Povijest ljudske gluposti: od lomače do turiranja

Povijest ljudske gluposti: od lomače do turiranja

Možda ne jednako dobro izvedena, ali u svakom slučaju dva jednako zanimljiva koncerta obilježila su samo tri zagrebačka dana: prvi je bio recital Marjane Lipovšek uz glasovirsku pratnju Anthonyja Spirija u subotu, 10. svibnja, u Hrvatskom glazbenom zavodu, a drugi je u sklopu ciklusa Svijet glazbe izvela mađarska glazbena i hrvatska glumačka ekipa 13. svibnja u Lisinskom, prihvativši se jednog od remek-djela literature 20. stoljeća, oratorija Ivana Orleanska na lomači Arthura Honeggera, Švicarca koji se priključio francuskoj šestorci. Krenimo unatrag.

Flashback izvan filma

Oratorij Ivana Orleanska na lomači (Jeanne d’Arc au bűcher) Arthur Honegger je napisao na narudžbu Ide Rubinstein, plesačice i glumice iz trupe Ballets Russes Sergeja Djagiljeva. Radnja oratorija odvija se tijekom suđenja i smaknuća na lomači francuske junakinje, uz flashbackove koji sežu do njezina ranog djetinjstva. Sam je Honegger, autor više filmskih partitura, djelo nazvao dramskim oratorijem i dodao mu, na zahtjev Rubinsteinove, govorene uloge i glumce. Libretist Paul Claudel je, kako je navedeno u knjižici, isprva odbio prijedlog da napiše tekst, tvrdeći da je riječi Ivane Orleanske nemoguće reinterpretirati. No, prihvativši ipak ponudu te u doba buđenja nacističke ideje pronašavši motiv za reinterpretaciju riječi francuske heroine, Claudel je napisao libreto kojega se Honegger pridržavao barem koliko i vlastite glazbe.

Ivana Orleanska važan je dio francuske povijesti, polustvarni lik koji se kreće između legende i realnosti: nepismena seljančica na kraju puberteta, potpomognuta vizijama i glasovima Sv. Katarine i Sv. Margarete što ih je, navodno, vidjela i čula, postala je osloboditeljicom Francuske i omogućila krunidbu Karla VII. u Reimsu. Nakon toga predana je Englezima, koji su je osudili na smrt. Katolička ju je crkva tek 1920. proglasila sveticom.

Goruća dodjela nagrada uz solidnu glazbenu sekciju

U oratoriju je uloga Ivane Orleanske, kao i ona brata Dominika, glumačka uloga. Ivanu je tumačila Dora Lipovčan, Dominika Goran Jurić, a ostale sporedne govorene uloge igrao je Nikša Marinović, koji je nenametljivošću ostavio ponajbolji dojam. Dori Lipovčan i njezinu snažnom glasu, koji je na trenutke prijetio puknućem, promaknuo je element djevojčice-junakinje koja, usprkos čvrstoj vjeri, ipak strahuje od smrti, te je njezino izvikivanje teksta bilo pomalo jednodimenzionalno; Claudelov tekst mješavina je vjere, hrabrosti, sjećanja, čuđenja, straha, nepravde – sjajan poligon kvalitetnoj glumici za izražavanje čitave palete osjećaja žene u djevojačkoj dobi. No i Dora Lipovčan, a posebice Goran Jurić, zvučali su s vremena na vrijeme kao da vode dodjelu neke suvremene cehovske nagrade (A Porina će dobiti… Ivana!), umjesto da uistinu budu na poprištu borbe između optužbe za izdaju, straha od smrti, vjere, oprosta i patriotizma.

Vjerujem da je svojedobno vješticama bilo uistinu teško stajati na lomači; no zacijelo ni Dori Lipovčan nije bilo lako provesti 70 minuta na lomači koja je nalikovala na plastelinski rad nekoga vrtićkog skulptorskog Wunderkinda (scenograf u programskoj knjižici nije naveden), sve vrijeme držati ruke iza leđa, pritom izgovarati gotovo mitske riječi te se, usprkos ozvučenju, nadglasavati s orkestrom. Ali loš (u knjižici nepotpisan) prijevod Dori Lipovčan i ostalim glumcima dodatno je otežao posao. Da ne spominjem baletne brojeve, gotovo posve nepotrebno komešanje plesača (Plesni teatar Honvéd, koreograf Tibor Makovíny), uza zdravu razumu nedokučive izlete u prve redove publike, ili nimalo jednostavan (pohvala uvijek nepogrešivim inspicijentima dvorane Lisinski) – izlazak plesača na pozornicu u potpunome mraku. Da ne spominjem neukusno koketiranje s plesnim pokretima čardaša, dok se Ivana, koju već zahvaća plamen, prisjeća djetinjstva.

Netko gori, netko recitira, netko pleše, no netko i svira…

Nikako ne treba zanemariti i više nego solidnu izvedbu Orkestra Dohnányi Budafolk, prema knjižici, najmlađega profesionalnog simfonijskog orkestra u Mađarskoj, a posebice Akademskog zbora Budimpeštanskoga pjevačkog društva, Muškog zbora Honvéd i dvojice dječačkih soprana. Svima je njima suvereno ravnao Gábor Hollerung, koji se zasigurno našao u gadnoj zbrci dvojezične izvedbe, spoja hrvatskih glumaca s mađarskim glazbenicima i plesačima i, naposljetku, pred izvedbom koju bi itekako trebalo doraditi da dosegne svoju pravu vrijednost pred hrvatskom, mađarskom i drugim publikama. Za to je odgovorna redateljica Zsuzsanna Dávid, koja je propustila nešto veliko – suradnju između dvaju dijelova ansambla kojim upravlja, a najveća im je zapreka – upravo jezik.

Nažalost, riječ je o djelu u kojem dramska radnja – dakle glumci – odvlače pozornost od glazbenoga dijela, a taj je bio vrlo solidno izveden. Mladi mađarski orkestri u domovini očigledno dobivaju više pažnje i brige od etabliranih hrvatskih orkestara te bez zadrške treba pohvaliti ponajprije puhačku sekciju (s vrlo zahtjevnom zadaćom) Dohnányi Budafolka, a posebice Akademski zbor Budimpeštanskoga pjevačkog društva. Glazbeni dio oratorija bio je i više no dobro odrađen.

U programskoj knjižici, nažalost, nisu imenovani najslabiji dijelovi produkcije – scenograf i prevoditelj (uz mnoge druge, poput majstora rasvjete i tona ili kostimografa), koji su bitnije pridonijeli uprizorenju oratorija. Kritiziranje nigdje imenovanih možda bi bilo ispravno u doba u kojem je živjela Jeanne d’Arc, no danas nikako nije pravedno.

Zagrebačka ljubimica u HGZ-u

Hrvatski je glazbeni zavod 10. svibnja ugostio jednu od ljubimica glazbenoga Zagreba, slovensku mezzosopranisticu s austrijskim državljanstvom, Marjanu Lipovšek.

Dama će uvijek ostati dama. U svečanoj, ali nimalo neprimjerenoj odjeći, Lipovšek je dokazala kako godine i zrelost nimalo ne oduzimaju glazbenoj ličnosti velike umjetnice, nego joj, dapače, dodaju mudrost i zrelost.

Čuli smo Osam pjesama Johannesa Brahmsa te u drugome dijelu koncerta obradu Šest slovenskih narodnih pjesama. Nakon toga Marjana Lipovšek odlučila je donekle promijeniti raspored te u čast velikoga slovenskog skladatelja Uroša Kreka (1922), koji je preminuo 3. svibnja, izvesti pet njegovih pjesama umjesto planirane tri, na račun pjesama svojeg oca Marjana Lipovšeka, kojega je premjestila u dodatak.

Kašalj, turiranje i savršena akustika

Dvoranu HGZ-a smatram akustički najboljom u Zagrebu. Lisinski je svojedobno sagrađen s više akustičke stručne i moderne pomnje, no HGZ je ostao zakon za komornu glazbu – dakle recitale, kvartete, kvintete i manje orkestre.

Dokazalo se to, po ne znam koji put, pri subotnjem nastupu Marjane Lipovšek.

Trošiti riječi o svjetskoj divi uistinu više nema smisla. Ionako ljubimica zagrebačke publike, koja je uspjela napuniti oko tri četvrtine HGZ-a, u nas ima sve kredite.

I to sasvim zasluženo. Pjevati Brahmsa s takvom strašću i sigurnošću, a nakon toga Krekove napjeve slovenskih narodnih pjesama s tolikom ljubavlju prema vlastitom glazbenom nasljeđu i poštovanjem prema preminulom skladatelju, zahtijeva izvedbu dive od formata. Njegove obrade slovenskih napjeva, s jednostavnim melodijama i izvrsnom pijanističkom pratnjom, plijene na način koji se ne može uspoređivati ni sa kakvim domaćim etnojazzom.

Divu koja će bez kompleksa zamoliti publiku da se iskašlje u stanci, jer su joj pianissima unutar Brahmsa – usprkos dugogodišnjem iskustvu – u takvim uvjetima teška za izvedbu; divu koja će zariti glavu u ruke nakon preuranjena pljeska i koja će, opravdano, duhovitom pantomimom ispratiti neostvarena vozača Formule 1 dok pred HGZ-om turira automobil baš pri kraju pjesme – treba pohvaliti već i zbog scenskoga ponašanja u omiljenom joj Zagrebu.

A njezino pjevačko umijeće ionako je slavljeno na svim kontinentima. Možemo biti samo sretni što smo u akustički najboljoj zagrebačkoj dvorani u sklopu Festivala Sv. Marka još jednom uspjeli čuti jednu od najboljih mezzosopranistica svijeta. Način na koji barata najljepšim glazbalom, način na koji ga kontrolira usprkos ponekad nemogućim uvjetima HGZ-a, način na koji pristupa kako najozbiljnijim, tako i manje poznatim djelima nastalima u njezinoj domovini, vrijedan je divljenja.

Marjana Lipovšek itekako dobro poznaje akustiku HGZ-a, koju je na najljepši mogući način iskoristila do maksimuma. Sramota je naših gradskih vlasti što su njezin, i ne samo njezin, nastup osigurale neočekivanim zvučnim efektima.

Anthony Spiri: glazba prije ega

Amerikanac Anthony Spiri, glasovirski pratitelj Marjane Lipovšek, priča je za sebe. Već je i njegova pratnja vrijedna zasebne kritike. Savršeno razumijevanje vrhunskoga komornoga glazbenika, kakvo je postigao s Marjanom Lipovšek tijekom dugogodišnje suradnje, postigao je i s veličinama poput tenora Petera Schreiera, violinista Gidona Kremera… nabrajanje zvijezda s kojima je surađivao besmisleno je. Kao samostalni pijanist najveće je uspjehe postigao izvodeći djela sinova J. S. Bacha. Kao korepetitoru najvećih vokalista i instrumentalista današnjice konkurencija mu je slaba.

Dok surađuje s Marjanom Lipovšek, jasno je da se potpuno razumiju. Njegov glasovir nije odjek, nego nadopuna magičnoga mezza Lipovšekove, i kao takva treba ga posebno cijeniti. U današnjim sebičnim vremenima malo je sposobnih pijanista koji će se odreći kakve-takve solističke karijere u korist vlade u sjeni komornoga glazbenika ili korepetitora. A korepetitor je riječ koja iz dana u dan dobiva na važnosti.

Tu važnost ne treba zaboraviti, jer je misao o komornome muziciranju jedna od ključnih kojoj bi trebalo naučiti ovdašnje i svjetske studente glazbe. Komorna je glazba kraljevstvo, i sretan je svaki glazbenik koji shvati da umjetnost nije način isticanja vlastitog ega, nego utjelovljenje ljepote koja je u današnjem svijetu postala nužna poput zraka.

Alenka Bobinsky