Konzumacija umjetnosti

Konzumacija umjetnosti

Dok međunarodna scena naglašava važnost interkulturne suradnje, nalazeći u hrvatskim plesnim umjetnicima ravnopravne partnere, postojeća hrvatska kulturna politika ne prepoznaje suvremeni ples kao iznimnu vrijednost hrvatske kulture, a u krajnjem dometu ni kao kvalitetni izvozni kulturni proizvod

Suvremeni je ples nedvojbeno jedini segment hrvatskih izvedbenih umjetnosti koji je na međunarodnoj sceni prisutniji negoli na hrvatskoj. To je stanje uzrokovano nužnošću opstanka suvremenoplesnih umjetnika u uvjetima kulturne politike, koja ples stalno postavlja na začelje. Dok međunarodna scena naglašava važnost interkulturne suradnje, nalazeći u hrvatskim plesnim umjetnicima ravnopravne partnere, postojeća hrvatska kulturna politika ne prepoznaje suvremeni ples kao iznimnu vrijednost hrvatske kulture, a u krajnjem dometu ni kao kvalitetni izvozni kulturni proizvod. Da je tomu tako, svjedoči duga povijest suvremenoga plesa u Hrvatskoj, koja od 1960-ih do danas bilježi iste probleme, od nedostatne ekonomske potpore i vrednovanja statusa plesača i koreografa do nepostojanja sustavnoga plesnog obrazovanja, kao i prikladnih prostora, kako za pripremu projekata, tako i za njihovo izvođenje. Podsjetimo se, nakon višegodišnjih pregovora predstavnika plesne scene i Grada Zagreba, plesnoj je sceni dopalo Kino Lika, čijoj je prenamjeni u davno obećani plesni centar nekoliko puta najavljivan dovršetak. Unatoč inicijativi, plesnoga centra do danas nema, a najnoviji datum njegova dovršetka poklapa se s događanjima 25. tjedna suvremenoga plesa, od 26. svibnja do 3. lipnja tekuće godine.

U takvu je kontekstu Tjedan suvremenoga plesa kao najobuhvatnija plesna manifestacija u Hrvatskoj niz godina barem nakratko nadomještao sve što je na sceni nedostajalo. Osim predstavljanja inozemne produkcije, ravnateljica Festivala Mirna Žagar, ujedno selektorica većeg dijela programa, uvijek je ostavljala prostor i za pregled domaće produkcije. Štoviše, mnogim je domaćim umjetnicima upravo Tjedan bio ključan u realizaciji prvih projekata, pružajući im financijsku, prostornu ili edukacijsku potporu. Tematska i stilska heterogenost selektiranih predstava svakako je pridonijela formiranju plesne publike. To sve neosporno jesu zasluge organizatora Tjedna. Danas, kad je hrvatska plesna scena, neinstitucionalna i programski realizirana, povezujući se međusobno i gradeći mostove prema međunarodnoj sceni, stvorila svojevrsnu infrastrukturu, nastojanja organizatora i kriterije Festivala ipak bi valjalo prevrednovati.

Osvrnemo li se na nekoliko posljednjih godina u usporedbi s festivalskim vrhuncima s kraja 1990-ih, kad su ljudi preskakivali jedan preko drugoga tražeći mjesto više na stubama kazališta, zapaža se osipanje i manje zanimanje publike. Što se otada promijenilo? Jedan od mogućih odgovora bio bi da je u međuvremenu publika dorasla raznorodnosti plesne produkcije te da poštujući vlastiti ukus traži točno određenu vrstu predstava. Publika razvijena ukusa obično je i dobro upućena u ples, jasno razlučuje dobro od lošeg te joj se ne može više nuditi bilo što. Drugi je mogući odgovor stvaranje elitističke publike, i to ne više usko specijalizirane publike plesnih stručnjaka i kritičara, nego one ekonomski uvjetovane. Sabiti najbolje od međunarodne plesne produkcije u desetak ili manje dana postavlja drukčije imperative financiranja Festivala. Uz donacije Grada Zagreba i države te sudjelovanje sponzora cijene karata i dalje su prihvatljive samo sloju ljudi visokih primanja. Svima ostalima željnim plesa preostaje vidjeti tek djelić iz ponude koja je ionako odraz već nečijeg sužena osobnog izbora. Pristajanje na djelić ponude nipošto ne daje sliku stvarnoga stanja u plesu. Da se u Hrvatsku neprestano dovode inozemne plesne predstave podjednake razine kao na Tjednu, tada bi se doista moglo govoriti o umjetnosti iza koje stoji dugotrajan proces propitivanja izvedbenoga materijala, konteksta i umjetničkih pozicija. Festivalsko predstavljanje odstupa od procesualnosti umjetničkih nastojanja i eksponira specifičnu situaciju u kojoj se umjetnost konzumira kao i bilo koji drugi proizvod, dostupan određenom broju potrošača.

Krajolici izmaštanog

Drugi se problem dotiče izbora predstava na Tjednu. Pitanje je koliko je doista riječ o predstavama svjetske produkcije, a koliko o relativiziranom izboru selektora. Pojedina imena navedena u programu 25. tjedna, kao što su Daniele Leveille, Paulo Ribeiro, Random Dance, Compagnie Thor te Inbal Pinto, ne pribrajajući hrvatske umjetnike s inozemnom adresom, imena su umjetnika čije smo radove već imali prilike vidjeti na prethodnim festivalskim godinama. Slažem se da nije naodmet pratiti njihov razvoj, ali ne na račun drugih možda i zanimljivijih autora. Pozivanje istih autora može se shvatiti i kao igranje organizatora na provjerenu kartu davno uspostavljenih kontakata te nedovoljno ulaženje u kreativni rizik. Dugogodišnje djelovanje istoga selektora ili iste organizatorske ekipe dovodi do zasićenja jednom optikom gledanja i uvijek istim poetičkim izborima.

Gostovanje predstave Shaker Inbal Pinto 28. travnja kao uvod u predstojeća događanja Tjedna treći je dolazak izraelske koreografkinje na festival. Svi koji je pamte s 15. tjedna sjećaju se njezina duhovitoga, britkog i zaigranog dueta Wrapped. Već njezino drugo gostovanje s predstavom Oyster na 23. tjednu pokazalo je da nešto više od sata cirkuserije ne zaslužuje toliku pozornost. Niz nepovezanih slika, grupnih prizora i vještih solo dionica u smislu osvještavanja precizne umjetničke misli ili bilo kakva kritičkog ili dramaturškog odmaka od koreografskog materijala nisu donijeli gotovo ništa. Ovogodišnje gostovanje s predstavom Shaker, izvedbeno na granici kiča, samo je učvrstilo uvjerenje mnogih da Inbal Pinto koreografski stagnira. Izvedena u okružju simuliranoga snijega Shaker se iscrpljuje u maštovitim prizorima snježne fantazije u kojem je suživot s daždevnjacima, jetijima i drugim nestvarnim bićima posve uobičajen. Bezbrižni krajolici izmaštanog ostavljaju publiku u procjepu. Savršena kontrola tijela jednaka savršenoj kontroli koreografirane vizije svijeta, dakako, ne korespondira stvarnosti. Kad bismo znali kojim se kriterijima vodi organizacija Tjedna kad ustraje na dovođenju umjetnika s kvalitativno silaznom putanjom, slika stvarnoga stanja festivala s 25 ljeta na hrptu bila bi mnogo jasnija. Ali posve je sigurno da će do kraja 25. tjedna postati jasno da li je predstava Inbal Pinto znak izborničkoga zasićenja ili je Shaker tek uzgredni promašaj repertoarne festivalske politike.

Ivana Slunjski