Briljantni detalji

Briljantni detalji

Tamarin nijansirani vokal bio je jednako uvjerljiv u tekstualnim dijelovima i improviziranim bravurama, pun emocija i najrazličitijih raspoloženja

»Rijetke su stabilne, snažne i cehovski dobro organizirane branše. Sigurno je da etnojazz nije jedna od njih, a i forma je mlada. Kao izričaj ljudi još traže što bi to bilo...«, rekla je Tamara Obrovac u jednom intervjuu od prije gotovo dvije i pol godine. U to doba osebujnoj istarskoj glazbenici upravo je bio izašao album koji će umnogome biti međaš po kojem će se u budućnosti govoriti o njezinoj karijeri, baš kao što su to, dvije godine prije, bile nominacije umjetnice za BBC Radio 3 World Music Awards.

Kada govorimo o Tamari Obrovac, ali i o domaćem etnojazzu, za koji široka publika i dalje »traži što bi to bilo« (usprkos Tamarinu upravo osvojenu Porinu za najbolju žensku vokalnu izvedbu, u konkurenciji Nine Badrić i Zorice Kondža), zapravo govorimo o jedinstvenu izrazu koji, u domaćim razmjerima, još pripada gotovo isključivo toj svestranoj umjetnici. Njezin spoj istarske i pan-mediteranske glazbe s jazzom potpuno je prirodan i nimalo iskonstruiran izričaj, koji kantautorici, očito je, pripada s lakoćom, povlastica koju vezujemo samo uz najveće.

Ovaj nastup osebujne glazbenice, iako po mnogočemu sličan njezinim uobičajenim, ipak se bitno razlikovao od nekih nedavnih. Naime, Tamaru Obrovac ove je večeri, uz njezin poslovični četveročlani Transhistria Ensemble, pratio i Epoque String Quartet, češki gudački ansambl (»kako vidite, množim se«, rekla je), koji će, čini se, itekako obojiti zvuk njezina sljedećega diskografskog izdanja (s kvartetom je nastupila i u veljači u Puli i Rovinju).

Karakteristične kompozicije

Sat i pol programa, koji je prema najavi bio »nešto tiši i ženstveniji«, Tamara je omeđila dvjema karakterističnim kompozicijama – Orkestar Titanik iz istoimene predstave pulskoga HNK, u režiji Dina Mustafića, i temom Daleko je... iz Hribarova filma Što je muškarac bez brkova, čime smo se podsjetili na autoričino bavljenje glazbom za balet, kazalište i film. I dok je prva bila razrađena studija argentinskoga prizvuka u kojoj su se smjenjivale gudačke dionice, sola gitare i harmonike te vokal, druga se, gudačkim uvodom (»nešto što sam na brzinu napisala«), povremenim promjenama ritma i improvizacijom, posve udaljila od pamtljiva hita koji poznajemo sa studijske verzije.

Ostatak programa – nove skladbe prepune tema samoće, rastanka i razdvojenosti, bio je izrazito zrela verzija onoga što Obrovčeva temeljito razvija već godinama i gotovo potpuno stilski dorađena forma. Bilo je tu pregršt prepoznatljive spontanosti i slobode, u vrlo definiranim granicama, ali i komunikativnosti, humora i zabavnih elemenata.

Najčudesniji je bio zajednički identitet stvoren ujedinjenjem pojedinih glazbenika. Rasteri gitare Uroša Rakovca, bas-parafraze Žige Goloba, povremeno ugođajna, a ponekad orkestralno raskošna harmonika Fausta Beccalossija, sve na podlozi začudnih ritmova bubnjara Krunoslava Levačića, bili su svjetovi za sebe koji su se, tjerani melodijskom linijom, nakon dekonstruktivističke misije, kao čarolijom na kraju pronalazili s gudačima i Tamarinim nijansiranim vokalom, koji je bio jednako uvjerljiv u tekstualnim dijelovima i improviziranim bravurama, pun emocija i najrazličitijih raspoloženja. Pri svemu, umjetnica je zračila iznimno velikom energijom, potpuno suprotnom njezinoj krhkoj pojavi.

Istovremeno ozbiljna i opuštena, glazba puna estetike i izvrsnih detalja, pružila je jedinstven doživljaj i dokazala da je Tamara Obrovac unikatna i osebujna pojava nedvojbene izvozne vrijednosti, što s lakoćom osvaja sve koji je barem jednom čuju.

Velimir Cindrić