Udrobljeni kazališni bofl

Udrobljeni kazališni bofl

Umjesto svega zamišljenoga redatelj je ogolio samo krhotine zbilje, koje je teško složiti u željeno zrcalo stvarnosti

U svijetu koji ne zna naći izlaz iz svega u što se sam gurnuo najteže je raspoznati pravi put. Jer često se s pravog puta lako skrene na stranputicu koja se zna zagubiti u vrludanju. Upravo ta vrst skretanja u vrludanje dogodila se predstavi Turandot Carla Gozzija, koja je u režiji ruskoga redatelja Vasilija Senjina premijerno izvedena 25. travnja u Dramskom kazalištu Gavella. Redatelj koji je do sada u Hrvatskoj, točnije u Zagrebačkom kazalištu mladih, po takozvanim relevantnim hrvatskim prosuditeljima uspješno režirao dvije predstave na trećoj se poskliznuo. I to jako, tako da je otklizao u nešto što su čak i u Hrvatskoj nedaroviti i pomodni redatelji nudili prije dvadesetak godina, kada se kazališno eksperimentiralo sa svim i svačim, kada se više od svakog rezultata cijenio eksperiment.

Senjin je zahvaljujući moćnom lobiju, a ne i umjetničkim kriterijima, već režijom Ane Karenjine pokazao sve što je znao. Misleći da je to dovoljno, naši kazališni moćnici odlučili su mu kao nagradu svake godine dodijeliti po jednu režiju, što se eto pokazuje lošim. Jer je više nego jasno da i nije baš veliki redatelj kako im se pričinilo. Umjesto da dovedu neko rusko redateljsko ime od formata, od kojega se ima što naučiti, ili da daju šansu nekom mladom hrvatskom redatelju, ti će naši moćnici i dalje tvrditi da je puno bolji od naših redatelja.

No vratimo se predstavi. Bajkovitu priču, tragikomediju »o lijepoj, ali okrutnoj kineskoj princezi Turandot«, čiji korijeni sežu u poemu Četiri ljepotice, perzijskog pjesnika Nisamija, koji je živio na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće, Gozzi je napisao 1761, a praizvedena je 22. siječnja 1762. Tadašnja Gozzijeva Turandot publici je nudila »utonuće u neki drugi svijet lišen bilo kakve veze sa svakodnevicom«, nudila je »čvrst i osnažen svijet tradicionalnih vrijednosti i ‘zdravih’ ideala«, nudila je bajku u kojoj »vjernost pobjeđuje, a bračna ljubav trijumfira, monarsi doživljavaju propast, a na tron se uzdižu kreposni nesretnici, pohotnici bivaju poraženi, nezahvalnici poučeni, a izdajice sustiže zaslužena kazna…«. Sve to dobar je povod za predstavu Turandot, koja bi u današnjem sumnjanju u svaku vrijednost mogla rastvoriti probleme koji umjesto spašavanja vrijednosti nude njihovo nijekanje.

No, umjesto svega toga Senjina zanima nešto drugo, zanima ga Nemoć ostvarenja Ljubavi. Turandot on vidi, tako piše u kazališnoj knjižici, kao neku »vrst Gozzijeva Romea i Julije« s tom razlikom što u Shakespeareovu Romeu i Juliji »dvoje mladih vole jedno drugo a smetaju im oni koji ih okružuju«, a u Turandot dvoje mladih »vole jedno drugo, no sami sebi ne dopuštaju tu ljubav«. Njemu je »ta situacija potencijalno istovremeno i smješnija i tragičnija« od uzroka koji do toga dovode. Senjin se nada da njegova predstava »preispituje taj problem«. Turandot mu je drama o »obmanjivanju, samozavaravanju, pretvaranju da je moguće pobjeći od samog sebe«.

On misli, barem je tako napisao, da »čovjek najčešće i najviše smeta sam sebi« i da zato »od sebe bježi prema ‘svemiru zabave’«, gdje je sve puno maski, i u mnogo većem broju nego u komediji dell’ arte, a sve zato što nam je »suviše bolno živjeti sa svojim vlastitim licem«. »Razmišljajući o maskama«, kaže Senjin, »razmišljao sam o ljudima koji su tipični za ovo naše vrijeme, ljudima koji su proizvod ovoga što živimo, kojima je maska u velikom broju slučajeva zamijenila lice«. Stoga nas umjesto ljudskih lica okružuju maske svakovrsnih zabavljača koji »servisiraju našu dosadu«.

Senjina dakle zanima, kako sam veli, »nepredvidljivo i uzbudljivo«, zanima ga suočenje s vlastitim licem, s vlastitom sudbinom, onaj prostor između tragičnoga i komičnoga u kojem se ostvaruje tragikomično. Zanimaju ga ljudske maske u civilizaciji smeća što potencira globalistička neman, televizija, koja je ušla u sve sfere života te ga nadzire i usmjerava putem raznoraznih show-programa. Zato je cijelu predstavu izrežirao kao TV-kviz u kojemu su zalog životi Gozzijevih Romea i Julije, odnosno Turandot i Kalafa, a voditelji su likovi iz komedije dell’ arte: Pantalone, Brighella i Truffaldina. Redatelj je valjda tako mislio razgolititi našu suvremenost.

Međutim, malo mu je toga uspjelo. Umjesto svega zamišljenoga redatelj je ogolio samo krhotine zbilje, koje je teško složiti u željeno zrcalo stvarnosti.

Tek u tragovima pojavi se nešto od onoga o čemu je snatrio. Tu i tamo u predstavi izbije pokoja spona koja ukaže na probleme i dramu našega vremena. Pokaže primjerice da ljubav između Turandot i Kalafa nije žrtva »maskiranog života« nego egoizma. S jedne strane okrutne i hirovite Turandot, koja ne može ni pomisliti da bi se podčinila muškarcu, a s druge muškarca koji hrabrošću i samožrtvovanjem pokušava doprijeti do njezina srca i tako je ukrotiti.

Rezultat je toga preduga, ritmički i dramaturški neujednačena predstava postdramskoga procedea, nabacanih teatarskih poetika, znakova i žanrova u rasponu od drame, komedije, tragedije do farse i parodije. Sve u svemu publika je dobila udrobljeni teatarski bofl. Glumci su najviše energija i dara trošili na detalje koji su se rasplinjavali prije nego bi postali zaokružena cjelina, pa su izostale glumački cjelovite uloge. Najviše su ponudili: Sven Medvešek (Altoum), Jelena Miholjević (Skirina) i Hrvoje Klobučar (Kalaf). Ivana Roščić (Turandot) imponirala je glumačkom energijom koju redatelj nije znao iskoristiti.

No bez obzira na debakl Senjinu je već osigurana nova režija, i to na Dubrovačkim ljetnim igrama. A naši redatelji nek čekaju.

Andrija Tunjić