Jezik je pitanje srca

U jednoj knjizi propisane lektire za više razrede osnovne škole našao sam nedavno na rubu stranice, u tumaču nepoznatih i manje poznatih riječi, ovakve riječi i njihova objašnjenja: zloduh, zao duh; unakaziti, učiniti nakaznim; vinotoča, čovjek koji toči vino; utjeloviti se, postati tijelom; korizmeni, koji se odnosi na korizmu; protusmjerno, u suprotnom smjeru; zvonko, koje zvoni, odzvanja; gudalo, drveni prut kojim se gudi... Nisam mogao povjerovati svojim očima. Otkuda priređivačima knjige tolika sumnja u prirođenu sposobnost djeteta da razumije i prihvati nove riječi? Kad sam svoju ojađenost priopćio uredniku te knjige, spremno mi je naveo razlog koji njemu potpuno umiruje nakladničku savjest: Ne znate vi što sve naše učiteljice pitaju!

To me podsjetilo na suprotan, ali jednako poučan slučaj iz davnih dana, kad sam se kao mlad profesor matematike pobunio protiv uvođenja teorije skupova u osnovne škole. Svatko se lako može složiti s tvrdnjom da dijete prirodno razumije kad mu se kaže da se brojevi od 1 do 10 mogu razdijeliti na dva dijela, tako da u jednom dijelu bude pet parnih, u drugom pet neparnih brojeva, i da nema broja koji bi istodobno bio paran i neparan. Ali kad se djetetu kaže da se zadani skup prirodnih brojeva A={1,2,...,10} raspada na dva podskupa, B={1,3,5,7,9} i C={2,4,6,8,10}, te da presjek dobivenih podskupova daje prazan skup, onda možemo samo žaliti to dijete i čuditi se kojemu je veleumu pala na pamet tolika okrutnost.

No, vratimo se našem jeziku. Znamo da se hrvatski jezik kao predmet uči barem dvanaest godina, od prvoga razreda do mature, u nekim slučajevima i dulje. Znamo također da se većina naših građana nađe u nevolji kada treba nešto reći u javnosti ili napisati obično pismo. I prirodno se pitamo kako to biva da svršeni srednjoškolci, a nerijetko i sveučilištarci, slabo govore i još slabije pišu svojim jezikom, jedinim koji imaju? Nisam školovani stručnjak za nastavu jezika, samo sam književni prevoditelj koji provodi dobar dio vremena upravo s jezikom. Razmišljam o čudesnoj snazi jezika, o mogućnostima da se pukim riječima stvaraju slike i osjećaji, složene misli i jednostavne istine. I tada sam još više zabrinut zbog općega neznanja kad je riječ o našem materinskom jeziku.

Jezik je po mojem mišljenju prvo sredstvo kojim se unosi početni red u misli, da bi se s pomoću uspostavljena reda u mislima zauzvrat unosio viši red u jezik, koji opet dovodi u red misli na još višoj razini itd. Tako se postupno oplemenjuje ljudska duša koja onda unutarnji red očekuje i traži u vanjskom svijetu, kako od sebe tako i od drugih, razvijajući sklad u društvu kojemu trajno prijeti kaos. Jezik je stoga najveći dar što ga baštini svaki pojedinac, oruđe za cio život u svim zvanjima i staležima, vezivno tkivo čitava nacionalnog bića. Jer jezik nam se daruje skupa s tijelom, u nas se useljava još u majčinoj utrobi, tada se polažu prvi temelji njegove kasnije strukture. Valjda je na sličan način mislio i onaj filozof kad je rekao: Ne živi se u zemlji, živi se u jeziku.

Međutim, sama činjenica da nasljeđujemo jezik i da u njemu živimo ne osigurava nam poznavanje toga jezika. Jezik se mora učiti, i to sustavno – od najranije dobi, tijekom cijeloga školovanja, u svakom nastavnom predmetu – da bi se u čovjeka ucijepio red dok je još mlad. Ali kako učiti? Duboko sam uvjeren da su neke sretnije zemlje dosegnule visok stupanj razvijenosti i uređenosti zahvaljujući ponajprije mudroj politici izučavanja i svladavanja materinskoga jezika.

Istina je da jezik učimo i mimo svoje volje, jer nas neprestano zapljuskuju nove riječi koje treba razumjeti. Ali što zapravo znači razumjeti? U korijenu te riječi nalazimo um, ali ima stvari gdje um ne pomaže, nego se valja osloniti na vjeru. Tu se vraćamo na ono nesretno tumačenje riječi s početka članka. Mislim da jeziku treba vjerovati, prihvaćati ga s iskrenom ljubavi koja se ne opterećuje logikom jasnoće.

Na kraju, ostadoše samo teška pitanja. Kako se urušio prirodan tijek stvari? Gdje se zagubio jednostavan način poučavanja materinskoga jezika i matematike? Kojim je to metodičko-didaktičkim propisima isključen zdrav razum iz čitanja i računanja? Prije koliko godina su naše visoke škole počele proizvoditi stručnjake nespremne za problem? Jesmo li već zaglibili u začaranom krugu gdje se više ne razlučuju uzroci i posljedice?

Umjesto odgovora mogu samo bolno zavapiti: Vratimo srce u školu, bez njega posrće um pod bremenom prevelike odgovornosti.

Mate Maras