Mislim da ne dišeš u tom trenutku

Luka

Luka sanja velikoga crnog bika koji ga liže u moru Mole Trovne. Ali to više nije san jer sam ga iskoristio za riječ. Za priču. Ako sam i mislio da sam trebao zapisivati sve što su govorili on i Stipan, a nisam – možda ne trebam žaliti jer bih to iskoristio za priču. Ali kad bismo onda živjeli, ali kad bismo onda živjeli, tješim se. Sad dok pišemo, živjeli bismo. Ja bih. Ti bi. On bi. Mi bismo.

Luka 1

Stvorili smo jezik koji se zamotava oko problema i oko tišine. To je sada između nas, jer sam sretan.

Baš si me morao spomenuti, kaže.

Izlog

Gimnazijalci smo u očekivanju maturalne večeri. Školska je 1977/1978. i obavljena su sva fotografiranja i da svaki drugi izgleda kao paun na zajedničkom panou, izloženom na korzu, u izlogu trgovine ili lokalne fotografske radnje. Ne treba naglašavati da djevojke iz razreda i sada na tim fotografijama izgledaju lijepe.

Jeste li primijetili da nakon prve proslave desetogodišnjice mature ili dvadesetogodišnjice, kad ste s nevjericom neke jedva prepoznavali zbog debljine, sijedih, brkova i brade, ćelavosti, naočala, prstena pečatnjaka, lule, cigaršpica, jeste li primijetili vi koji ne živite u vlastitim mjestima, gradićima i gradovima i ne viđate gotovo nikoga iz tog vremena, jeste li primijetili poslije povratka u obitelj, među kućne prijatelje i susjede, nakon dolaska na posao, nakon dolaska kući, doma, u grad sadašnjeg stanovanja, jeste li primijetili kad prvi put sanjate vlastitu prošlost (to odjedanput postoji, nema pamćenja, samo vlastita prošlost) da ste s onim dječacima, djevojčicama, mladićima i djevojkama s kojima ste bili četiri godine zajedno i kao da ih nikada poslije i niste sreli, kao da su oni bezubi i sa zubalima, oni koji pričaju o svojoj djeci, ženama i automobilima, zapravo bili te večeri sasvim neki drugi ljudi i kao da ste se s njima našli na radnom zadatku iz prisjećanja, na radnoj akciji uvjeravanja da je taj neki protekli život ipak bio bolji.

Samo, dok ležite s rukama podvijenim pod glavu, dok vaši ukućani spavaju, hrču ili vas pritišću da ne možete disati, pitate se tko sam onda ja i na čiju sam zabavu prispio. Ali koga to zanima što ležiš ili što misliš? Koga?

Crkva

Svaki put kad se vratimo iz bilo koje crkve na svijetu javljaš se majci, kaže mi žena dok se upućujem prema telefonu. Ništa me ne može zaustaviti: jer znam na drugoj strani jeka se telefona čuje glasnije od bilo kojeg crkvenog zvona na svijetu.

Brak

Brak Marije Braun.

Halil

Halil uči vrapce brojati na ogradi stare crkve, ispod zvonika i neba.

Pavo

Pavo, ime za čovjeka koji nas spašava od pobješnjela vozača autobusa.

Kašmir

Javna kuća se zove javna jer je prepuna tajni.

Hoćeš li još ponešto o milovanju tih djevojaka koje ti se povjeravaju u sobi tvoje majke. Ti znaš da ih ona iznajmljuje dok rijeka Sava teče pokraj vas i dok se ozbiljna glazba s tvojih ploča ozbiljno uzdiže kao vodostaj rijeke Save pokraj tvoje mrtve kuće.

Nasip

Jezik. Silovanje.

Polek

Moram ti odmah priznati da sam s hrvatskom prozom u onom neuhvatljivom odnosu, sličan tipu koji se ševi s djevojkom daleko višom i većom od njega. Ako je u njezinu središtu, ostaje mu samo loviti pogledom njezinu glavu, samo prema odjecima, uzdasima, dahtanju, stenjanju, uzvicima, povicima, grlenim i nazalnim grgoljenjima sluti (ili pogađa) što se događa tamo gore.

Čuvari muzeja

Nisam mislio da ću ikada napisati ijednu riječ sličnu ovoj. Ne mislim na čuvare iz golemih socijalističkih i postsocijalističkih muzeja, starce, starčiće, starice ukočene, voštane. Mislim na vjetrove koji zapuhuju godinama skupljane papire, uspjehe i neuspjehe, mrtve i žive.

Hrvatska proza

Veliki promet, mala zarada, kaže mi prijatelj i urednik.

Dubrovnik. Ljetne igre

Baš jutros mislim što li bi mi M. rekao da mu ispričam ovu priču. Postariji gospodin nasuprot mene, na drugoj strani stola, gleda mene (ja sam dakle M.) i izgovara tu rečenicu. Dok ona (rečenica, dakle) izlazi, oblikovana, upitna, ona zna i ja znam da će završiti prije nego što je završila. Moj prijatelj uvijek kaže: To je u Rimljana bilo tako obično...

Britanac

Vjetar, južina, starac, izlazak iz kuće, potrošenost, realizam, završena rečenica, povratak kući.

Pet pisaca, muškarci. Kako napisati roman?

Dublin.

Dublin, istodobno. Mislim da ne dišeš u tom trenutku. + i –

Pet pisaca, muškarci. Kako napisati roman?

Prezent. Perfekt. Poezija

Prolazeći pokraj glavnoga željezničkog kolodvora, gledam Zrinjevac koji blista u iznenadnoj zimi: kristalan, precizan, svijetao i hladan, kao vjetar koji raznosi posljednje jesensko lišće, hodam i mislim koliko sam sretan, radujem se da je poezija na dobru putu, jer sve je bliža onomu što ona i jest: ezoterična, kućna radinost. Dolazeći na književnu večer, posvećenu mojoj knjizi, osjećam zahvalnost prema onima koji su došli, zahvalnost koja je bez ikakve moje obveze prema njima i njihove prema meni, jer ne mučim se njihovim razlozima, o svom dolasku nisam obavijestio nikoga, ništa nisam rekao bližoj i daljoj familiji, prijateljima, gotovo da bih i ukućanima prešutio razlog kasna izlaska.

Žena koja je htjela svakom muškarcu dodirnuti grlo

B. jamačno nije mediteranski grad, upravo onoliko kao što ni njemu ni moru ne pripada riječ jamačno. Ali i ja i moja djevojka i njezina sestra i to nesretno jamačno sjedimo u jeftinoj gradskoj slastičarnici, točnije prigradskoj, da je ne bismo prispodobili gradskoj kavani, i ljetni roj mušica obilazi naše kolače, limunadu i bozu, naše glave i veseli osmijeh slastičara.

Moja sestra ima silnu želju sugovorniku dodirnuti grlo, kaže mi moja djevojka.

Utrina

Krstare, bordižaju hrvatski pisci u prostoru tržnice na Utrini. Gospon, uzmite salaticu, šes kuna! (Ne, hvala, tražim ženu.) Zapinju bokovima o vrhove prepunih štandova. Navlače svoje vrećice. Zagledaju crva u jabuci. Mladi krumpir. Tvrda rajčica. Ante Zemljar, pisac. Miljenko Jergović, romanopisac. Kupola tržnice, prerezana žičanom mrežom, ispunjena je gradskim golubovima, sivim, bezbojnim letećim štakorima. Svježa patka. 36,47 kn/kg. Lignje. Lignjuni. Škampi. Muzgavac. Pastrva. Brodet. Veliki ulov. Veliki lov. Noćni lov. Anka Žagar, pjesnikinja. Branko Čegec, pjesnik. Krstare, bordižaju hrvatski pisci u prostoru tržnice na Utrini. Gospon, uzmite salaticu, šes kuna! (Ne, hvala, tražim ženu.) Fikret Cacan, prevodilac. S ruskog. Simo Mraović, pjesnik. Kako je malen prostor hrvatske književnosti. Edo Popović, pisac. Tri reda pravilno posloženih štandova i kiosci u pravilnom pravokutniku oko njih. Pilići za roštilj. Pilići za filete. Pilići za juhu. Rastrojavanje plodina. Živine. Ljekovite trave. Cijene. Cjenkanje za 50 lipa. Pipanje. Opipavanje. Krumpira i krumpijera. Jezik ovdje nije razvratan. Lijep je u mašineriji kupovanja i preuzimanja, prodavanja, nuđenja i dobivanja. Ljubo Pauzin, pjesnik. Gojko Sušac, pjesnik. Med u teglama. Sjene i svjetlo na ulazima. Invalid i bogalj na drvenoj klupi parka. Flanci. Malj. Ašov. Komadi zemlje crnice oko korijenja. Oko.

Dubrava

S Krešimirom Bagićem sam u kafiću, na tržnici u Dubravi, i igramo pikado. Ništa nemam dodati u smislu nekoga podrobnijeg situiranja prostora tržnice na Dubravi, jer već njegova istoimena pjesma u knjizi Bršljan u potpunosti ispunjava prostor, povijest i ljude u njoj. I igra se, uostalom, sada pikado. Ali postoji ozbiljan problem. S čim onda izaći i kako se izvući. Noć obavija kioske i gradska svjetla u nesigurnom mlazu lijepe se uz prozore. Pikado. Pivo. Vic. Pjesma. Bagić igra i znoji se. Gdje zavrnuti stvar, kako je izokrenuti, nešto se neveselo gnijezdi u mom stomaku.

Dolac

– Jebote, što je sad, kaže Čegec pred navalom prodavača kumeka i kumica koji ulijeću u njegovu knjižaru na Dolcu.

– Jebo im pas mater, kaže gromada od čovjeka i brkova, kaže gromada koji nije kumek i stresa ramena, maše glavom i žmirka kao Baudelaireov mačak na svijet oko sebe. Ljut je na policijsku raciju pred kojom su se svi prodavači, preprodavači, šverceri, krijumčari razbježali i sklonili – kao pred nevremenom. Malobrojni, zatečeni kupci, skrušeno se povlače iz Meandra. Knjižara je ispunjena ženama i muškarcima, koji malo luknu kroz vrata prema Dolcu i štandovima, malo prema zblenutom Čegecu.

– Ah, ništa, kaže Čegec, koji je i prije i poslije Gundulića i tko doli i tko bi gori poslije rekao ono glasovito j. i povuče se s djevojkama i kupcima iz knjižare.

Tek tada nastane muk. U crno zavijeni kumice i kumeki i onaj Gromada zašute pobožno pred morem slova, imena, knjiga – i sve ih odreda zahvati osjećaj da će to more krenuti prema njima, ali da ih buđenje neće spasiti od vode kao što je spasilo Eliotova spavača.

Bol

– Bol koju ćeš osjećati dio je sadašnje sreće – kaže ona Anthonyju Hopkinsu, u večernjem televizijskom filmu, ali oko njih još je zelenilo, pada kiša i što je najvažnije sve je pogođeno i sve sam to na različitim mjestima ili vidio ili slušao ili osjećao. Brzo sam ugasio i prestao gledati, jer doista u toj je rečenici i puno suvišne ljepote i puno neke nepokretnosti.

Subota je navečer i sve se smirilo, prestala je kiša, iako nije kasno (tek je 21:48, ali sve miruje). Osjećam onaj umor kad nisi za kretanje, ali i čitanje samo navodi na san.

Poslije podnevne kupovine, hodanja, nisam siguran da bih mogao napisati i jednu rečenicu za priču ili pjesmu.

A sad ću prestati sa svim onim što bih mogao ili ne bih mogao. (Sad se već smijem sam sebi...) Kako si? Što radiš? (Slaviš li Uskrs?) Metafizička pitanja o vjerovanju ili ne, smislu i ne/smislu ostavit ćemo za razgovor kad se vidimo, znači više je pitanje moraš li spremati za svoje, recimo, svečani ručak i kolače? Jesi li odradila nešto od poslova koji su te čekali? Postavljam toliko pitanja jer me to zanima i zbog nesposobnosti da ti napišem nešto suvislo i dobro...

Ipak ću se odlučiti za čitanje, dobio sam pet-šest knjiga autora koji imaju preporuke, barem tako piše na ovitku poznatih svjetskih autora, ali ih do sada nisam čitao i ne znam za njih. Toliko sad već izlazi različitih prijevoda da doista pola toga ne stignem ni vidjeti...

Dani tako brzo prolaze da ne mogu vjerovati što mi se sve izdogađa i bude prekriveno novim stvarima. (Novim, ne znam zapravo koliko novim, možda više ubrzanim, ne odveć sabranim.) Ali, na primjer, bio sam u petak u odličnom talijanskom restoranu. Pomislio sam da takav ručak, na takvu mjestu, može biti više nego uzbudljiv u dvoje!

Javi se. Piši (još).

Miroslav Mićanović