De Dominis – teolog pomirenja

Međunarodni simpozij o Marku Antunu de Dominisu, koji je bio hrvatski znanstvenik i teolog, senjski biskup, splitski nadbiskup, dekan windsorski i Master of Savoy, održan je 6. svibnja 2008. u British Library u Londonu pod naslovom: Marco Antonio de Dominis (Rab 1560 – Rome 1624) – Catholic, Anglican and Ecumenist: A Celebration

Izvješće o simpoziju

Nakon uvodnih govora Stephena Buryja, direktora europskih i američkih kolekcija u British Library, i hrvatskoga veleposlanika Joška Para, govornike je predstavio Milan Grba, kustos zbirke knjiga iz jugoistočne Europe koji je za ovu prigodu pripremio bibliografiju De Dominisovih djela i publikacija o De Dominisu koje se nalaze u Britanskoj knjižnici.

Noel Malcolm, profesor povijesti na poslijediplomskom koledžu All Souls u Oxfordu, autor jedine monografije o De Dominisu tiskane u Engleskoj, govorio je o različitim tumačenjima života i djela De Dominisa u tekstovima povjesničara diljem svijeta i u rasponu od 17. do 21. stoljeća. Vrlo dinamično i zanimljivo predavanje završio je željom za dalje proučavanje utjecaja De Dominisovih teza i objavljivanje njegovih rukopisa koji se nalaze u knjižnici Bodlean u Oxfordu.

Ivan Golub, zlatomisnik, profesor emeritus Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Papinskog orijentalnog instituta u Rimu, teolog, književnik, član nekoliko svjetskih akademija i uvaženih međunarodnih komisija, predstavio je De Dominisa kao teologa ujedinjenja kršćanskih crkva i reformatora Katoličke crkve te sažeto i jasno iznio njegovo poimanje teologije pomirenja. Drugi dio izlaganja bila su Golubova jedinstvena, nova istraživanja u tajnim arhivima Svetog oficija, koja su pobudila posebno zanimanje publike.

Michael Questier, profesor povijesti na koledžu Queen Mary, Londonsko sveučilište, usredotočio se na ulogu De Dominisa u političkom životu Engleske početkom 17. stoljeća i na utjecaj katolika na formiranje međunarodnih odnosa. Opisao je britanske reakcije na De Dominisov dolazak u London na poziv kralja Jakova I, gdje je tiskao prve četiri knjige De Republica ecclesiastica, što je izazvalo burne rasprave diljem Europe. Istaknuo je aktualnost De Dominisovih teza u današnjem vremenu i potaknuo na dalja, šira istraživanja njegova opusa.

Ivana Prijatelj Pavičić, prodekanica za znanost na Filozofskom fakultetu u Splitu, analizirala je sve dosad otkrivene nadbiskupove portrete u Hrvatskoj i u Velikoj Britaniji od kraja 16. do 19. stoljeća. Vrlo dobrim ilustracijama i zanimljivim arhivskim istraživanjima dočarala je lik De Dominisa u likovnoj umjetnosti i pokazala portrete koji su objavljeni u njegovim knjigama.

Ante Maletić, urednik i izdavač kritičkog izdanja kapitalnog opusa De Dominisa, predstavio je De Dominisa u povijesnom kontinuitetu grada Splita i istaknuo značenje povezanosti Splita i Londona. Njegova izdavačka kuća Lamaro u Splitu, nastavit će objavljivati sabrana djela De Dominisa i prijevode s latinskog na engleski, ukupno 26 knjiga.

Knjige De Republica ecclesiastica, Izabrani radovi i Radovi iz fizike bile su izložene tijekom seminara i domjenka. Za predstavljanje Lamaro je tiskao poseban informativni listić o De Dominisovim izdanjima.

Simpozij su organizirali veleposlanstvo RH u Londonu i Samostalni odjel za međunarodnu kulturnu suradnju Ministarstva vanjskih poslova uz sudjelovanje Britanske knjižnice. Dvorana Britanske knjižnice bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. U publici su bili ugledni povjesničari, novinari, teolozi, sveučilišni profesori i studenti s različitih fakulteta u Britaniji.

Flora Turner

Londonski dnevnik

Danas je sunčani utorak. U Britanskoj nacionalnoj knjižnici, koja broji petnaest milijuna knjiga, održan je simpozij o Marku Antunu de Dominisu. Simpozij su priredili Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Velikoj Britaniji i Britanska knjižnica. Flora Turner, savjetnica za kulturu Hrvatskoga veleposlanstva, bila je duša simpozija, nevidljiva i sveprisutna baš kao i duša. Dvoranu su ispunili stručnjaci i uglednici, našijenci i Englezi. U rad simpozija uveo je i rad vodio Milan Grba, kustos južnoeuropskih zbirki Britanske knjižnice.

Predstavljen kao profesor emeritus s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, govorio sam o temi Marko Antun de Dominis teolog pomirenja, u arhivu Svetog oficija. Prisjetio sam se kako sam u Britanskoj knjižnici prije 47 godina, kao znanstveni poletarac, skupljao građu za svoju doktorsku disertaciju o Jurju Križaniću, koji je rođen 1617. u Hrvatskoj, iste godine kad je De Dominis objavio »ovdje u Londonu svoje životno djelo De Republica ecclesiastica«, prije dakle 390 godina. Obojica su iz Hrvatske, obojica teolozi pomirenja, De Dominis teolog pomirenja s kršćanskim Zapadom, Križanić teolog pomirenja s kršćanskim Istokom. »Deus ludens, Deus ridens«, uskliknuh.

Spomenuh da se De Dominis hrvatski zvao Domnijanić (Domnianich), da je bio profesor, fizičar, biskup senjski, potom nadbiskup splitski. Dadoh riječ samu De Dominisu: »Gajio sam od prvih godina svojega klerikata u sebi gotovo urođenu želju da vidim jedinstvo sviju Kristovih Crkava u stvarima vjere. Sa zabrinutošću sam žudio upoznati uzroke tih i tolikih raskola; razmotriti bi li se mogao smisliti kakav put kako bi se sve Kristove Crkve udružile u istinsko negdašnje jedinstvo. Gorio sam od želje da to vidim.« Tada zacijelo nije slutio da će na kraju doslovce izgorjeti.

Za prevladavanje teškoće odnosno zapreke jedinstvu kršćana, koja proizlazi iz papina prvenstva, primata, De Dominis ima rješenje: nasuprot monarhijskom papinstvu predlaže biskupski zbor iliti kolegij. Njegove su riječi: »Vidljiva glava Crkve nije jedna nego čitav zbor (kolegij) apostola i biskupa koji svi zajedno in solidum vode i ravnaju Crkvu… Kao što vjernici po cijelom svijetu tvore jednu Crkvu, tako su i svi službenici koji se za nju brinu raspršeni po cijelom svijetu tvore jedinstveno tijelo svećenika.« Biskupski kolegijalitet srž je De Dominisove teologije pomirenja. Ali na poziv novoga pape Grgura XV, svojega nekoć profesora i prijatelja Ludovica Ludovisija, De Dominis se vraća u Rim iz Engleske, prihvaća u neobjavljenom djelu Preispitivanja / Retractationes papin primat, prvenstvo. Slutim da je usmeno zastupao i dalje biskupski kolegijalitet uz papino prvenstvo. No to nije bilo zacijelo prihvatljivo za onodobne teološke uši.

De Dominis je naukom o kolegijalnom ustroju Crkve bio preteča II. vatikanskog koncila, koji je kao veliku novinu donio nauk o biskupskom kolegijalitetu, na čelu s rimskim biskupom (papom). Uskliknuo sam, nepredviđeno: »De Dominis je bio prorok.« I pratila ga je kob proroka.

Također sam u svom izlaganju kratko predstavio svoja istraživanja izvora iz prve ruke o De Dominisu u arhivu Kongregacije za nauk vjere (nekoć Sv. Oficija, odnosno Inkvizicije), koja mi je kao članu tridesetorice teologa Međunarodne teološke komisije omogućio tadanji predsjednik Komisije kardinal Joseph Ratzinger. Posebno sam predočio De Dominisove rukopise o razlozima njegova povratka iz Engleske u Rim. Slijedila je rasprava, u kojoj su predavači odgovarali na pitanja sudionika. Postavio sam sâm sebi glasno pitanje kako mi je bilo kad sam pročitao izvornik odluke u tom od svega tri i pol sudbonosna retka – da se De Dominisu uskrati biskupski sprovod i da ga se spali. I odgovorio sam: »Bilo mi je da zaplačem.«

Na primanju nastavili su se razgovori, susreti starih znanaca i prijatelja, učitelja i učenika, oživljavale se uspomene, sklapala se nova poznanstva, dogovarala kulturna suradnja. Za Britansku knjižnicu dao sam na ruke kustosu Milanu Grbi spomenicu Homo imago et amicus Dei. Miscellanea in honorem Ioannis Golub, bibliofilsko izdanje svoje knjige Križanić (Zagreb, 1987), i svoju knjigu Sabrana blizina (Zagreb, 2003). Drugima sam dao druge svoje radove, počevši od pretiska Kalnovečkih razgovora (Zagreb 1979 – Kalinovac 2007), do Dara dana šestoga (Zagreb, 1999). Obistinila se riječ da su susret i sretan riječi istoga korijena. Nema sreće bez susreta. I simpozij kao susret bio je sretan.

Bila je to neka vrsta povratka De Dominisa, splitskoga nadbiskupa, teologa i fizičara, u Englesku. Visoka razina, koju su tvorili predavači s temeljitim izlaganjima, bila je dostojna onoga komu je skup posvećen. Pozornost pak slušatelja i zanimanje sudionika u raspravi pokazali su kako De Dominis i njegova misao vodilja nisu zastarjeli. Vrijedilo bi ga uokviriti, staviti u korice.

London, 6. svibnja 2008.

Post scriptum. Pripisak.

Zahvalivši gospođi Branki Magaš i njezinu suprugu Quintinu Hoareu što su nas vodili po londonskom raju (St. Pancras, katedrala Sv. Pavla, most Millennium na Temzi, Shakespeareovo kazalište…), oprostivši se od gospođe Flore Turner sa zahvalom za svu susretljivost, odoh iz Londona. Letim u Zagreb hrvatskim zrakoplovom kojim je letio papa Ivan Pavao II. kad je bio hodočasnik u Hrvatskoj, kako svjedoči vidljivi natpis. Znakovito.

Ivan Golub

Moje utočište je Bog i moja nevinost

Ulomci iz knjige: Marcus Antonius de Dominis

Izabrani radovi 1 Split 2002.

»Želim da ovaj moj odlazak (u Englesku) bude lišen ikakve sumnje u raskol. Od ljubavi što je dugujem svetoj Katoličkoj i svakoj partikularnoj Crkvi koja je u vezi s Katoličkom nikada se ne odjeljujem, i koliko je do mene, spreman sam sa svima, dokle se slažemo u bitnim člancima naše svete vjere i u simbolima (vjerovanjima) jedine Kristove Crkve, stalno surađivati…«

(Suae profectionis consilium, str. 68)

»Pristupajući dakle na slavu i čast Krista Gospodina, koji mi je jedini pred očima, skrušeno i od srca molim Isusa, Sina Božjega, pravoga Boga, da me Njegov Duh Sveti neprestano podupire u pisanju, poučava i usmjerava; neka ne dopusti da ja, želeći shvatiti i razumjeti samo istinu, išta smislim ili poduzmem protiv Njega, koji je sama istina. On neka me podupire kad posrnem. Neka mi prosvijetli oči da ne zaspim na smrt, neka ne kaže neprijatelj. ‘Nadjačah njega’. Neka mi isti Gospod stavi noge na hridinu, da na njoj izgradim ovo djelo (De Republica ecclesiastica), pa nek zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na njega, uz pomoć Boga kojemu i pripada, ono ne će propasti. Bit će naime, kako s uzdam u svog Isusa, utemeljeno na čvrstoj stijeni. Ako se pak nešto što ovdje postavim izvan stijene slučajno počne klimati ili ako na taj temelj nazidam nešto od sijena i slame, sve vas, moju subraću biskupe, koliko god vas ima, molim i zaklinjem, da mi blago i prijateljski ukažete na moju zabludu koju sam s vama doista spreman odbaciti… Odlučio sam, Bog mi je svjedok, da se nikada ne ću odvojiti od istine koju je On objavio i od čvrstoga glasa svete Katoličke Crkve, kojima potpuno podvrgavam sebe i sve svoje misli.«

(De Republica ecclesiastica, str. 85-86)

»Za Božju Crkvu se kaže da je ‘kao vojska poredana’ (Pj 6,3), jer doista ‘vojevanje je čovjekov život na zemlji’ (Job 7,1). No to vojevanje Crkve i tu moćnu vojsku radije bih usporedio s ratnom mornaricom nego s kopnenom vojskom. Krist ima ratnu mornaricu, to jest jedinstvo mnogih partikularnih Crkava, kojima je on glava i admiral. Toj su mornarici na moru ovoga svijeta suprotstavljene druge Demonove mornarice tolikih sljedbi i đavolskih praznovjerja, mnogih nevjernika i Kristovih neprijatelja. S velikom žalošću gledam da se ne s manjom, nego čak s većom mržnjom međusobno progone lađe, koje su pod istim kapetanom i kraljem Kristom kao da su doista neprijateljske lađe. Rimska Crkva i njezine sljedbenice nasmrt mrze reformirane (protestantske crkve), a reformirane (protestantske crkve) mrze njih. Htio bih, moji slušatelji, da se uklonite od velike već opće zablude, ako ste smatrali da je reformirana (protestantska, anglikanska) vjera drugačija i posvema udaljena od rimske (katoličke) U bitnome i temeljnome vjera je jedna te ista. I jednoj i drugoj upravitelj i gospodin jest isti Krist, isto im je krštenje, utemeljene su od istih apostola, slijede i opslužuju isto Evanđelje…«

(A Sermon preached in Italian…, str. 136)