Kvantiteta i kvaliteta

Kvantiteta i kvaliteta

Sudeći prema situaciji posljednjih godina, čini se da su prošla vremena kad su brojni naši ljubitelji jazza vapili za koncertima, gostovanjima ili nekim drugim događanjima u toj sferi glazbe. Danas se u nas, a napose u metropoli, ne mogu više potužiti, jer se događanja u jazzu množe do granice u kojoj ih u razumnoj mjeri i nije moguće konzumirati. U gotovo organizacijskom kaosu koji vlada u jazzu Zagreba, već je davno u ovoj rubrici bilo riječi, no s obzirom na evidentno pogoršanje opravdano je o tom problemu ponovno progovoriti, u namjeri da se barem na tom glazbenom polju uspostavi neki red.

Ako apstrahiramo već više puta prekomjernu uporabu riječi festival (lat. festivus, svetkovina, svečanost), koja krasi veći dio tih manifestacija, bez obzira zaslužuju li to ili ne, ostaje doista situacija u kojoj se nijedan organizator ne brine o terminima drugih, te se brojni festivali, i oni koji to uopće nisu, guraju u već zasićene datume, te se nerijetko čak i preklapaju. što nikako ne pogoduje ne baš preveliku broju ljubitelja jazza u nas. Prema nekim istraživanjima u milijunskom Zagrebu takvih, koji će se odjenuti, kupiti kartu i otići na jazz-koncert ima svega između 500 i 700! Neće jasno otići svi, pa i te brojke valja uzeti s rezervom. Prvobitnu ideju od svega dva jazz-festivala, jednim domaćim i jednim međunarodnim, koju je još ratnih godina ustoličio Zagrebački ratni dani jazza, zadržat će poslije posve bezrazložno svi drugi organizatori, kao da izvan ožujka i listopada nema drugih raspoloživih termina. Do takve koncentracije, pa i zbrke, ne samo u Zagrebu nego i u drugim središtima, dovodi ponajprije izostanak bilo kakve komunikacije. Tako su ovog proljeća samo u Zagrebu bili nagurani; Proljetna revija jazza, Springtime jazz fever, Gipsy jazz fest, a prije se nekoliko godina toj gužvi priključila i Jazzarella, uz njih tu su i druge manifestacije, kao to su sezona Big banda HRTV, nedjeljni koncerti Big banda HGM, Ciklus jazza Lisinski, Koncerti Big banda Hrvatske vojske, potom manje manifestacije poput klupskoga festivala bluesa i drugih koncerata. U jesenskom je terminu, u listopadu, situacija još bremenitija; Međunarodni jazz festival, Hrvatski jazz sabor, Klupski festival All That Jazz i Zagrebački jazz festival. U ovom trenutku još nije poznato, ali je izvjesno, da će se tim manifestacijama pridružiti još neke, kao i pojedinačni jazz-koncerti u raznim prostorima. Tom broju valja tijekom godine pribrojiti međunarodne festivale jazza u drugim našim središtima; Jazz Time u Rijeci, Jazz Fair u Čakovcu, dva manja festivala u Osijeku i jedan u Sisku te Međunarodni festival tradicionalnog jazza u Varaždinu, a sprema se navodno još jedan u Lepoglavi. Iako na prvi pogled te manifestacije ne kolidiraju sa spomenutim u Zagrebu, ipak valja imati na umu da većina organizatora računa na snimanje i prijenose, a HRTV nema toliko reportažnih kola! Napokon, uz već etablirani Liburnia Jazz u Opatiji valja spomenuti i nekoliko skromnijih festivala i festivalčića na našoj obali tijekom ljetnih mjeseci kao što su oni na Lošinju i Braču. U toj kvantiteti ne bi trebalo uvijek tražiti i kvalitetu, jer neki od organizatora ne posjeduju potrebna stručna znanja ni estetska mejrila, angažirajući strane grupe preko interneta, pa tako najveći dio naših festivala, izuzev jedinoga profilirana u Varaždinu, nudi programe miješanih bombona raznih stilskih, ali obvezno modernih profila, u kojima nerijetko čak i nema jazza!

Iz svega navedenog prosječni bi ljubitelj jazza ili čitatelj mogao krivo zaključiti da jazz u usporedbi s nekim drugim popularnijim ili etabliranijim sferama glazbe i nije tako marginalan kako se misli. On to ni po Tokijskoj deklaraciji iz 1966, koja ga stavlja u ravnopravan položaj s ozbiljnom glazbom, ne bi smio biti. No on, barem u nas i usprkos gore navedenoj količini u usporedbi s nekim drugim glazbenim područjima, zadržava ipak rubni položaj, i tog bismo morali ostati svjesni, djelomično i zbog navedenih neusklađenosti.

Mladen Mazur