaj odgovornosti prema svima, a posebice prema najzaslužnijim građanima. Tu ćemo naći i plemića i tiskara, pjesnika Ota Šolca, grob prve dame ilirskoga doba Dragojle Jarnević, grob utemeljitelja Matice ilirske Ivana Bunjevca, klasicistički obelisk karlovačkoga trgovca Mihalja Stipića, počivališta brojnih ravnatelja ustanova, likovnih pedagoga i slikara (Alfred Krupa)… Tu ćemo zateći i kiparsko djelo A. D. Fernkorna (portret Antuna Tschoppa), djelo našega modernog kiparskoga Adama Ivana Rendića (portret Antona Piretchnigga) Mile Vod (portret Ise Markovića), Koste Angelija Radovanija, Želimira Janeša, Ivana Sabolića ili skandaloznu i pogansku golotinju muškog akta koji je svojevremeno potaknuo pravu moralističku hajku i raspru o neprimjerenu mjestu nuditeta (grob Ivana Banjavčića, rad kipara Ive Kerdića).

Knjigom Karlovačka groblja, koja obuhvaća i najstarije groblje Hrnetić i novo groblje Jamadol, Radovinović je pristupom koncepcijskim i tematskim podjelama stvorio zanimljivu mnogoliku sliku. Osvijetlivši povijesne činjenice, sljedove nastajanja pojedinih karlovačkih groblja, istražujući djela hrvatskih kipara, ali i imajući sluha i brižnosti za male grobne minijature, medaljone, epitafe i natpise, pisac je slijedio misao da su sve smrti na stanovit način jednako važne, te da su stanovnici grada, slavni i manje slavni pokojnici, u većoj ili manjoj mjeri duhovno izgradili cjelinu i memoriju grada. Ili, što bi rekao heroj Vukovara, »grad, to ste vi«.

Radovan Radovinović od onih je pisaca kojih su kultura, znanje i predanost veći od objavljenih vanjskih znakova njihove erudicije i temeljitosti. On je od onih danas rijetkih istraživača i pisaca koji mnogo više znaju nego što pokazuju; od onih koji će više puta provjeravati, propitivati autentičnost i istinitost podatka. Uporan u istraživanjima, leksikografski potpun, on je i na ovom mjestu s velikom osjetljivošću i mimo važnih imena i njihovih grobnih znamena u obliku cijelih arhitektonsko-spomeničkih i kiparskih rješenja, mauzoleja plemićkih obitelji ( primjerice, neobičan grob Leopolda von Ehresteina i njegove kćeri Leopoldine) iskazao rijetku osjetljivost i za običnije, tiše, ali ne manje snažne oblike i poruke što svjedoče o bolnu rastajanju za životom, popisujući male znakovite forme i jedva vidljive simbole ili same tekstove pisane ljudskom ranjivošću, egzistencijalnim strahom i tjeskobom bez patetičnih riječi ili pukih biblijskih citata.

Uvažavajući smrt kao točku mira i smirenja autori su obradili katoličko, židovsko (od 1816) i pravoslavno groblje. Karlovac je jedan od rijetkih gradova koji imaju i vojničko groblje, koje je (kao i židovsko) opustošeno. Bolléova pak Glorijeta i nedovršen projekt arkada ukazuju na njegove rukopisne i koncepcijske odlike – u cjelini ostvarene u arkadama na zagrebačkom groblju Mirogoj. Tu je i Mali pojmovnik ikonografije i simbolike s korisnim, sažetim i jednostavnim tumačenjima pojedinih simbola i znakovlja te vrijedan prilog o raslinju na karlovačkim grobljima Ivane Mavrović i Biserke Schmuck.

Rijetko je danas susresti pažljivijega čitača činjenica i njihovih značenja od Radovana Radovinovića. Ako ga sretnete, on će vas zaplesti u linearnu kronologiju, u godine nastanka, u popis autora ili široke opise djela i u gustu šumu činjenica iz koje ćete se poželjeti izbaviti. Ali ako u istom piscu i pisanju i na jednom mjestu kao što je ova knjiga, uz sve činjenice i detalje, uočite interpretaciju koja sintetski pruža mogućnost razumijevanja vremena i života grada u prošlosti, onda je sve znanjem i pažnjom prema čitatelju, kao i ljubavlju za svoj grad i njegovu prošlost, sadržano u pisanju koje ne zamara.

Pisati o umrlim sugrađanima i njihovim počivalištima znači svjedočiti o odnosu živih prema umrlima, o poštovanju na koje smo u brzovidnoj i brzovodnoj svakidašnjici danas gotovo zaboravili. Današnja su groblja siromašnija duhom, a bogatija uresom. Rastrošnim rješenjima i neukusom ona u velikoj mjeri pronalaze puku konvenciju, cijele serijale i tipologiju koji se mogu naći u dućanima pogrebne opreme ili u preuzetnosti naručitelja i autora. Najčešće je to dizajnirano brzo rješenje koje još bržim zaboravom i nemarom prema precima svjedoči da »u Hrvatskoj zagrobni život ne postoji« (Tišljar). I premda zvuči zastarjelo i moralizatorski, današnji naš odnos prema umrlima posijano je sjeme i indikacija ne samo naše estetske ili (su)osjećajne moći nego odnosa prema životu i sebi samima.

U vremenima bez kontemplacije i mira, i na groblju je teško susresti dubinu jednostavnosti i ljubavi epitafa s nekoga karlovačkog groba. Primjerice, poput epitafa prote i profesora, intelektualca pravoslavne zajednice Milana Radeke: »Ja bih rado da svi budu dobri i da svima bude dobro«.

Ive Šimat Banov