Nebriga o baštini

Nebriga o baštini

Danas su spomenici postali rezervati usko specijaliziranih znanstvenika i svjetovno-crkvenih birokrata. Bez obzira na to jesu li u svojim pretpostavkama i zadaćama u pravu ili ne, ti ljudi u bijelim kutama, grimizu i tipskim odijelima određuju velik dio naše recepcije prošlosti

Kao predavač povijesti konzerviranja često sam se upitao što je privlačno u proučavanju načina rada državnih uprava za zaštitu spomenika na početku 19. stoljeća. Pritom bi čovjek najradije pomislio: pa historija je, navodno, učiteljica. Problem je ipak što je historija u naše doba ne samo prošla nego je nekako postala i passé. Stoga se barem donekle može povjerovati navjestiteljima kraja u povijesti i društvu. No ako dopustimo da se u neponovljivu vremenu ipak pojavljuju stanoviti recidivi, držim da važnu ulogu među njima imaju pamćenje i idealizam.

Te dvije riječi bile su se lijepo združile tijekom izgrađivanja građanskoga društva u Europi prije dva stoljeća. Njihovu su vezu uspostavili prenositelji Herderovih ideja poput Goethea, koji je u katedralama otkrivao skrivene tvorce i simbole nacionalnosti. Danas su spomenici postali rezervati usko specijaliziranih znanstvenika i svjetovno-crkvenih birokrata. Bez obzira na to jesu li u svojim pretpostavkama i zadaćama u pravu ili ne, ti ljudi u bijelim kutama, grimizu i tipskim odijelima određuju velik dio naše recepcije prošlosti. I možda je dobro da je tako, jer je obični građanin, izborivši slobodu da se uvečer posveti elektronskom mediju što mu određuje misli i kretanje, izgubio volju za sudjelovanjem u vlastitoj kulturnoj baštini.

Prošlost mu je postala zanemariv dio dokolice. Ponekad, potaknut obaviješću o bacanju krupnog otpada, građanin naiđe na fotografiju dragog i preminulog pretka, pa ga obuzme neobičan osjećaj. Samo dvjesto godina ranije njegovi dalji preci počeli su tražiti svoje pravo na kolektivno pamćenje. Današnje ruševine Modruša, Cetingrada, Susedgrada i Zrina pokazuju da smo taj zanos iznevjerili. Što god netko mislio o idealizmu građana, čini se da smo u 19. stoljeću kao neslobodan narod bili mnogo bliži zapadno- i srednjoeuropskom građanstvu. Iako smo postali dio eksplozivna lonca koji se početkom 20. stoljeća pojavio u karikaturi »Puncha«, odjeci građanskog zanosa Europe u našim zemljama, zahvaljujući Gaju, Trnskom, Sabljaru i Kukuljeviću, bili su gotovo trenutni.

Za razliku od spomenika, pojam idealizma posjeduje više suprotstavljenih značenja. Dok je monumentum već od antike trebao izazivati i zadržavati pamćenje, spajati današnje ljude s jučerašnjima pa i upozoravati na nedjela, idealizam posjeduje i pozitivna i otrovno negativna tumačenja. Dio je filozofske predaje; pripada pjesnicima, mladima i političkim utopistima. Nalazi se kod odbačenih i progonjenih radikala. Čini se da današnjem građaninu, ispunjena trbuha ili možda nezajamčena radnog mjesta, idealizam potpuno nedostaje. Prvom je opipljiva dobit dokinula svaki interes za neopipljivim, a drugom je neimaština i pogled prema nehaju prvoga skrenula pogled s viših ciljeva. Stoga vjerojatno smatramo da su Gaj i njegovi suvremenici bili obični naivci.

Te je ljude, za razliku od današnjega, navodno oslobođena građanina Hrvatske, vodila neka žudnja, koja se podjednako hranila bogatstvom predaje i očekivanjem bolje budućnosti. Povijesno važni, možda i središnji, dio kulturne baštine hrvatskoga naroda, koji je tek potkraj 20. stoljeća pronašao prigodu da se proglasi samostalnim, sada je na neobičan način zapušten. U doba romantičarskog idealizma bilo je potpuno suprotno. Gajevi su proglasi o ujednačavanju jezika i Babukićevi pozivi na sabiranje ilirskih starina urodili vrijednim plodom, koji je prešao međe filološkog i arhivskog posla. Sabiračkom pozivu odazvao se umirovljeni bojnik Mijat Sabljar kao marni crtač srednjovjekovnih gradova, natpisa i reljefa, koji nije žalio dana ni mjeseci, žege ni kiše, kako bi se posvetio hrvatskim spomenicima u Austrijskom Carstvu. Pitam se komu je od građana danas još uistinu prisutan u sjećanju Gjuro Szabo, koji je početkom prošloga stoljeća na dvopregu obišao zaboravljena mjesta kontinentalne Hrvatske, razmatrajući konzerviranje nebrojenih spomenika te osuđujući razaranja zbog neznanja i promjene ukusa? Ti su ljudi pokazali neobičnu građansku hrabrost, kao i jednostavnu predanost koncipiranju ideje identiteta, koja ne potječe tek iz aktualna naraštaja, nego i iz prošlosti. Ono što susrećemo u teškim vremenima nakon 1945, kada je Anđela Horvat podučavala milicionere nove države vrijednostima kulturne baštine Hrvatskoga zagorja, danas se čini anegdotalnim i mitskim.

Možda griješim, pa stoga i molim nadležne da mi oproste, no čini se kako je u Sabljarevu, Szabovu i Horvatičinu djelu postojao – ili je barem tinjao – snažan idealizam najboljih europskih konzervatora u bitci protiv vremena i nerazumnih ljudi. Postojao je i otvoreni, ili barem prešutni, sporazum o poštivanju stručnosti i zanosa učenjaka koji se bave održavanjem spomenika. Taj sentiment ni komunistički režim nije želio ograničavati. Danas smo međunarodno priznata država s demokratski izabranom upravom o kakvoj su na Griču 1848. mogli samo sanjati. Pa ipak, kada se kao rijetki čudak otputite do mjesta koja svjedoče o hrabrosti i plemenitosti predaka ili nimalo romantičnoj ideji predziđa kršćanstva, naići ćete na razvaline koje ne pripovijedaju o slikovitoj prošlosti nego o našem nerazumijevanju i pragmatičnom kultu sadašnjosti. Rješenje za otkrivanje porušenih opatija, plemićkih gradova i crkava, koji su nadahnuli naše preporodne prvake, ne nalazi se tek u upravnoj dotaciji, nego u povratku na osjećaj slobode i ispunjenosti kulturnom baštinom istraživača koje smo prepustili zaboravu.

Tim ljudima nije dovoljno iskovati medalju ili podići mjedeni spomenik, kojem će gradski šefovi najbolje odrediti položaj posred sajma taštine voljene Metropole. Valja učiniti najjednostavniju, ali za nas slobodnjake očito najtežu stvar: nastaviti njihov posao.

Marko Špikić