Dualisti iz Miljane

Dualisti iz Miljane

Tamo negdje 1970-ih godina jedan radoznali mladi trio (moj muž, ja i naš vjenčani kum) otisnuo se na put tragom jedne knjige. Knjiga se zvala Kroz Hrvatsko zagorje (1939), a autor Gjuro Szabo. Htjeli smo vidjeti u kakvu su stanju zdanja što ih Szabo opisuje u toj knjizi. Pronašli smo i fotografirali sve opisane dvorce i kurije između Sutle i Krapine – kažem pronašli, jer je neke građevine trebalo identificirati uspoređujući negdašnje slike s brojem rupa gdje su nekoć bili prozori. Tako smo došli i do Miljane, dvorca stare plemićke obitelji Ratkaj, udaljenoga desetak kilometara sjeverno od Kumrovca. Gradnja dvorca počela je između 1579. i 1603. godine, a posljednji član obitelji, Josip Ivan Ratkaj, umro je 1793. godine (toliko za informaciju onima koji povijest uče samo iz TV serija). Kad smo ga mi posjetili, bio je još u vlasništvu obitelji Jäger. Gospodin i gospođa, ostarjeli i osiromašeni, primili su nas srdačno, no sram zbog potpornoga debla usred dvorane sa zidnim slikama najcjelovitijega i najvrednijega ciklusa iz doba rokokoa u Hrvatskoj – jer samo je ono koliko-toliko odgađalo padanje stropa komu na glavu – nisu znali prikriti. Ipak su i oni i dvorac (od 1890, kada ga je obitelj Jäger kupila) vidjeli boljih i sretnijih dana. Miljani je kao zdanju svanulo kad ju je 1980. kupio dr. Franjo Kajfež, koji ju je temeljito i obnovio. A danas se po njoj prevlače likovi iz TV-sapunice Ponos Ratkajevih, vođeni (ipak) nevještom rukom scenaristica Morane Foretić, Jelene Svilar i Jelene Veljače. Neću ulaziti u glumačka ostvarenja protagonista. Preskočit ću i mnoge primjere tipa Daj mi minutu, doslovan prijevod engleske fraze Give me a minute, što ni danas (još) tako ne govorimo, nego Samo čas(ak), trenutak, tren, a u vrijeme radnje spomenute serije (prva pol. 20. st.) to je vjerodostojan izričaj kao i slika kestenjara u Zagrebu dne 10. travnja 1941. Tada se, naime, voće i povrće nije, kao danas, uvozilo, nego smo imali u pravom smislu riječi sezonske proizvode. Domaćih pitomih kestena, onih s Medvednice, u travnju jednostavno nije bilo!!! Neću sada ni o brojnim mrdanjima (kao da se serija emitira iz beogradskog studija) ni o patetičnim životima (sa zadahom engleskoga, jer se htjelo reći jadnima, bijednima), smještenima u Miljanu valjda samo zato što se iznajmljivala za snimanje. Zadržat ću se tek na jednoj od mnogih leksičkih netočnosti – na dvoboju i sudionicima u njemu.

Kao u svim plemićkim gnijezdima, tako i u ovoj TV-trakavici dolazi do scena u kojima se brani nečija čast, što se nekoć (uostalom, kao i danas) rješavalo mašanjem za oružje, no po posebnom ceremonijalu, imajući na umu ostatke srednjovjekovnoga viteštva, pojma časti i načina njezine obrane. Ako se tko osjetio poniženim i uvrijeđenim, nije nanositelju duševnih boli smjesta razbio nos ili zario nož u slabine (niti je zadovoljštinu tražio na sudu), nego je teatralno pozvao toga nitkova da odmjere snage (obično u cik zore jednoga maglovitog jutra, na livadi kraj šumarka, uz asistenciju sekundanata) u dvoboju. Hrvatska riječ dvoboj stvorena je kao kalk prema njem. Zweikampf, kao npr. i dvopek prema Zwieback, i dobro opisuje sam čin: borbu dvojice protivnika u prisutnosti svjedoka, a vrsta oružja birala se unaprijed dogovorom. Svjetska književnost upravo je u toj (ipak nedorasloj i besmislenoj, a svakako muškoj) viteškoj igrariji izgubila dvojicu velikana – Puškina (1837) i Ljermontova (1841).

U europskim jezicima to međusobno pucanje (više-manje nizašto) izvodi se iz lat. duellum (duo, dva + bellum, rat, zapravo sraz dviju vojski). U modernijem duelu knjiga je spala na samo dva slova (takmaca), no glagola izvedenih iz imenice duel ima više (pa i opisnih): hrvatskom duelirati (se), tući se u dvoboju, odgovara njem. sich duellieren, im Duell bekämpfen; tal. duellare, battersi in duello, fr. se battre en duel, engl. to fight a duel. A kako se zovu ti poveri diavoli (jadnici, bokci, nesretnici) koji pucaju jedni u druge? U hrv. duelanti ili duelisti (u njem. Duellant, tal. duellante, fr. duelliste, engl. duelist / brit. duellist). Kasnije je takva borba dobila i preneseno značenje, pa se dvoboj / duel mogao izvoditi i riječima. Uostalom, kao i rat.

A sada, umjesto duelanata ili duelista, na pozornicu stupaju gordi dualisti iz Ponosa Ratkajevih i »znalačkoga« pera scenaristica M. Foretić, J. Svilar i J. Veljače. Možda je neki od sudionika u dvoboju i bio dualist (po svjetonazoru), no to s duelom / dvobojem, kako sam već objasnila, nema nikakve veze. Dualist je, naime, pristaša dualizma (npr. u filozofiji, religiji, politici). Dualizam kao smjer u filozofiji prihvaća kao temeljne kategorije stvarnosti dva načela, npr. duh i materiju. U religiji je dualizam učenje o dvjema suprotnim silama (npr. dobra i zla), a u političkom ustroju država takav tip zajednice dviju država koje su povezane zajedničkim vladarom (personalna unija). Takva je državna tvorevina bila npr. i Austro-Ugarska Monarhija, u sklopu koje je bila i Hrvatska – dakle, to je dio i hrvatske nacionalne povijesti, pa je šteta što takve stvari scenaristice nisu bolje proučile prije nego što su se latile pis(kar)anja. Naravno, neuki će lako progutati takve »sarme«, pogotovo ako su zamotane u estradni celofan na hrvatski način. Dakako, sve su se one mogle jednostavno izbjeći, no manjkavo znanje ne rađa sumnju, pa je i daleko od ikakva provjeravanja. Nevolja je u tome što takve pogreške sve manje ljudi uopće primjećuje. A neuku narodu, kako vidimo, lako je proda(va)ti rog za svijeću.

Nives opačić