Originalna produkcija

Originalna produkcija

Lakše je uočiti različitosti nego sličnosti među dramama, što svjedoči da se ne slijede eventualni trendovi koji postoje u svijetu

Ako su Marulićevi dani lakmus-papir stanja u suvremenom hrvatskom dramskom pismu, onda bismo s ovogodišnjom produkcijom trebali biti zadovoljni. Iako su na festivalu među devet produkcija zastupljena samo četiri suvremena dramska teksta (Tena Štivičić: Krijesnice, Ivan Vidić: Život u sjeni banane, Nina Mitrović: Komšiluk naglavačke i Ivana Sajko: Medeja / Žena bomba / Europa), te drame kvalitetom potvrđuju visoku razinu domaće dramatike. Preostalih pet drama nastalo je ili po klasicima (Krleža, Vojnović, Držić) ili je riječ o adaptaciji, u jednom slučaju suvremenog autora (Balenović), u drugom splitskoga proznog klasika Marka Uvodića.

Pogledamo li svih 26 prijavljenih predstava, bilo je još suvremenih tekstova (Radaković, Mujčić, Pavo Marinković, Gavran, Bukvić, Prtenjača, Delbianco...), pa se da zaključiti da je otprilike polovica svih produkcija zasnovanih na predlošcima hrvatskih autora nastala po suvremenom domaćem dramskom tekstu. Slična je situacija bila i prethodnih godina, u tom smislu nema bitnih pomaka, ali je ove godine odreda riječ o kvalitetnim tekstovima.

No, analizirajući samo dramske tekstove četiri predstave u konkurenciji – pedantniji bi mogli govoriti o šest drama, jer produkciju Medeja / Žena bomba / Europa čine zapravo tri teksta Sajkove – valja reći da bi teško bilo naći Marulićeve dane s većom koncentracijom dramske kvalitete. Glavni predstavnici suvremenoga dramskog pisma u Hrvatskoj – nedostaje možda samo Matišić – predstavljeni su dramama koje najbolje svjedoče koliko je suvremeno hrvatsko dramsko pismo raznoliko i bogato. Mnogo je lakše uočiti različitosti nego sličnosti među dramama, što svjedoči da se ne slijede eventualni trendovi koji postoje u svijetu. Zanimljivo je na zadanom uzorku promotriti tematske okvire suvremene hrvatske dramatike i odnos autora prema svijetu koji ih okružuje te problematiku odnosa lokalno-globalno u tematskom izboru.

Izrazita logoreično-monološka struktura dramskoga pisma Sajkove korespondira s onim što se događa na stranim scenama i čime se bave mnogi suvremeni dramatičari, poput Franka Richtera (Ispod leda), Rolanda Schimmelpfenniga (Žena od prije), Eugena O’Briena (Eden) ili Neila LaButea (Bash), ali bi trilogiju bilo nepravedno opisati kao sljedbenicu bilo kojeg od spomenutih pisaca ili tradicija. Sajkova jednostavno već desetak godina njeguje poseban dramski izraz zasnovan na postmoderni, kojoj bismo slobodno, kako to moda nalaže, mogli dodati još jedno post. Te drame nisu namijenjene najširoj publici, ne koketiraju s pop-kulturom i lepršavom dramaturgijom, ali se bave vrlo bitnim pitanjima i (političkim) problemima suvremenoga svijeta – iz ženske perspektive. Trilogija Medeja / Žena bomba / Europa s ovogodišnjih Marulićevih dana već kratkim naslovima svake pojedine drame govori mnogo o tematskim opsesijama Sajkove.

Tematski obzor u dramama Nine Mitrović uži je, manje globaliziran, ali ne sasvim lokalan. Dok Sajkova brine brige globaliziranoga svijeta, Mitrovićeva je tematski vezana uz prostor zemalja ex-Jugoslavije, ratnu i postratnu stvarnost u kojoj je smrt svakodnevica, a psovka nadomjestak za pozdrav. Antijunaci te dramaturgije, iscrpljeni svakodnevnim naturalizmom okoline u kojoj žive dobivaju šagalovska krila, ali ne da bi pobjegli u pastoralu ili nekakvu eskapističku utopiju, nego da bi stvorili novu, iščašenu zbilju u kojoj je sve moguće. Akteri njezinih drama mogu biti živi mrtvaci (Kad se mi mrtvi pokoljemo) ili ljudi koji padaju s nebodera, vodeći pritom sasvim obične razgovore, kao u Komšiluku naglavačke, drami prikazanoj ove godine na Marulićevim danima. Drame Nine Mitrović neobičan su spoj naturalizma s nadrealizmom, a rezultat je začudni svijet magičnoga realizma bližeg noćnoj mori nego snu.

Stepenicu niže, ne estetski nego u odnosu na geografsko pozicioniranje, smjestio se Ivan Vidić, koji u novoj drami Život u sjeni banane Kazališta Virovitica nastavlja s opsesivnim istraživanjem hrvatske tranzicijske, postratne suvremenosti. Bez obzira što se temelji na hrvatskom modelu tranzicije, obilježene tajkunizacijom, korupcijom, ratom i postratnim oporavkom, Vidićeve su teme dovoljno vješto dramski realizirane da budu univerzalne, a njegova lica – od primitivnog i hrvatskoj realnosti devedesetih tako poznatog bogataša iz dijaspore, pa do razočarane djevojke koja bježi u onirizam zvjezdanoga neba – nisu nepoznata ni svjetskoj dramatici.

I konačno, na ovom putu od općeg do pojedinačnog u hrvatskoj suvremenoj dramatici prezentiranoj na Marulićevim danima, stoje Krijesnice Tene Štivičić. Minimalizam Štivičićeve zatvara junake u mikrokozmos zračne luke, pritisnute maglom i beizlaznošću, zatvarajući tako krug od globalne problematike Ivane Sajko do uskog kruga blokirane zračne luke iz koje nitko ne može otići. No, naizgled zatvoren svijet Tene Štivičić metafora je cijeloga svijeta, čime se čarobni krug hrvatske suvremene dramatike na ovogodišnjim Marulićevim danima vraća tematici Sajkove i tako zaokružuje.

Dobra drama, bilo da je riječ o dramskoj viziji Ivane Sajko, koja univerzalnim okvirom dolazi do pojedinačnog problema, svijetu Štivičićeve, koja iz zatvorenoga, pojedinačnog univerzuma (bez obzira da li je riječ o dramama Nemreš pobjeć’ od nedjelje, Fragile ili Krijesnicama) dolazi do univerzalnih problema, Mitrovićeve, koja eksploatira barbarizam Balkana da bi pokazala odnose znatno šireg svijeta, ili Vidića, koji kritikom hrvatske tranzicije otvara problem barem polovice Europe i dobra dijela svijeta u razvoju, uvijek dolazi do univerzalnog i zahvaća znatno šire od jezika na kojem je napisana.

Jasen Boko