Revitalizacija hrvatskog filma

Revitalizacija hrvatskog filma

Država bi sada u demokratskom sustavu trebala razvijati kinoindustriju kao dio nacionalne kulture. Odnosno, trebalo bi stimulirati filmove dovoljno atraktivne domaćoj publici i javnosti. Ako se u tome uspije, film će lakše naći put do svjetskih festivala

U povodu nedavnog izlaska najnovije knjige o povijesti filma u Hrvatskoj, Hrvatska filmska povijest ukratko (1896–2006), u nakladi VBZ-a i Hrvatskoga filmskog saveza, razgovarali smo s njezinim autorom, Ivom Škrabalom. Iako ovo nije njegova prva knjiga koja istražuje početke i razvoj filma u Hrvatskoj, Škrabalo napominje kako je upravo u njoj uspio obuhvatiti cjelokupnu povijest filma u Hrvatskoj do 2006. i sabrati je u informativan, a opet lakočitljiv, svojevrstan vodič filmskim zbivanjima u Hrvatskoj.

Dosad ste napisali i objavili tri knjige o hrvatskoj filmskoj povijesti. Kako ste se odlučili prihvatiti toga pionirskog pothvata?– Još davne 1984. objavio sam knjigu Između publike i države – povijest hrvatske kinematografije 1896 – 1980. Ona je dočekana na nož od strane partijskih krugova jer sam se drznuo iz čitava korpusa jugoslavenskoga filma izdvojiti i napraviti inventuru onoga što pripada u hrvatski film kao dio hrvatske nacionalne kulture. Smatrao sam film dijelom nacionalnih kultura i zašto bi postojao samo jugoslavenski!? Postojala je i pretpostavka kako prije socijalističke Jugoslavije filma nije ni bilo i da je on proizvod pobjede revolucije, pobjede jugoslavenstva itd. Međutim, i u Srbiji i u Sloveniji, pa tako i u Hrvatskoj, bilo je entuzijasta, filmskih pionira. Što se Hrvatske tiče, proučio sam ono što se moglo naći u Sveučilišnoj knjižnici i Državnom arhivu. Osjećao sam se poput istražitelja koji ide u neistraženo i napravio generalni pogled na kinematografiju u Hrvatskoj. Najnovija knjiga Hrvatska filmska povijest ukratko (1896–2006), svojevrstan je sažetak prethodnih i može poslužiti kao priručno pomagalo svima koje zanima nešto o hrvatskom filmu, a kao šalabahter studentima filma. S obzirom da o tome nije do sada sustavno pisano, razdoblje od 1991. obradio sam opsežnije. Ni ova moja knjiga nema pretenziju biti knjiga valorizacije, nego pokušaj romansirane biografije filma u Hrvatskoj. Osim što je naglasak samo na hrvatskom filmu, ovaj put i u ex-jugoslavenskom kontekstu, knjiga se bavi i filmskim snimanjima inozemnih filmaša u Hrvatskoj. Bilo je toga i u doba nijemoga filma te filmova snimljenih između dva rata. Posao pisanja filmske povijesti nikada nije gotov. Dalje je na onima koji tek dolaze, da dio po dio toga područja dublje obrade, od kote do kote, da tako kažem. Nadam se, i volio bih, da se među ljudima koji se bave filmom i pisanjem o filmu nađe netko tko će temeljito obraditi pojedina razdoblja i žanrove te sam vrijednosni razvoj filma.

Razvoj novoga medija pokretnih slika u Hrvatskoj započinje 1896, usporedno sa onim u svijetu. Kako se dalje razvijao hrvatski film? Koje su mu najplodnije godine?– Jasno da se hrvatski film, kao i svaka umjetnost, razvijao. Ne može se reći da se umjetnost razvija od lošega ka boljemu ili slično, nije to nekakav linearni zakonomjerni kvalitativni razvoj, ali se može pratiti kao razvoj kreativne ekspresije pokretnim slikama. Treba imati na umu da je film prilično ovisan i o tehnologiji, jer riječ je o najskupljoj umjetnosti ili mediju. Kada smo počeli, 1896, prva projekcija živućih fotografija, kako se to tada govorilo, dogodila se upravo u Zagrebu, samo deset mjeseci nakon prve javne predstave kinematografa Lumičre u Parizu. Zvučni se film u svijetu pojavio 1927, a naš prvi igrani film, Lisinski, snimljen je tek 1944. za vrijeme NDH. Ali nakon Drugoga svjetskog rata, kada je počelo razvijanje filmske industrije, naši filmski autori i kreativci vrlo brzo pokazuju da su savladali ono što se koji put podrugljivo, sasvim tehnokratski, nazivalo zanat. Tada su hrvatski filmovi dominirali i na festivalu u Puli i na tada mnogo većem tržištu. Sjetimo se filmova koji su obilježili pedesete godine prošloga stoljeća, Bauerov Ne okreći se sine, Svoga tela gospodar Fedora Hanžekovića, odličan H8 Nikole Tanhofera, Vlak bez voznog reda, Veljka Bulajića, pa i prvoga filma nominirana među pet stranih za nagradu Oscar, Deveti krug slovenskoga redatelja France Štiglica, koji je gostovao u Jadran filmu. Dakle, u kontinuitetu od nekoliko godina filmovi snimljeni u Hrvatskoj bili su najjači. I drugi su demonstrirali savladavanje onoga što se smatralo bitnim da se suvislo pokretnim slikama ispričaju priče. Potom dolazi udar modernoga filma, novog vala, i film postaje socijalno-politički senzibilniji. U istočnim zemljama popušta stega pa se javlja poljski, češki film mladih modernih autora. U nas se javlja autorski film koji na neki način začinje Mimica uratkom Prometej s otoka Viševice, a trend vrlo osobnim i estetiziranim filmovima nastavljaju Babaja, Berković, pa Krešo Golik s odličnim Imam dvije mame i dva tate, te najgledanijim hrvatskim filmom Tko pjeva zlo ne misli. Krsto Papić imao je nevolja s Lisicama, koje prve zalaze u temu obračuna sa staljinistima i staljinističkim metodama. Ujedno su to i umjetnički najplodnije godine hrvatskog filma, kada cvate koprodukcija, što je dodatno obrazovalo filmske radnike te donosilo važan dio prihoda Jadran filmu.

Koliku važnost spomenute koprodukcije imaju za malu kinematografiju poput naše? Naime, u Hrvatskoj raste i broj filmskih festivala, počesto atraktivnih čak i strancima. Može li, globalno gledano, mali filmski festival prenijeti film izvan vlastitih granica?– Zbog globalizacije industrije zabave, pa tako i filmske umjetnosti, Europa postaje prava sirotinja u odnosu na diva poput Hollywooda i nadiruće kineske i japanske kinematografije. U odnosu na njih Europa je patuljak. Male kinematografije udružuju se putem europskih fondova u koje se Hrvatska mora uključiti. Dugo nam je trebalo da postanemo dio Eurimagea, koji pripada Vijeću Europe, a Media, novi fond kojemu smo pristupili, pripada Europskoj Uniji. Postoji čitava mreža zaklada, fundacija, kojima se može pristupiti samo ako postoje koproducenti iz još dvije europske države. Najnoviji hrvatski filmovi ujedno su i bosanski filmovi, što je i logično, jer se film u maloj zemlji nalazi u procijepu između publike, koje nema dovoljno, i države, koja jest ili nije stimulirana ulagati u film. Za hrvatski je film sreća i nesreća što je prošao dva totalitarna režima (nacističko-ustaški i jugokomunistički) jer su se njime oba željela koristiti kao sredstvom propagande i manipulacije. Razvijali su filmsku industriju kako bi dobili propagandni alat. I upravo je to omogućilo stvaranje nacionalne kinematografije. Filmaši su to platili slobodom izražavanja i nametnutim izborom tema. No, nema te represije koja će vječno biti istog intenziteta. Politika je od začeća utjecala na organiziranu kinematografiju u Hrvatskoj. Država bi sada u demokratskom sustavu trebala razvijati kinoindustriju kao dio nacionalne kulture. Odnosno, trebalo bi stimulirati filmove dovoljno atraktivne domaćoj publici i javnosti. Ako u tome uspije, film će lakše naći put do svjetskih festivala. Ne možemo doduše ciljati na svjetska tržišta, ali na festivalsko ili tržište art-filmova možemo računati. Ako je film dobar, naći će put do inozemstva, a to može samo ako je dobro prošao u svojoj zemlji. Što se lokalnih filmskih festivala tiče, oni su jedini protuotrov holivudskoj dominaciji kinodistribucijom i tržištem mutipleksa. Velike kompanije toliko su moćne da se ne može proći s malim nezavisnim filmom, u konkurenciji s velikim. U nas ipak još postoje ostaci odgovornosti prema nacionalnoj kulturi pa se i u multipleksima može naići na pobjednika Pulskoga filmskog festivala, iako i on mora pričekati nekoliko mjeseci da dođe na repertoar.

Što kažete na sve manji broj kinodvorana nasuprot sve većem broju multipleksa? Gube li gradovi zbog toga u kulturnom smislu?– Nisam apriori protiv multipleksa. Samo su konzervativni ljudi protiv novih metoda doticaja s filmom. Uostalom, tamo čovjek doista udobno sjedi, ima odličnu sliku i ton, a ako baš hoćete – tu su i kokice. Festivali su zaštitnici kulture, jer se putem njih zanimljivi filmovi iz drugih sredina mogu prikazivati diljem svijeta. Nismo ni svjesni goleme pozitivne uloge činjenice da je Hrvatski filmski savez dobio na uporabu Kino Tuškanac i što tako pametno, pomno i stručno provodi tromjesečne programe s retrospektivama pojedinih autora ili žanrova. I uvijek se nađe mjesto za prikaz nekoga novog fenomena. Tako postajemo zanimljivi – po dostupnosti filmova s malim dosegom u svijetu. S tim malim stranim filmovima, i sami ažurno postajemo informirani o drugim kulturama. Stoga mislim da će uloga Hrvatskoga filmskog saveza tek biti valorizirana, koliko god bila zaboravljena u tranzicijskim godinama dok kinematografija nije bila sasvim organizirana. Pozitivno je i da je Grad Zagreb shvatio da treba sačuvati Kino Europu i dao ga u ruke ljudima koji vole film, znaju što je film i imaju sluha za povezivanje art-filma i publike. To su ljudi koji su od Motovuna napravili gotovo svjetski fenomen, pravi Woodstock malih, nekomercijalnih filmova.

Nakon ponešto slabijih filmskih uradaka devedesetih, domaći film doživljava ponovni uzlet. Kritike i reakcije publike sve su bolje, podosta je i nagrada. Može li se reći da hrvatski film nanovo ide prema zlatnim godinama?– Hrvatski je film revitaliziran. Nova generacija filmskih kreativaca unosi novi duh, jasno i političke i društvene okolnosti igraju ulogu, a sada su drukčije. Ranije se išlo na velike teme, a za film su zapravo bitne male priče o velikim stvarima. Zato mislim da je domaći film već s nekoliko naslova zagazio u neke sržne probleme. Recimo Matanićeve Fine mrtve djevojke, koje govore o homoerotičnim odnosima i konzervativnosti i netoleranciji prema različitosti, jako je važan film. Na sličnu temu, možda za nijansu bolji, osobno mi jedan od najboljih u posljednjih deset godina, jest Sviličićev film Oprosti za kung fu, koji se može uspoređivati sa svim svjetskim proizvodima manjih kinematografija, jer ne možemo se uspoređivati sa holivudskim blockbusterima niti bismo trebali. Ne bih volio da se potpuno kopiraju svjetski trendovi, ali biti sukladan s njima znači da nam film nije zaostao. Pozitivno u hrvatskom filmu jest i to što više nema prevlasti macho autora. Na iznenađenje mnogih, posljednjih nekoliko godina javljaju se izvrsne redateljice s Akademije dramskih umjetnosti – Zrinka Matijević, Ivona Juka, Biljana Čakić Veselić. Isto tako, hrvatski se film vraća zdravom humoru, premda ga je i prije ponešto bilo. Jedan od nedostataka u povijesti i razvoju hrvatskoga filma upravo je premala sklonost komediji. Velika je stoga bila hrabrost u filmu Kako je počeo rat na mom otoku prikazati autentičan mentalitet na početku rata i na jednoj i na drugoj strani, gdje lik pukovnika Alekse nije apriori prikazan kao zlotvor, nego čovjek koji ide po inerciji posla i onoga kako su ga odgajali. Hribarov Što je muškarac bez brkova važan je film, a Ante Tomić pisac koji pogađa podneblje i mentalitet, što se potvrdilo i u Grlićevoj Karauli. Mislim da hrvatski film putem mladih novih autora postaje vrlo relevantna kulturna činjenica na karti filmske Europe.

Posljednji zakon o filmu donesen je prije tridesetak godina, a novi, Zakon o audio-vizualnoj djelatnosti, tek je stupio na snagu. Što će se promijeniti u korist filmaša?– U zemlji maloj kako jezično tako i ekonomski, nastanak svakoga filma ovisi o dotacijama, u prvom redu države, ali i drugih potencijalnih mecena. Država može dati ili ne dati. Ako nekoliko puta budeš odbijen, znaš da si nepodoban, dok se drugomu daje šakom i kapom. Prije više od deset godina, nakon što sam bio direktor programa Filmskog festivala u Puli i pomoćnik ministra za međunarodnu kulturnu suradnju, zalagao sam se za stvaranje autonomne paradržavne institucije, zvao sam je filmska zaklada, koja bi u sebi ujedinila svu brigu oko nastanka i plasmana hrvatskoga filma – kako doma tako i na festivalima. Nakon dugih oklijevanja i sazrijevanja te ideje Sabor je prošle godine donio Zakon o stvaranju Hrvatskog audio-vizualnog centra, koji je počeo djelovati na Novu godinu 2008, i upućen je javni poziv da razne ustanove predlože članove za Nacionalno vijeće za audio-vizualne medije. Naravno, država će i dalje novac koji je u proračunu predviđen za film davati Centru, ali neće više Ministarstvo kulture izravno figurirati kao neka vrsta superproducenta. To je europski model brige za film. U Europi, ministarstva se ne bave filmskom producenturom, nego postoje centri. Nadam se da će uz pomoć struke, kojoj bi u interesu trebalo biti da u samoj sebi nalazi motive za usklađivanje, a ne sukobljavanje, Centar dati novi impuls razvoju hrvatskoga filma.

Razgovarala

Lana Gjurić