Povratak zaboravljenim vrijednostima

Povratak zaboravljenim vrijednostima

Ako se za zbirku može reći da je tematski dosljedna i kompozicijski pomno složena cjelina, ne bi se moglo reći da su sve novele ujednačene vrijednosti te da se autoru povremeno ne omaknu i neke banalnosti

Dvjema posljednjim knjigama – pjesničkom zbirkom Aritmija (2005) i zbirkom novela Ubožnica za utvare (2007) – osječki pisac srednje generacije Delimir Rešicki (1960) snažno je potvrdio spisateljsku zrelost i afirmirao se kao istaknuto ime suvremene hrvatske književnosti. O tome na svoj način govore i nagrade (što god mi o njima mislili) i odlična kritička recepcija na koju su naišle nove knjige toga autora koji je pripadao naraštaju okupljenu osamdesetih godina oko časopisa »Quorum«. Poznatiji kao pjesnik (Gnomi, 1985; Sretne ulice, 1987; Die die my darling, 1990; Knjiga o anđelima, 1997; Ezekijelova kola, 1999) i autor eseja, kritika i članaka (Ogledi o tuzi, 1993; Bližnji, 1998), Rešicki je prije Ubožnice za utvare objavio tek jednu proznu knjigu, Sagrada familia, još davne 1993. godine.

Pa ipak, piščeva druga zbirka novela (među kojima su neki tekstovi, po strukturi, bliži pripovijetkama, ili su granični slučajevi) po mnogočemu je bliža svježije objavljenoj pjesničkoj Aritmiji nego već gotovo zaboravljenoj zbirci priča Sagrada familia – po stilu, po atmosferama, po osnovnom ugođaju (melankolija), po tretmanu sna, po aluzivnosti i referencijama na ostvarenja popularne i visoke kulture, po repertoaru motiva; na kraju, i naslov je posudila iz jedne pjesme tiskane u toj poetskoj knjizi. Autor je Ubožnici za utvare dao podnaslov deset pripovijesti o nemogućim ljubavima, čime je tekstove odredio u prvom redu tematski, ali je atribuirajući te ljubavi nemogućima čitatelju dao naslutiti dramski naboj koji novele nose u sebi. Kritika je već ustvrdila da se novele Rešickoga razlikuju od tekuće prozne produkcije, a da se to očituje najviše na razini izraza: dok se suvremena stvarnosna proza hrani banalnostima svakodnevice i lošim jezikom novinskih crnih kronika i televizijskih sapunica, on je iz svoje pjesničke prakse prenio u prozu ekonomičnost i racionalnost izričaja, a onda i već pomalo zaboravljenu uporabu pjesničkih figura, kako smo to nekad davno nazivali. Vjerojatno po toj inerciji pojedini kritičari njegov stil nazivaju starinskim, dodajući ipak da tu riječ rabe u pozitivnom smislu. Vrijedi ovdje dodati još jedno zanimljivo opažanje: da Rešicki piše o »raznim iskustvima, a ne samo vlastitome« (Jadranka Pintarić). U hrvatskoj prozi naime već dosta dugo prevladava upravo teror prakse piščeva iskustva nametnuta kao univerzalnog, bez pokušaja uživljavanja i u druge i drukčije svjetove. Implikacije su različite, ali se općenito svode na to da dobivamo bitno osiromašenu sliku svijeta. No to je već tema za neku drugu zgodu i širu elaboraciju.

Nemoguće ljubavi

Priče o nemogućim ljubavima (usput: bi li moguće ljubavi uopće bile zanimljive za književnost?) Rešicki smješta u vrijeme koje živimo, i koje kolokvijalno nazivamo tranzicijskim – dakle od završetka rata 1995. do danas – vraćajući se tek ponekad, radi potreba priče, u prošlost (npr. u noveli Maćuhice i Laka konjica u vrijeme mađarske revolucije 1956). Raščlanjujući ponajprije u svakoj priči okolnosti zbog kojih se ljubav ne može realizirati, autor diskretno, ali uvjerljivo, opisuje i širi društveni kontekst, u kojem uloga rata i zbilje koju je on stvorio nipošto nije marginalna, npr. u novelama Karavana koja prolazi pokraj zaspalih pasa i Priča o čitateljici. U građenju ambijenata, atmosfera, odnosa, moralnih iskušenja pojedinaca pisac se služi, među ostalim, referiranjem na širok spektar autora i ostvarenja u književnosti, glazbi, filmu, medijima. Osobito je to izraženo kad je riječ o sveprisutnoj melankoliji, kojom su duboko prožete sve novele zbirke, a taj se osjećaj potencira i funkcionalnim izborom citata koji se rabe ili kao moto ili su integrirani u sam tekst. Pritom se Rešicki jednako koristi i nasljeđem popularne kulture (npr. Don McLean, Seres Rezsö i dr.; a i sam autor ima rokerskih iskustava – bio je član dviju osječkih rock-grupa s kojima je izvodio performanse i pisao za njih tekstove), kao i tradicijom visoke kulture (Rilke, Kafka, Dürer, Bloch i dr.). O tim intertekstualnim i intermedijalnim vezama vrlo obaviješteno u pogovoru knjizi piše Alida Bremer pod naslovom Baština romantičarske ironije: Elegije i utvare Delimira Rešickog.

Ako se za zbirku može reći da je tematski dosljedna i kompozicijski pomno složena cjelina, ne bi se moglo reći da su sve novele ujednačene vrijednosti te da se autoru povremeno ne omaknu i neke banalnosti (»prekrasne grudi« i sl.). Nisu stilski besprijekorni ni pojedini dugi ulomci, kao što su oni u završnici novele Maćuhice i Laka konjica, a u noveli Nepoznati autor iz 19. stoljeća problematična je (barem za odabrani model kazivanja) pozicija pripovjedača u prvom licu, koji svoju životnu priču iznosi nakon što je ubijen. Ipak, novele Delimira Rešickog svakako su dobrodošlo osvježenje, jer se pisac s mnogo osjećaja vratio provjerenim, ali odgurnutim i zaboravljenim vrijednostima.

Ljerka Car Matutinović

ULOMAK IZ KNJIGE

Za čime doista žudimo onda kada kažemo da žudimo za nečijom ljubavlju, za nečijom blizinom, zašto samo u nekim očima za nas gori ulje u nikad ugasloj svjetiljci s početaka vremena?

Koji to strašni ponor u sebi nastojimo zatrpati u želji za tuđom prisutnošću, da budemo, pa makar i na trenutak, jedno s tom jednom jedinom šakom zemlje ili pepela koja ostaje od onih koje smo iskreno voljeli? Kao i od nas samih, u koje je možda, netko nama nepoznat, polagao sve svoje nade. Što nam to, konačno, nedostaje, a čini nam se da smo našli, onda kada usnama dodirnemo nečije tuđe usne? I zašto su baš ljudske usne mjesto te strašne moći da nekoga uznesemo do rajskih perivoja, ali i spustimo do samoga pakla i njegove prenapučene, vrele kloake?