POETSKI EKUMENIZAM

POETSKI EKUMENIZAM

Luka Milas, Kronika leptira, Pelag, Zagreb, 2007.

Ako kažemo da se poezija Luke Milasa (1973), ona iz zbirke Kronika leptira, doima kao da je pisana po sluhu, imamo na umu njezin snažni ujevićevski prizvuk. Reklo bi se naime da je ona u najboljim svojim primjerima proizvedena slušnim sanjarenjem po uzoru na kasnosimbolistički predložak Leleka sebra; to ne znači samo sluhom za pjevnost njegovih stihova nego stanovitim preuzimanjem Ujevićeve poetske retorike, ukratko njegova pjesničkog modela. Nije to ni prvi ni posljednji put u hrvatskom novijem pjesništvu što Ujevićevo pjesništvo očarava, a očaranost njime dovodi do nasljedovanja njegovih tema, stilema i stilskih obrata. Ono što se smatralo karakterističnim odrazom Ujevićeve snažne osobnosti ne samo da nije zazorno nego biva predmetom ugledanja i pozajmice – tako je bilo u prošlosti, a tako je u manjoj mjeri i danas.

Opravdanje za svoje obraćanje Ujevićevoj ekstatici Milas nalazi u otklonu od svjetonazora vremena u kojemu on sam piše. Pjesnik iskazuje sud o svom vremenu, sudi mu: »Dosta mi je bilo mutnih glava mraka / što u Umjetnosti traže trag od tame, / radije zaplovih u san zviježđa raka / gdje se meni pišu Duhu čiste drame« (San zvijezđa raka). On svom vremenu po svaku cijenu suprotstavlja svoj arielski pogled, on hoće biti pozitivan i tu se očituje njegov bitni otklon od ujevićevske gorčine. U Milasa to je neki New Age, doba svjetlije čak od onog obećanog nakon drugoga Kristova došašća, u kojemu je pak sve tako idealno kako samo može biti u naivno oslikanoj viziji bez protuteze.

Milasova je poezija, ona pisana klasičnom formom, u znatnoj mjeri formalno korektna, premda je u tome svojim osjećajem forme ponešto antikvarna. Puna je sofisticiranih apostrofa izostavljenih vokala, natega jezika na formu, a mjestimice praznina u vladanju metjeom i poznavanju granica hrvatskog jezika. Nisu mu tuđi anakronizmi u uporabi riječi, pa bez problema poseže, recimo, za »zmijom starom ili starim anarhistom, Sotonom starom«, u potonjem slučaju shvaćenim kao (super)starom. To se teško može prevladati Milasovim gotovo svetim oduševljenjem pjesničkim zvanjem, u kojemu bi sumnja bila podjednako nužna. U nedostatku kritičnosti Milasova je poezija u ovoj prenatrpanoj zbirci neujednačena do te mjere da je teško vjerovati kako je sve pjesme pisao isti pjesnik.

Središnje je mjesto Milasove zbirke poema Viđenja, koja, reklo bi se, antologizira ekstatična parateološka mjesta kršćanske predaje, mistikâ, Blakea i orijentalnih filozofija. Ishod je nešto između ponovno nađena Izgubljenog raja i Pijanog broda, ne zaboravljajući pritom ni Božanstvenu komediju, gdje protagonist poeme i ujedno njezin tvorac postaju osobno svjedoci viđenog. Karakteristično je pritom, kako ističe u predgovoru Dinko Telećan, da Milas »svjesno izbjegava opjevavanje paklenih vizija, dušinih ponora i zastranjenja u vječnost uperena duha«... Na vrhu svog viđenja, u kojemu je prešao krug metamorfoza i inicijacija u sve mitove, religije i filozofije, pjesnik priča kako je vidio ono što do sad nitko nije (Rimbaud dixit!), i to sve bez trunka humornog relativizma:

Božje Vidjeh Oko, potom Serafine,

baš redove sve anđeoske gledah,

moje uho čuše – ti lijep Si Mi, sine,

vidjeh oči ljudske, vidjeh oči pseće,

vidjeh oči muhe, vidjeh vražje oči,

vidjeh sasvim bistro Davidove leće,

vidjeh Samog Krista kako u me kroči...

Svojim poetskim ekumenizmom Milasova se poezija teško može svrstati među pojave postmodernog obrata, koji redovito radi na redefiniciji forme, te se, prema sugestiji Tonka Maroevića, može smatrati neoromantičnom pojavom, čemu u prilog govori i njezina opća sklonost idealizaciji. Veća bi joj kritičnost pomogla da putem odbačenih rješenja dođe do vrsnosti koju njegovo viđenje pretpostavlja i kojoj teži.

Zvonimir Mrkonjić