Zasebnost do srži

Zasebnost do srži

Božica Jelušić, Štorga, Activa kajkaviana, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2007.

Kad sam nedavno pisala o zbirci pjesama Božice Jelušić Libela i druge pjesme (2006) istaknula sam da je »ta lirika metafora osobnosti par excellence, a istodobno univerzalna, u dosluhu s čovjekom i njegovim htijenjima u vremenu u kojem on želi neopozivo postojati.« Knjiga aktivne kajkaviane Štorga otkriva kao i na standardu osebujnost pjesničkog umijeća naše pjesnikinje, ali ono što ponajviše osvaja i zarobljuje u najplemenitijem smislu te riječi umijeće je autoričina kajkavskoga jezika, njegovo bogatstvo i bujnost izraza, neponovljivi sklad misli i riječi. Riječju, aktivna kajkaviana, onomatopejska sonornost i glazba poetske riječi, prirodnost ritma, čini zbirku jedinstvenom. Iščitavanje se pretvara u radost čitanja koja podrazumijeva nesputano predavanje stihovima, radosno prepuštanje autoričinim poetskim sintagmama, koje iznenađuju svježinom i maštovitošću. Uostalom i sama pjesnikinja izriče svoj poetski credo, žudnju da se bude zaseban do srži: »…želim iskričavost, ne truljikavost, jedrinu, ne tuteninu!... Da, iznad svega želim i poeziju poroznu na nevidljivo, otpornu na hrđu trivijalnosti.« Kajkavske pjesme Božice Jelušić kao i one na standardu žude za pravim emocijama, opiru se sivilu svakodnevlja. Štorga simbolički izriče otpor praznini bivstvovanja, njezina je duhovna hrana patnja koja ispunja neželjenu prazninu, raskriva pukotinu življenja:

je mi je grdo, grdo je meni kak pesu, ribi, jabuki,

je mi je grdo,

gda mi ne daju, gda me muštraju, na kretkem

lancu držiju;

gda srž mi jemljeju, dušu zapuščaju, jočima svetlo

skrivaju,

v zapeček rivleju, na križ pribijaju, po svetu ime

trajbaju:

Grdo je meni bez tebe, kak nigdar nigdi nikomu.

(Je mi je grdo)

Pjesme iz Božičine Štorge teško da bi mogle poslužiti kao balzam ili pak placebo, nadomjestak za nešto čega zapravo nema u životu ili se dobiva na kapaljku, u tragovima. Himerički zov za ljubavlju, za pravim riječima, nužnom ljudskom komunikacijom, gubi se u globalističkom nasilju i prijetnjama sui generis. Autoričinu samoispovijed samo korak dijeli od kritičkih i ironijskih spoznaja i stvarne, gotovo opipljive rezignacije, koja nije isključivo metafizička. I sami naslovi pjesama (Kopriva i ruža, Lehko je živeti, Žuti ftiči, Dihanje pod vodom, Je mi je grdo, Gda me ti pozabiš, Krajcara ne vredi svet, Den ide k sivomu), nose u sebi tu bremenitu prodornost u srž bivstvovanja, tu budnu stvaralačku žudnju da se čovjek, jedinka, ne osjeća poput »sflekane flake« (cunje):

Nek ti ne bude žal, kaj den je prešel nuz vodu,

Ače si jenoj duši bar zeru dobra včinil…

(Den ide k sivomu)

Pjesnička, sugestivna ustrajnost Božice Jelušić nadahnjuje, sugerira da ispunimo kvalitetnim egzistiranjem pukotine, praznine koje nam nameće život. Svojim poetskim senzibilitetom ona »traži žurne, neodgodive odgovore«, naslućujući ih u stvaralaštvu koje zahtijeva predan, samozatajan rad i iskustvo radosti »nad svakim dobro napisanim stihom, svakom razvijuganom kajkavskom frazom«:

Gda me ti pozabiš, starost me poišće:

z koščatem mi prstom pokuči na vrata.

(Gda me pozabiš)

Knjiga pjesama Štorga obogaćena je nadahnutim Popratnjakom (pogovorom) književnoga kritičara i pjesnika Zvonka Kovača, koji je autoricu, očaran njezinom poezijom, nazvao »vladaricom podravskoga ladanja«.

Jedno je sigurno: »V Knigi, gdi pismena žarke krvi stoje«, Božica Jelušić ne bu »cvrček drobni; skvrčen i pozabljen«.

Ljerka Car Matutinović