Nebeska jednadžba ljubavi

Nebeska jednadžba ljubavi

U romanu Bestjelesna Alojza Majetića mnogo je više erosa, ljubavi i romantike negoli u tolikim suvremenim seksi-pričama

U našoj suvremenoj erotskoj proznoj džungli predozirati vulgarnost važnije je negoli predozirati literaturu. Goli čin, nažalost, važniji je od igre riječi u kojoj se združuju eros, ljubav i pero, u kojoj se nazdravlja erosu gotovo olimpijski, dobrom starom tajnovitom erosu što je odvajkada sjedinjavao ljudske i književne užitke. Mnogi suvremeni erotski iliti pornografski tekstovi, u kojima se priča ne razvija nego se kotrlja, u kojima se ona zgotovi prije poštenih opisa, sliče stripovskoj zabavi, običnoj spermodrami bez i trunka melodrame. Svi ti površni likovi, svi ti kauboji možda su samo neostvareni don Juani koji pucaju u prvu metu, ponajprije književnosti na štetu! Gdje je onaj eros u raskošnoj priči, u kojoj se orgija i intelektualno i instinktivno, i umno i bezumno, u nakani da se proizvede ne samo sočan užitak nego i sočan tekst! Malo je erotskih pisaca ponudilo i dobru erotsku prozu, poželjevši čitateljima dugotrajnu gozbu.

Seksualna revolucija koja se podiže u suvremenoj erotskoj prozi, objedinjenoj i u zborniku Libido, samo je nastavak revolucije naših starih književnih erotomana, poput Alojza Majetića, Ivana Kušana, Pere Kvesića, Tita Bilopavlovića, Igora Mandića, onih koji su znali erosu dati i humoristički začin, prožimljući tako seksualnost i literaturu, uzbudljivi događaj i suptilni doživljaj.

Dugi staž hrvatske erotske proze

U romanu Bestjelesna Alojza Majetića mnogo je više erosa, ljubavi i romantike negoli u mnogim suvremenim seksi-pričama koje su posve poludjele, posve zabludjele u goli naturalistički čin! U čemu je problem? Je li posrijedi Prijapov problem, kako se zove knjiga Igora Mandića, izvrsna zbirka erotskih eseja u kojima je spisateljska galantnost oživila eros tijekom stoljeća, u stilu mitskih svečanosti koje imaju i miris i sliku i ton?

Ma, prisjetimo se samo seksualne revolucije u hrvatskoj prozi s koje je, da se poslužimo Mandićevim riječima, odavna već skinut prezervativ: još početkom šezdesetih godina sudilo se Majetiću zbog romana Čangi i bezobraznih seksualnih scena koje ponižavaju narodni duh radnih akcija; u »Studentskom listu« sedamdesetih se objavljuju šokantne erotske priče, među kojima su i Veliki jebači Pere Kvesića i Isus u kampu Milka Valenta; još 1984. Tomislav Sabljak objavljuje u časopisu »Kronika« erotsku mapu slikara Milivoja Uzelca i književnika Milana Begovića, da otkrije povijest slobodoumnika prekrivenu zastorom visoke literature; osamdesetih započinju seksualna putovanja gospođice Suzane Rog iz pera Zvonimira Majdaka; na tribini u beogradskom Domu omladine Milko Valent vodi Razgovore o ljubavi, afirmirajući heteroseksualne i homoseksualne pustolovine, a da ne govorimo o listovima kao što su »Start«, »Erotika«, i drugi u kojima se slobodno rastvarao erotski cvijet. No danas, kada je procvala erotska industrija, baš danas valja obnoviti stari eros, Majetićeva tipa, onaj koji je prepun i spolne težnje i ljubavne čežnje, koji razbuđuje sve silnice u ljudskom biću, koji razlijeva i životne i literarne i seksualne sokove, opijajući nas koktelom svakovrsna užitka. Dakako, umjetnost treba preduhitriti žudnju jer žudnja bez umjetnosti jest kao tijelo bez duše. Nije li Amor, koji nas gađa s visina strijelom i onda nas ostavlja u dvojbi što nam se to zbilja zbilo, ipak glavni, iracionalni lik slojevite, dobre erotske proze?

Majetićev eros kao nerješiva jednadžba

Alojz Majetić, autor slavnoga, zabranjivanog romana Čangi, u kojemu se Gnjuso i kompanija pipmekima igraju alke, pisac koji je srušio tabue još šezdesetih, povratio je u romanu Bestjelesna ono što je gotovo sasvim zaboravljeno u našoj suvremenoj erotskoj prozi, punoj obezglavljena velegradskog erosa – uveo je humor, a bogme i ljubav, odnosno eros s dušom, koji ne glavinja bez veze, nego hoće i neke ozbiljne veze. U tom neobičnom, bizarnom romanu, u kojem skupina znanstvenika prodire u sve mikrostrukture svijeta osim u nebesku jednadžbu ljubavi, eros je konačno dobio svoje dostojanstvo – glavu i srce, a ne samo truplo što ga razbuđuje moderni akcijski seks. Eros ne valja samo iživjeti, valja ga dosegnuti, preobraziti ga u filozofiju užitka koja zavarava čak i onoga koji o tom piše. Ne, nema u ovoj knjizi samo seksualne pustolovine što se hoće dokazati drskim nagonom i gromkim pismom – u njoj se traga za jednadžbom ljubavi, za nekim višim sferama ljubavnog orgazma koji drma ljudske duše u stilu kozmičkoga praska. A Majetić nas odvlači na to egzotično putovanje. Koji je to suvremeni autor erotske proze uveo čudesni lik Molekule, znanstvenika koji se od ljubavi preobrazio u lirika, ili lik Mjesečeve Trepavice, znanstvenice koja se od ljepote pretvorila u nimfu? Nakon gomile suvremenih prizora u kojima osamljeni eros luta gradom, bez osviještena uzroka i ozbiljne svrhe, Majetić, poput zalutala viteza, nostalgično kreće u potragu za zaboravljenim erosom, za onim neodgonetljivim erosom koji dolazi iz prostora onostranih, a ne iz ovostranih, i koji nam u srcu stvara slatko-gorki okus. U ljudskoj žudnji za ljubavnom dramom Majetić je krenuo u neobično prozno tkanje koje je prepuno preciznih niti i razbarušene čipke. Priča počinje na otoku – ljubav djevojke i Molekule zvuči kao lirska melodija koja dolazi iz neke Nepoznate zemlje ljubavi. Literarne rečenice podsjećaju na jednadžbu – na lirsku jednadžbu ljubavi, punu nepoznanica, koja izmiče svakom analitičaru. Zanimljivi sudar poezije srca i proze ratia! Majetić je u ovom romanu koji priča priče o sudbinama nekolicine znanstvenika i prijatelja sudario i isprepleo tri svijeta – znanstveni svijet (uh!), prepun rasprava o mehanicizmu, o gibanju čestica i zakonima mehanike, lirski svijet (oh!), prepun iracionalnih strasti i romantičnih oda ljubavi, i blogerski svijet (ah!), koji se iskazuje ispisivanjem komentara na tekst koji je Majetić i sam pisao na blogu. Dakle, vrlo neobični splet banalnog, umnog i duhovnog, vrlo vješta orkestracija onoga blogerskoga ah, onoga znanstvenoga uh i onoga ljubavnoga oh! Majetić je u ovom živahnom romanu konstruirao i svojevrstan filozofski sustav u kojemu je obuhvatio prizemno, realno i nadrealno – u prizemnom, blogerskom svijetu ljudi lupetaju, nagađaju (pokušavaju odgonetnuti autorov tekst), u realnom, znanstvenom svijetu, u kojem se kreću njegovi junaci, ljudi spoznaju zakone svijeta, a u iracionalnom svijetu ljubavi ljudi mistificiraju i tu doživljavaju neizrecivu ekspresiju postojanja. U svaki se sustav može ući, osim u sustav ljubavi, u koji su zapleteni i sami znanstvenici – taj je sustav neodgonetljiv i svaki pokušaj da se u njega prodre jednadžbom završava kao gotovo humoristički poraz uma pred naletom svemoćne žudnje. Majetić je ovim neobično komponiranim romanom spjevao himnu ljubavi, ne samo užitku nego i mistici užitka, koja se može iskazati samo maštovitim potezima književnoga pera. Ljubav, poručuje Majetić, valja dozirati, stilizirati, esejizirati, kako bi se, prije svega, čitatelji zadržali u magičnoj priči. A u ovu Majetićevu priču o ljubavi lako je ući, no teško je iz nje izići. Magija nebeske ljubavi, dekorirana otočkim pejzažima i lirskim pasažima, naprosto je porobila sve! Majetić nas je svojim intelektualnim i poetskim rebusima, svojim bujnim literarnim jezikom, zarobio u labirintu ljubavi, u kojemu se prepleću tjelesni užici i bestjelesna čežnja. Roman se ne može prepričati – može se samo čitati (prepleću se u njemu svakodnevne scene i mistični uzleti), a to i jest kompliment piscu. Kakav je to pisac čija se knjiga može olako prevesti na usmeni jezik? Kakav je to eros bez književnog odijela?

Erotske priče s humorom i bez njega

Majetić hrabro putuje unatrag. U knjizi Sto najvećih rupa Ivana Kušana rupe u klasičnoj literaturi popunjavaju se piščevom razigranom seksualnom i književnom maštom; u knjizi Medvedgradski golubovi Ivana Kušana na srednjovjekovnoj gradini Medvedgradu pokraj Zagreba, oltaru domovine, erotski oltar utječe na razvoj povijesti; u priči Pere Kvesića Sex Hara liječnice u ambulanti za venerične bolesti moraju tjelesno destabilizirati lokalnog zavodnika da ne bi prenosio na pacijentice svoju bolest; u priči Stid Tita Bilopavlovića erotski snovi mladca pred jedrim sluškinjama opisan je također kao humoristička zgoda u kojoj se stid kržljava muškarca pobjeđuje pohlepom žena (kakav antifeministički opis muške inferiornosti!)... Suvremeni pisci uglavnom izbjegavaju zdravi eros i njegove afrodizijake i ljubav premještaju iz duše u želudac – otuda sve više pohlepna thanatosa, kako bi, začudo, privlačna sila erosa postala odbojnom i time izgubila svoju pravu svrhu. Nježna palisandrovina Milka Valenta prepleće motive ljubavi, incesta, kanibalizma, razvijajući teoriju apsolutne biološke solidarnosti i slobode; priča Ona i Onan Darija Toplaka govori o psihopatološkom voajeru koji (uh!) onanira pred grobom mlade žene, demonstrirajući animalno nezakonje, kao da će bijesom srušiti umjetničku kulu; priča Nema sreće u ljubavi Damira Radića opisuje raspamećenoga kapetana Mikija koji kaubojski ulazi u kantinu, zavodi staroga Smuka te ga odvodi u neku baraku, da bi na brzinu režirao vulgarnu jednočinku u kojoj su ljudske uloge svedene na mehaničke uloge tijela.

I dok tako u našem suvremenom čobancu strasti isparavaju misli i osjećaji, a ostaju uglavnom saft i meso (čast iznimkama koje i dalje prinose eros na oltar umjetnosti!), Alojz Majetić pripravio nam je čobanac s čudesnim afrodizijakom koji nas zauvijek zadržava u nerješivoj ljubavnoj jednadžbi. Letimo na krilima imaginacije, očarani snagom ljubavi koja se ne da pobiti nikakvom snagom riječi. To je bolje, daleko bolje od seksualnih šablona u kojima se tijelo upotrebljava bez ikakve uvertire. Majetić je opscenost pretvorio u ljubavnu simfoniju i ušutkao sve bučne monodrame razjarenih mladih erotomana.

Sličnu staru bečku školu slijedi i Ljerka Car Matutinović, koja je u nostalgiji otišla još dalje – do priča iz srednjeg vijeka, u kojima vitezovi i markizice umijećem udvaranja i sjajem manira oživljavaju stari, nakićeni eros koji se svlači snagom poezije, a ne banalnim prozaičnim potezima. Mnogi mladi erotski pisci zaboravljaju da je eros mistična križaljka koju valja ispuniti ukrštavnjem emocija, slutnji i sugestivnih riječi.

Lada Žigo

ULOMAK IZ ROMANA BESTJELESNA ALOJZA MAJETIĆA

Ulazak u jednadžbu

Neke su stvari više nego jednostavne ali ljudi ne bi bili ljudi kad od svega ne bi pravili filozofiju. Tako je s nogometom, tako je s jelom, tako je sa seksom. Znala ili ne Morinda je došla u trenutku kad me, najkraće rečeno, zatekla totalno zagorenog. I uopće mi nije trebala slati poruke lizuckajući mi jagodice. Trebala je samo pričekati da na trenutak potisnem Bestjelesnu.

Slinom ovlaženi prst spustio sam kroz njene gaćice i uklizao ga u njeno toplo predtijelo. Zadrhtala je. Njen elektricitet odmah je svom snagom počeo drmati moje i te kako odmoreno mišićje.

– Dat ćeš mi dijete? – pitala je isprekidanim glasom. Da nisam pretpostavljao što me Morinda pita sumnjam da bih razabrao slogove što su se probijali između dahtaja.

Da sam praznovjeran pomislio bih da je Morindin kaput leteći ćilim. Nešto nas je poleglo na njega. Nije ga valjda Morinda zbog toga tako uporno bacala na pod!?

– Stvorit ćemo novo biće… novi život… – pokušao sam filozofirati, ali nisam nastavio njoj vjerojatno već dosadnu priču o sastojcima od kojih nastaje život. U ovom času Morindu više nisu zanimale pansinteze tvari i emocija, magnetskih silnica i ljudske misli, prvog praska i erekcije, atomske fuzije i orgazma, božanskih čestica i dječjeg plača. Teorijski Morinda je sve to znala bolje od mene. Jedino je u praksi postojala nerješiva zagonetka. To jest, Morinda je znala da se zagonetka može riješiti samo mojim ulaskom u jednadžbu.

Ušao sam u jednadžbu.

Nestašan kao onaj ja kakav sam bio kao klinac u šestom razredu, ali i ozbiljan starac kakav ću biti kad budem znao mnogo više od Morinde. Izravnali smo naše nagomilane račune i pučki rečeno napravili dijete.

– Hvala ti, dragi – mazno mi je tepala Morinda. Očito, bila je sigurna da je dobila ono što je od mene prije samo nekoliko minuta tako molećivo zatražila.