Izbrisane granice žanrova

Izbrisane granice žanrova

U bezizlaznom nedefiniranom svijetu nasilja i mučenja teško da se išta može promijeniti

Europska kazališna nagrada dodjeljuje se od 1986. na inicijativu Italije, pa je tako godinama nagrada dodjeljivana u Taormini, na Siciliji. Prije tri godine dodijeljena je u Torinu, posljednje dvije godine domaćin je Solun (10 – 13. travnja), a još se ne zna gdje će biti iduće godine. Selidba se lijepo uklapa u ideju o Europi kao jedinstvenu prostoru, ali i zahtijeva nalaženje domaćina koji će uložiti povelik novac jer se svake godine okupi nekoliko stotina kazališnih poslenika. Budući da se nagrada dodjeljuje na najvišoj razini (pod pokroviteljstvom Vijeća Europe i pod predsjedanjem Jacka Langa), okupi se sva kazališna krema Europe: direktori važnijih festivala, kazališta, predsjednici međunarodnih udruga (ITI, kritičara, Kazališne unije i Kazališne konvencije…), europski kulturni uglednici, redatelji, kritičari te brojni novinari jer je to mjesto koje izborom nagrađenih potvrđuje trendove ili stvara nove.

Glavnu nagradu ove godine je dobio Patrice Chereau, francuski glumac i redatelj – njegova posljednja uspješna kazališna predstava bila je Fedra u pariškom Odeonu 2003, a nakon toga uglavnom je radio filmove i opere. Pravi pak barometar europskih trendova nagrada je Nova kazališna realnost, koju su ove godine dobili Sasha Waltz, Rimini Protokoll i Krzysztof Warlikowski, uz posebno spominjanje Belarus Free Theatrea, koja točno pokazuje odnos snaga i trendova u europskom kazalištu.

Nagrađena Sasha Waltz, njemačka koreografkinja koja je 1993. osnovala skupinu Sasha Waltz i gosti, a 1999. došla na čelo Schaubühne (najvažnijega berlinskog kazališta) kao dio mlade ekipe predvođene sad već kultnim redateljem Thomasom Ostermeierom, koji se proslavio prenošenjem britanskoga trenda krvi i sperme u novu europsku dramu. Dok je on bio zadužen za otkrivanje novih tekstova tako da je tražio po Njemačkoj tko je novi njemački Mark Ravenhill, a po Europi tko je nova Sarah Kane, Sasha Waltz bila je zadužena za istraživanje tijela u pokretu, privida i stvarne slike i značenja tijela, ali i prostora (od židovskog muzeja do multinacionalnog projekta opere Didona i Eeneja), čime je postala ikona suvremenoga plesa. Nakon razlaza s Ostermeierom 2004. dobiva vlastiti prostor i nastavlja intenzivno raditi sa svojom internacionalnom skupinom, a u Zagrebu je gostovala prije nekoliko godina na Eurokazu s predstavom Dvojna zemlja.

Jezovito prikazivanje zbilje – vrhunac i kraj trenda

Iako je Sasha Waltz doista ikona suvremenoga plesa, nagrade koje se dodjeljuju plesnom ili glazbenom kazalištu (npr. Marthaler, Platel, Nadj, Goebbels...) naoko žele pokazati da su granice između žanrova izbrisane jer postoji samo dobro i loše kazalište. No, takve nagrade uistinu nastavljaju liniju dominacije postdramskoga kazališta u glavnoj struji, mainstreamu, europskog kazališta jer nijekanje granica zapravo ide za dokidanjem dramskog teatra, koji se ipak srećom ne da dokinuti.

Drugu nagradu dobio je poljski redatelj Krzysztof Warlikowski, a vidjeli smo i njegovu kultnu predstavu Sare Kane Očišćena (Cleansed) iz 2001. Slijedeći brata koji u prvoj sceni u nekom sanatoriju umire pred našim očima dolazi sestra koja bez brata ne može živjeti. Tamo je okupljeno društvo ljudi koji ne mogu živjeti u svijetu pa dobrovoljno pristaju na muke kojima ih podvrgava Tinker, liječnik koji ih vodi preko granice bola (uz najmaštovitije načine mučenja od odsijecanja udova do zamjene spola) ne bi li ih izliječio od životne boli. Sve to uz njihov pristanak jer ih on jedini poznaje. Za razliku od većine doslovnih interpretacija teksta s obiljem umjetne krvi i krikova mučenja, Warlikowski je u predstavi uspješno potisnuo najočitije slike nasilja pod površinu ali ostavio svu muku i strahotu mjesta stvorivši snažan osjećaj jezive bezizlaznosti.

Ipak, nije uspio pokazati i strahotu ljudske duše, u čemu je i osnovni problem trenda, razvidan i u ovoj predstavi. Slika svijeta, ne samo bez ikakva tračka svjetla (ili izlaza) nego bez ikakva objašnjenja zašto je tomu tako ili pojašnjenja tko su likovi koje gledamo na sceni, pripada svijetu horora, žanru zadanih i nepromijenjenih likova mučitelja i žrtvi. Tako trend izlazi iz svijeta visoke umjetnosti i ulazi u niži žanr, koji unatoč miješanju žanrova u suvremenoj umjetnosti teško može dugo opstati na scenama glavne struje ma koliko nam se tvrdilo da je to novo, radikalno, osviješteno i pravo prikazivanje zbilje.

Najdojmljiviji su u predstavi vizualnost, način na koji Warlikowski stvara slike strave, i glumci, odnosno njihova predanost predstavi. Oni su predani do granice ulaganja vlastitog života: glavna je junakinja androgina do anoreksičnosti, striptizeta je debela do granice bolesti i jedva se kreće, tjelesno izlaganje na sceni do granica mazohizma… Nakon spuštanja zastora svi su očarani glumcima koji to mogu napraviti, ali kad se poslije razmisli o predstavi nakon što se s nas oljušti prvi sloj šoka, postaje očito da se od glumaca nije tražilo njihovo glumačko umijeće, nego upravo to ulaganje vlastitoga tijela bez ostatka. Ako logiku dovedemo do kraja, od glumaca se tražilo glumačko poništavanje (oni su zamjenjiva točka unutar koncepta), ali su zauzvrat dobili privid svjetske slave. Kažem privid, jer unatoč tome što je predstava obišla sve važnije festivale nagrade ubire redatelj i njegova estetika, u sjećanju ostaju njegove strašne slike, dok glumačka lica vrlo brzo zaboravljamo. Put prema slavi predstave nije bio bez trnja jer je nakon premijere napadana u Poljskoj, ali je poslije pod pritiskom kontranapada i afirmacije predstave po svjetskim festivalima i poljska kritika posustala. Warlikowski je inače radio i dvije predstave u zagrebačkoj Gavelli – Zapadno pristanište i Bakhe – bez velika odjeka.

Ponovno prikazivanje zbilje – stručnjaci na sceni

Bez obzira što čovjek o samu trendu ili o predstavi Očišćena mislio, ona je vrhunac trenda, njegova kultna predstava, ali nagrada je ujedno potvrdila kraj trenda pokazavši s trećim izborom kamo europski teatar ide dalje. Koliko su nam god redatelji nudili novu europsku dramu kao izrazito politički orijentirano kazalište (i to lijevo jer traži promjene na bolje), kao kazalište koje nam hrabro pokazuje jedinu važeću sliku zbilje, očito je to vrlo uska i vrlo odabrana slika koja s politikom (osobito lijevom) nema veze jer u bezizlaznom nedefiniranom svijetu nasilja i mučenja teško da se išta može promijeniti. No, aktivan odnos prema zbilji pod parolom pravi život na sceni i lijeva politička opcija i dalje su najbolji mogući mamci za publiku odnosno opravdanje europskoga kazališnog proizvoda pa tako sada europskim scenama vlada dokumentarno kazalište. Ono se u angloameričkoj verziji zove verbatim i bavi se prikazivanjem pravih sudskih procesa (npr. Blairu za ulazak u Irački rat ili istragu oko rasističkih ili homofobičnih ubojstava), izjavama pravih terorista, osuđenika na smrt i sličnim vrlo političkim temama.

U Solunu je nagrađena njemačka skupina Rimini Protokoll, koju vodi troje mladih redatelja (Helgard Haug, Stefan Kaegi i Kaniel Wetzel), koji su posljednjih desetak godina razvili tridesetak projekata dokumentarnoga teatra, Theater der Zeit (njihov naziv) reality-kazališta. Oni uzimaju amatere, naturščike ili, kako ih oni zovu, stručnjake koji na sceni govore o svojim pravim iskustvima. To mogu biti izrazito političke teme (o politički potaknutu bankrotu belgijske aviokompanije Sabine), problemi nacionalnih ili socijalnih manjina (Cargo, priča vozača kamiona koja je gostovala i na zagrebačkom Urban festu), fenomeni društva (predavanje odbačenog istočnonjemačkog teoretičara o Marxovu Kapitalu), ljudski problemi (predstava o srcu, gdje su stručnjaci govorili o proživljenom presađivanju srca) do jednostavnih ljudskih interesa kao u predstavi koju smo imali prilike vidjeti. Mnemopark je okupio stručnjake, ljubitelje modela vlakova, na sceni su pravi ljudi i neke njihove prave priče u zanimljivom dramaturškom okviru. Vlakići putuju kroz švicarske pejzaže koje glumci komentiraju, a predstava postaje ironijska priča o Švicarskoj.

Zanimljivo je da se, kao i novoj europskoj drami, riminijevcima proklamiranje lijevog i političkog obija u glavu. Kad su radeći na posljednjem projektu u Indiji uzeli novac multinacionalne kompanije, izazvali su napade za lažno ljevičarstvo i borbu za bolji svijet, a napadaju ih i da im je proklamirana briga za maloga čovjeka lažna jer stručnjake zapravo odbacuju nakon uporabe. Zato su oni na prateće okrugle stolove u Solunu posvećene njihovu radu umjesto onih koji će govoriti o njihovoj poetici doveli upravo brojne stručnjake, koji su svi govorili kako im je bilo lijepo raditi s njima pa je očito da svatko bije neke svoje bitke.

Disidentska zbilja Belarusa – od zatvora do svjetske slave

No, dok su bitke na Zapadu uglavnom oko pozicije u teatru i na kazališnom zemljovidu Europe (što ne znači samo slavu nego i znatne prihode), kazalište koje je samo »spomenuto« ima životne probleme zbog bavljenja kazalištem. Mislili smo da su ilegalne predstave Vaclava Havela po stanovima i s tajnim popisom publike prošlost, ali čini se da se priča ponavlja i danas s Belarusom. Belarus Free Theatre osnovan je 2005. (redatelj i novinar Nikolai Khalezin, čiju smo predstavu Jeans generacija vidjeli, producent Natalia Koliada i redatelj Vladimir Scherban), okuplja dvadesetak ljudi, a članovi skupine dobivaju otkaze u kazalištima, prijeti se zatvaranjem klubovima koji ih najave u programu, a jednom je čitava predstava – i glumci i publika – nakratko završila u zatvoru. Njihov je grijeh govorenje o temama o kojima vlast ne želi da se govori (o disidentima, o pobunama, o ljudima na rubu društva). U ove tri godine proizveli su desetak predstava pa iako su one, iz onoga što je viđeno u Solunu, kazališno prilično nerazrađene, zbog uvjeta u kojima žive i rade stekli su svjetsku slavu i potporu najuglednijih kazališnih imena Europe (od Vaclava Havela preko Stopparda i Pintera). Nadam se samo da osnovni motiv čitave priče nije puko ogovaranje vlastite zemlje na kojem se zarađuje slava vani, nego istinska borba kazališnih ljudi za bolji život.

Glavna nagrada u sjeni

Ako je nagrada Nova kazališna realnost dodijeljena deseti put, glavna nagrada dodjeljuje se dvanaesti put od 1986, a ove godine dobio ju je Patrice Chereau, francuski glumac te kazališni, filmski i operni redatelj. Njegova posljednja uspješna kazališna predstava bila je Fedra u pariškom Odeonu 2003, a nakon toga uglavnom je radio filmove i opere. Problem vezan uz glavnu nagradu jest da se ona dodjeljuje za minuli rad, za velik umjetnički opus, ali u godini dodjele nagrade taj autor najčešće ne može pokazati rad pa smo tako uz film opere u Chereauovoj režiji (Zapisi iz mrtvog doma Dostojevskog) vidjeli Chereauoa na sceni kako čita dijelove iz proze Marguerite Duras i Pierrea Guyotata. Koliko je god on velik glumac, bilo bi mnogo bolje da se za nagrađene pripremi videoprezentacija. Problem nedovođenja predstava prije je bio teži (u Taormini je bilo godina bez ijedne predstave), a sada se očito mijenja jer ih je sve više, a uvedena je i kategorija povratnika, gdje se prikazuju zanimljive predstave onih koji su prije dobili nagradu, ovaj put dio iz Korsunovasova Hamleta.

Glavna pak nagrada nikada ne izaziva kontroverze kao Nova realnost, osim kada se Peter Zadek prošle godine nije pojavio na dodjeli, nego tek poslao vrlo neuljudno pismo. Tada su mu organizatori htjeli oduzeti nagradu, ali žiri to nije dopustio tvrdeći da je nagrađen rad, a ne čovjek i njegov karakter. Kompromis je napravljen – Zadek je dobio nagradu, ali ne i novac, jer za njega treba biti prisutan na dodjeli. Ove godine novac zato nije dobila Sasha Waltz jer je bila bolesna. Što se novca tiče, bilo bi bolje da su ga umjesto specijalnog priznanja dali ljudima iz Belarusa, oni naime zbog svog kazališnog djelovanja nemaju posla u svojoj zemlji.

Lobiranje

Nagradu je nemoguće dobiti bez lobiranja. Od naših je davno predložen Teatar ITD, a prošle godine predložila sam Renea Medvešeka, koji je ušao u popis, ali na tome treba dalje raditi. Lobiranje nije uvijek negativna stvar. Već činjenica da je na početku nagrade Hrvatska bila zastupljena s jednim ili dva gosta, a ovaj put bilo nas je desetak, pokazuje da možda i za nagradu ima nade…

Sanja Nikčević