Posvajanje djece ili umjetna oplodnja?

Što je jače: priroda ili kultura? Ako smo toliko altruistični, zašto umjesto posvajanja djece radije biramo umjetnu oplodnju?

Zanimalo nas je kakve će rezultate pokazati statistike u raznim zemljama: odlučuju li se neplodni parovi radije za umjetnu oplodnju, ili ljudi češće nadilaze nesvjesnu potrebu za širenjem vlastitih gena – te u skladu s tim ipak radije prihvaćaju altruističnu varijantu – posvojenje djece?

Ambiciozno smo pretpostavili da kulturna evolucija, a time mislimo na učenje, moral, etičke norme ili religiju, na čovjeka utječe jače od nesvjesne i instinktivne sebičnosti gena (neki bi rekli ljudske prirode), te da se čovjekovo ponašanje rukovodi uglavnom sviješću, a ne pukim instinktima.

Kada bi naša teorija bila točna, broj parova koji se odlučuju za posvajanje djeteta trebao bi biti (znatno) veći od broja parova koji pokušavaju dobiti dijete umjetnom oplodnjom. Budući da u donošenju takve odluke kulturni faktori igraju veliku ulogu, očekivali smo da će statistike pokazati i znatne oscilacije s obzirom na zemlje, regije ili vrijednosne orijentacije pojedinih naroda, te da će u nekih možda prevladati tehnološki dostupna umjetna oplodnja, ali da će neplodni parovi, u glavnini zemalja svijeta, ipak birati posvajanje djece. Prema našoj teoriji, utjecaj kulture, a to znači broj posvojenja, morao bi biti posebno izražen u zemljama koje pokazuju znakove jake religioznosti, jer brojne religije (primjerice Katolička crkva u Hrvatskoj) prema umjetnoj oplodnji imaju izraženo vrlo negativno stajalište.

Premda smo se suočili s brojnim ograničenjima u prikupljanju podataka (u Hrvatskoj primjerice ne postoji nijedna središnja služba koja prikuplja statistike posvojene djece i postupaka umjetne oplodnje), neki su se jasni obrisi ipak pokazali.

Prema podacima iz Petrove bolnice u Zagrebu, broj parova koji se odlučuju provesti postupak umjetne oplodnje veći je od tisuću. Njihove procjene pokazuju da je broj umjetnih oplodnji u Hrvatskoj zasigurno veći od 2.500 postupaka godišnje. U Hrvatskoj je 2003. bilo sedam klinika za umjetnu oplodnju, a iste je godine provedeno 2.107 postupaka.

Kultura i altruističnost

Za razliku od toga, u Hrvatskoj se godišnje posvoji oko 150 djece, unatoč tome što je zanimanje za takav postupak znatno veće. Godine 2003. bilo je 147 posvojenja, 2004. ih je bilo 143, a 2005. bilo ih je 153. Parovi koji se odluče na posvajanje mogu se obratiti jednom od osamdeset centara za socijalnu skrb, koliko ih postoji u Hrvatskoj, te u bilo kojem predati zahtjev za posvajanje djeteta. S obzirom da se zahtjevi mogu ponavljati u većem broju centara, zbog tajnosti podataka nemoguće je doći do statistike o stvarnom broju parova koji su htjeli posvojiti dijete, ali i u tome uspjeli. Prema podacima koje je u veljači 2006. objavio »Vjesnik«, 2003. broj zahtjeva iznosio je 371, a 2004. taj je broj iznosio 317. Isti izvor naveo je da je 2006. postojala banka potencijalnih posvojitelja te da se u toj banci nalazi 480 zahtjeva (znači li to i parova?) koji se nisu realizirali.

Da bi taj broj morao biti veći, pokazuju podaci iz Centra za socijalnu skrb u Kumičićevoj ulici u Zagrebu. Oni pokazuju da se broj zahtjeva za posvajanje između 2000. i 2006. kretao između 130 i 190 godišnje, ali je pritom doista posvojeno između 14 i 23 djeteta. Isti podaci govore kako postoji trend sve rigoroznijega dodjeljivanja djece roditeljima posvojiteljima (tj. sve manji broj stvarnih posvojenja).

Potvrđuju li spomenuti podaci našu tezu o kulturi i altruističnosti, odnosno tezu da se neplodni parovi radije odlučuju za posvajanje djece? Nipošto. Premda broj umjetnih oplodnji također ne iskazuje stvarni broj neplodnih parova koji se odlučio za taj postupak (jer neke pacijentice pokušavaju postupak izvesti nekoliko puta), razlika između stvarnoga broja obavljenih umjetnih oplodnji i namjera za posvajanjem djece toliko je velika, da našu tvrdnju o većoj altruističnosti treba odbaciti. Odnosno prihvatiti tezu da ljudsku prirodu u većoj mjeri čini naš (egoistični) nagon da imamo svoju djecu. Taj se omjer još više povećava ako usporedimo broj rođene djece iz postupaka umjetne oplodnje i broj stvarno posvojene djece.

Ako se u Hrvatskoj, unatoč navodno jakoj religioznosti i katoličkoj orijentaciji stanovništva, pokazuje takav egoistički trend, kako je s drugim zemljama svijeta? Jesmo li iznimka ili pravilo? Hoće li se i u drugim zemljama potvrditi teza da ljudi radije biraju umjetnu oplodnju negoli posvajanje?

Egoistička teza

Podaci prikupljeni za spomenute zemlje pokazuju još oštriju sliku u prilog egoističke teze. U Njemačkoj, primjerice, broj posvojitelja i posvajanja obuhvaća i posvojenja rođaka – pomajki, poočima, stričeva i teta, kao i daljih rođaka. Kako su takve osobe i parovi genetski srodni posvojenoj djeci, teza o altruističnosti koja bi opovrgavala genetsku sebičnost sve je više slabjela.

Nadalje, trendovi pokazuju da omjer broja postupaka umjetne oplodnje i broja posvojenja od 1994. do danas postaje sve izraženiji, odnosno da broj postupaka umjetne oplodnje u odnosu na broj posvajanja sve više raste. U apsolutnim brojkama, trend je jednak. Tako je primjerice u Njemačkoj 1994. bilo 23.684 postupka umjetne oplodnje i 8449 posvajanja (omjer 3:1), dok je 2003. broj postupaka umjetne oplodnje narastao na 105.854, a broj se posvajanja spustio na 5336 (omjer 20:1).

Iste trendove možemo pratiti i u Švicarskoj, Danskoj, Norveškoj i u drugim zemljama.

U Sjedinjenim Državama pak broj posvajanja (u apsolutnim brojkama) znatno raste, ali čak ni u zemljama u kojima broj posvajanja de facto raste omjer s obzirom na broj umjetnih oplodnji ne ide u korist posvajanju.

Kako treba tumačiti navedene podatke?

Iz prikupljenih podataka jasno je vidljivo da broj umjetnih oplodnji daleko nadmašuje broj posvajanja djece, u svim zemljama u kojima smo pratili podatke, i svih istraživanih godina. Naše je istraživanje dakle potvrdilo tezu o sebičnome genu, ali ne i našu tezu o prevlasti kulture nad prirodom. Sebični gen jači je od želje da se pomogne nesrodnoj siročadi. Unatoč tomu što je riječ o nesvjesnom mehanizmu, čini se da je ljudima važnije biološko potomstvo, odnosno širenje vlastitih gena.

Pa ipak: nije riječ o nepremostivoj neizbježnosti. Broj parova i pojedinaca koji se odluče krenuti u postupak posvajanja djeteta bitno je veći od broja posvojene djece, a to znači da bi se trendovi posvajanja mogli promijeniti. Razlozi za tako malen broj posvajanja jesu vrlo dugotrajni i mukotrpni postupci koje treba obaviti da bi do konačnoga posvajanja ipak došlo. Parovi često odustaju od želje za posvajanjem zbog tako složena postupka, a u brojnim slučajevima ne zadovoljavaju vrlo visoke kriterije za posvajanje.

No uzmemo li u obzir da tehnike umjetne oplodnje u svijetu postaju sve dostupnije, da klinike u nekim zemljama nude i djecu po mjeri, primjerice time što pružaju mogućnost izbora spola djeteta, ne preostaju nam prevelike nade da će broj postupaka posvajanja ikada nadmašiti broj djece koju ćemo i u biološkom i u kulturnom smislu zvati svojom.

Mirna Jernej