Sjajno, istančano, nenametljivo

Sjajno, istančano, nenametljivo

Zlatni radovi jednog od klasika hrvatske moderne, iz dvadesetih i tridesetih godina postavljeni su kao promišljeno fokusirana priča u priči. Praćenje stilskih dosega, slikarski reflektiranih odjeka duha i duhova vremena postupno i elegantno promiče unutar sama postava

Odsutnost i utišanost manjih sredina u djelovanju hrvatske umjetničke scene, stvaranju, širenju i promoviranju relevantnih informacija poznati je okvir stare priče o središtu i periferiji, katkad i jasno negativno konotiranoj provinciji. Stoga su stručni napori i dosljedna ulaganja u pomicanju središnje ustrojena komponiranja zbivanja, vrijedni pozornosti i pohvale. Kao promotor važnih impulsa s margina, u Rovinju je od 2001. aktivna galerija Adris (voditelj Predrag Grubić), zanimljiva i po svom atipičnom statusu, budući da djeluje u sklopu korporativnog centra Adris grupe d.d., nastala na temeljima Tvornice duhana Rovinj. U samo nekoliko godina ostvaruje zavidnu poziciju u hrvatskom galerijskom prostoru te jasno profiliran image u marketinškom, medijskom i kulturno-turističkom pejzažu šire istarske regije.

Izniman rovinjski ciklus izložbi klasika hrvatske likovne umjetnosti, Vlahe Bukovca, Mencija Clementa Crnčića, Miroslava Kraljevića, Celestina Medovića, Milivoja Uzelca…, u ovogodišnjoj sezoni nastavlja predstavljanje djela Jerolima Mišea, ostvareno u suradnji s Modernom galerijom u Zagrebu i Igorom Zidićem, savjetnikom i kustosom izložbenih projekata. Izložba obuhvaća tridesetak ulja na platnu, u žanrovskom nizu (auto)portreta, pejzaža, mrtve prirode, te vremenskom prepletu radova nastalih u prvoj polovici 20. stoljeća, od 1916. do 1965. godine.

Većina radova datira iz autorove zrele faze, kada nastaju vrlo dojmljivi portreti Đak (Matematičar), Siroče, Autoportret, te također, u iscrpnom kataloškom tekstu istaknuti apogeji opusa, Portret slikara Račkog 1929, Crvene kuće, 1930, Škarpina, 1934.… Zlatni radovi jednog od klasika hrvatske moderne, iz dvadesetih i tridesetih godina postavljeni su kao promišljeno fokusirana priča u priči. Kao razvojna etapa intenziviranja ekspresivnog, magičnog i realnog idioma, ulančani su u stilsko-morfološkom kontekstu od mladenačkih ekspresionističkih bljesaka i zavedenosti Jugendstilom (primjerice Portret Ive Tartaglie, 1919), do realistično orijentiranih kolorističkih istraživanja i svjetlosnih prelamanja u kasnijim vedutama i pejzažima. S nevelikim brojem radova uspješno zaokružen presjek započinje in medias res, ogledalom umjetnika – Autoportretom iz 1916, ujedno jednim od zrcalnih radova domaće inačice ekspresionizma, višekratno isticanih i po značaju za izložbe Proljetnoga salona, kao i za stvaralaštvo hrvatske moderne.

Praćenje stilskih dosega, slikarski reflektiranih odjeka duha i duhova vremena postupno i elegantno promiče unutar sama postava. Prepoznati doticaji s aktualnom njemačkom i francuskom umjetnosti, ostvareni tijekom boravaka u vodećim europskim središtima dvadesetih godina 20. stoljeća (Berlin, München, Dresden, Pariz...), u slikarevu se radu zrcale kao raznovrsno usuglašeni tragovi vodećih imena svjetske umjetnosti. »Mišina je elaboracija duga i postupna; nema nagle ugradnje novih elemenata, pa borba između tvrdih, jasno opcrtanih volumena i impresijske vibrantne površine traje godinama: to je hrvanje između (njemačke) opčinjenosti predmetom i (francuske) opčinjenosti svjetlom; ukratko – to su oscilacije između magičnog realizma i impresionizma. Kad to shvatimo, onda istom razumijemo njegove (proturječne) idealne učitelje: Cézanna i Renoira, onda razumijemo opreke između osvjetljavanja i luminizma« (Igor Zidić).

Unutar pregledna, kronološki koncipirana postava, pozornost privlače vrlo zanimljive biografsko-tematske situacije. Postavljene u paru, kao svojevrsna odmorišta i mjesta promišljanja ključnih momenata slikareva rada, otvaraju dinamičnu žanrovsku i stilsku komparaciju. Sučeljavanje Autoportreta i slike Moj sin Ivo na konjiću iz 1927. nudi vizualnu rekonstrukciju portretnih, fizionomijskih i psiholoških značajki, dok karika Autoportreta iz 1943. i Mrtve prirode s kistovima iz 1961. osvještava larpurlartističku poziciju unutar moderne, uživanje u slikanju, boji i svjetlosti.

Izdvojeni pejzažni motiv iz kasnijeg razdoblja, postavljen zaključno na zidu ponad stubišta koje vodi u galeriju, označava elegantni montažni rez životopisa i umjetničkog opusa. Osamljena pozicija rada može se interpretirati i kao naznaka zamora duha potkraj života. U posljednjim desetljećima autor se, u zaklonu od aktualnih zbivanja u središtima likovnog stvaralaštva, sve više povlači u pejzažne vizure dalmatinskoga podneblja. Za razliku od često isticanih, vizualno usuglašenih i karakterno glasnih portreta (primjerice, vrlo osebujnih i empatičnih prikaza djece), kasnoj fazi vrludanja kista kroz motiv, formu i boju, nedostaje živo povezivanje i srastanje materije preko geste slikareve ruke, usredotočenost i dorečenost cjeline.

»Djelo tada živi od uspomenskog svijeta i prostora, od rezignacije, često s ogorčenjem spram svemu novom; novom vremenu i novim ljudima. ... Nekoliko je zadnjih godina radio s promjenljivom srećom, ali opus je ionako već bio zaključen: prilično velik, respektabilan, tek u završnici konzervativan, umoran od mijena koje više nije mogao ni slijediti, ni razumjeti.« (Igor Zidić)

Izložbu prati trojezični (hrvatsko-engleski-talijanski) katalog s opsežnim tekstom autora i kustosa izložbe Igora Zidića. Osebujan prinos Jerolima Mišea hrvatskoj likovnoj baštini iskazan je elokventnim i dinamičnim diskursom, koji uz objektivnu interpretaciju iskusna poznavatelja moderne umjetnost, sadrži i zamjetnu subjektivnu, domoljubno intoniranu interpretaciju društveno-političkog konteksta.

Ksenija Orelj