Pjesme pod stablom

FAR

Neke riječi svijetle

i nisu nego gorući crvi u niskoj ljetnoj travi

neke raspolažu svojstvom otvorenog prozora

imaju najneviniji pogled u nevidljivo vrijeme

u vrijeme koje je svedeno tek na prostornu činjenicu

ako ih se igdje ikako išta

ako ih se može objesiti o neku točku negdje

neke riječi stvarno svijetle

poput svibanjskih kresova što smo ih palili

označavajući sporazume s ozvjezdanim nebom

ne bi li nam uskratili prirodno pravo na samoću

neke su riječi drugo ime za vrijeme

izvedene su iz nekog njegova rastrošnog glagola

poslužuju riječi prije i riječi poslije riječi

neke su poput zastora

mirišu na neodoljivu blizinu sna

mogao bih se zakleti da su od noćne mjere

a možda i ne bih

JUTARNJI ANĐEO

Od nekog vremena osjećam osobitu

naklonost prema anđelima

nalazim ih u svim vrstama treperenja

u podrhtavanju jutarnjeg autobusa

u šalici kave u nazdravljanju dobra jutra

zalijepljene za revere mornarske dolame

obješene o kazaljke sata nad Pjacom

prisluškuju sve moje pa i one najgore riječi

dotiču me na način koji me čini nesigurnijim

na svom neuvjerljivom jeziku

ne znam što bih im rekao

dok mi se uvlače u sve žurnije korake

listaju moje novine upućuju uredsko računalo

raspoređeni u finom ustroju na vrhu olovke

nespremni da mi odzdrave kako priliči

učim ih iznova kako počinje dan

za koji više nisam siguran gdje i od čega nastaje

za čiju lakoću nisam siguran krije li navještenje

tajim ih da mi ne oduzmu svojstvo svjetlosti

one iz koje ih jasno mogu gledati

naslućujući ih

do vidljivosti koja ne prilazi

do prisnosti i onoga što od nje ostane

KAO KAD SE PODIŽE PLAMEN

Ako se ugasim svijeća će me nastaviti

kapnut će u mene na poseban način

otvorit će moje oči kao kad se podiže plamen

zaiskrit će u ovim i u susjednim riječima

rastopi li se rastopit će se i način na koji me pazi

ako se ugasi hoće li mi išta ostaviti

hoće li mi otkriti kako nastaje svjetlost

hoće li me osloviti nekim boljim imenom

zgušnjavam se u njezinoj otopini

provjeravam zrak njezina prostiranja

pokušavam smislom proširiti mit o slobodi

utječem se razgovoru sa svime što umije govoriti

upinjem se i sam biti svijeća

hoće li mi konačno otkriti vezu svjetla i riječi

njihovu uzajamnost njihov utjecaj

hoće li ispuniti prostor koji me više poštuje

hoće li išta svoga u meni ostaviti

neku dražesnu izgubljenu pojedinost

obale tajnije i od mora

riječi koje su izgubile svojstva riječi

hoće li se za me iznaći neko utješno vrijeme

hoće li se izreći neke bolje mjere

Kad se ugasim svijeća će me nastaviti

KASPAROV ISKORAK

Oprosti, nemam boljih riječi

uzeo sam ih iz jedva poznatog zvukovlja

pomogni mi oko njihova razvrstavanja

pouči me njihovim raspoloživim značenjima

nek mi budu poput plodova s nižih grana

iz kataloga sočnih smokava trpkih kapara

oblikuj mi usta njihovim slogovima

obuci me u njihove zvučne samoglasnike

(glasnike suglasnike vokale)

daj mi udove koji zaslužuju sve što dohvate

dobre glagole vrijedne onoga što im je činiti

prinesi se mom rastućem metabolizmu

daj mi nešto od vjere koja nas pokreće

stani prema mome licu

dopusti da te sve bolje razumijem

MORE NA MAHOVE

Netom stvoreno more

što mi val po val nailaziš na mahove

kao po nekoj tajnoj vjernosti

razgovaram s tobom kao s već odraslim

zovem te dođi more na mahove

ima ovdje dovoljno mjesta za svaku riječ

i što mi se činiš poznatijim

sve slabije razumijem tvoje oblike

ne znam što mi sve mogu poručiti

zacijelo te ni na što ne mogu nagovoriti

more more na mahove

kao da smo se nešto drugo dogovarali

prije nego si se posulo po našim licima

poput zakašnjele svečanosti

ovakva te nisam zamišljao

to sunčanje iskupljenje rastavljanje u kapljice

pribavljanje organskih ogrtača

po žalima pod hridima

u riječima kojima te imenujem

sve ono valjanje riječi pod naborima mjesečine

razbijanje svjetla o tvoje hrapave mijene

prinošenje nepoznata vremena

što mi još možeš osvijetliti

more netom stvoreno more

more moje na mahove

POČETAK JESENI

Iz kojih mi to tmina stižeš

svijećo što se pališ pljeskom dlana o dlan

iz čije tišine čijeg tvrdog nepomaka

što me možeš poučiti o kruženju vremena

u čiji me jezik možeš uputiti

ljeto je dostiglo svoju najvišu točku

propale su naše dobre sjene

u našem malom zajamčenom vremenu

počinje doba mudrosti

POD STABLOM

Mudrost je zacijelo prva riječ

koju ne znamo pravilno izgovoriti

i kad je najbolja uvijek u njoj nešto nedostaje

i kad je u našoj potpunoj vlasti uvijek izmiče

uzalud se pouzdajemo u njezine moći

uvijek je posrijedi neki krivi otkucaj

neko sasvim nepodnošljivo unutrašnje vrijeme

nešto što nas stalno vuče u nemilost

dok se u krugu oko kamenog stola sporimo

u hladu koji nas dijeli od razmetljive svjetlosti

ispravljamo li to naslijeđene slabosti

hranimo li se nepouzdanim predviđanjima

ili je sve to samo tako

valjda

POVRATAK

Jedno za drugim osvješćuje se

sve to s čime dijelimo prostor čistog vremena

tu golu uzajamnost privremenog

polako i sve sigurnije

optimizam se širi u koncentričnim krugovima

odrasli smo uz ovaj dotrajali namještaj

u tišini se sastavljaju dojučerašnji obrisi

s prozora još nije istekao stari pogled

svi ti gotovo neprimjetni morski naglasci

među poznatim pejzažima još nas dovoljno

pamte

riječi još nisu ugasile značenja

dodiri nisu promijenili agregatna stanja

nešto smo vremena potrošili nešto dobili

još smo pomalo sinoćnji

isparavamo se u raznobojnim kristalima

optimizam se širi širi

SJENE UZ OBALU

To je more, nećeš ga promijeniti

primilo je na se sve sjene uz obalu

prilazi nam nesigurno da to stvarno želi učiniti

zabavljeno treperavom prostornošću

sve češće nestaje skriveno iza sebe

potonulo u prvo svojstvo koje mu se ponudi

ispleteno od svjetlosti koju sve jače osjeća

srce mu je neprestano izvan ruba slike

sasvim je nejasan okvir njegova vremena

to je more, to je sve što poznaješ

ostario si i od same pomisli na njegovu mudrost

zatvorio si oči ali ti pogled nije izmakao

obuhvatio je valove, paleologiju, riječi

nazubljeni kamen, latinsko jedro

naznake vremena koje mijenja oblike

sjećaš li se ijednog slična mora

usvoji ga, drugo ti neće biti dopušteno

VEČERNJI AKT

Ljubavi moja, tijelo je misao

ne trudi se, nema načina da se to bolje kaže

sve što imaš reći djelo je njezine objave

svaka riječ, čak i samo disanje riječi

i dok te mislim ti si moja najdublja mudrost

i sve se tobom može obuhvatiti

i ono što jest i ono što nas niječe

ljubavi moja, ti si cijela ova rečenica

svi njezini udovi, tiha lučenja, laskavo prstenje

neprijeporna sintaksa tla, svjetlucavo podneblje

i volim te u toj vatri koja te razdaje

u sve tišem perivoju, u večernjem vrtu

zacijelo se poput mora omeđujemo

i preklapamo do zadnjeg bdijenja u kapima

bit će da tako najbolje funkcionira vrijeme

ponavljamo sve divne dužnosti trajanja

nedužni od toliko naslaga ljubavi u nama

od toliko daha što prolazi

ljubavi moja, ti si rijeka

otključavaš sva vrata i u sve ulaziš

ti si već i sama sjena riječi

čudesno bolećiva od nazubljena vremena

i s tobom nema toga što nije dobro biti

Jakša Fiamengo

FIAMENGOV MUDROSNI DECRESCENDO

Red soneta, red slobodnoga stiha bez interpunkcije – tako nas nekako posljednjih godina zapljuskuju valovi i dolovi Fiamengova pjesničkog mora. Ako sonetnu dionicu više obilježuje Jakšin neomanirizam, rimovanje mediteranskih potankosti s kristalnom rešetkom soneta, u slobodnome pak stihu lirski subjekt biva neka fina svijest kojom teče prisniji razgovor nutarnjeg i vanjskog svjetla. Dakako, to su u Fiamenga svagda predsokratovska počela koja se, u konkretnosti mora, kamena, zemlje, sunčeve jare, zavjetne komiške vatre, sladostrasno združuju i neprestance obnavljaju čudo svijeta. No himnički zanos sveprožimnim morem i platoničkim svjetlom, te kršćanskim Bogom kao svjetlom, u novom je ciklusu Jakšinih pjesama ponešto utišan. S jedne strane, pojavljuje se Bog malih stvari, to jest svjetlosna životna srčika iz najmanjih potankosti još radosno viđene zbilje. S druge strane, Fiamengo dodatno osnažuje svoj nutarnji solilokvij u kojem, odvezanom asocijativnošću, opipava razlog i emotivnu kakvoću svake stvari izw bogatih prostora svoje nutrine. Stoga je to sad pjesnik suptilnih nijansi i mudrosnog mrmljanja sebi u bradu, koji ipak nimalo ne dvoji da, kako kaže u jednoj pjesmi, »svi ti gotovo neprimjetni morski naglasci / među poznatim pejzažima još nas dovoljno pamte / riječi još nisu ugasile značenja.

Davor Šalat