Glas iz prošlosti

Glas iz prošlosti

Liječnik po vokaciji, no glazbenik i skladatelj prema nutarnjoj odluci, Andrija Torkvat Brlić ml. jedno je u nizu istaknutih imena slavonskobrodske obitelji Brlić, čije je ime zbog promjenjivih životnih okolnosti, prerane smrti te činjenice da se umjetnošću bavio zapravo više amaterski, ostalo na marginama povijesti hrvatske glazbe

Hrvatska povijest već od davnih vremena bilježi poznato prezime obitelji Brlić, koja je iz malog mjesta Davora nedaleko Nove Gradiške još u 18. stoljeću doselila u Slavonski Brod i od tada, pa sve do danas, obilježila povijesni tijek navedenih krajeva na mnogostruke načine, kulturno, društveno i politički. Znatan broj članova obitelji Brlić na poseban je način pridonio artikuliranju obiteljskoga imena u visoko vrijedan kulturološki pojam. Kako, čini se ironično, i priliči aristokratskoj obitelji 18. i 19. stoljeća, mnogi su njezini članovi prerano preminuli, zbog bolesti raznih vrsta koje nisu znali primjereno liječiti, sve do kojekakvih ludila koja su rezultirala ubojstvima i samoubojstvima.

Kratak život bio je i sudbina Andrije Torkvata Brlića mlađega, koja ga je zatekla s napunjenih trideset i osam godina te ostavila iza njega pregršt nedovršenih misli još mlada čovjeka. Liječnik po vokaciji, no glazbenik i skladatelj prema nutarnjoj odluci, Andrija Torkvat Brlić ml. jedno je u nizu istaknutih imena slavonskobrodske obitelji. No, promjenjive životne okolnosti, prerana smrt, kao i činjenica da se umjetnošću bavio zapravo više amaterski, razlozi su zbog kojih je njegovo ime ostalo neprepoznato, na marginama povijesti hrvatske glazbe i tek sporadično zabilježeno u ključnim glazbenim leksikonima i povijestima na tlu Hrvatske.

Prve pjesmice osmogodišnjaka

Sin Dobroslava Brlića, gradskoga fizika, nadzornog liječnika u službi upravnih vlasti u Brodu na Savi i Franciske, rođene Nebesar, majke i domaćice češkoga podrijetla, rođen je u Beču 18. ožujka 1893. Od oca liječnika naslijedio je životno zvanje, iako više zbog materijalne i financijske sigurnosti, a ne ljubavi prema medicini. Ime je dobio po djedu, vrlo uglednu publicistu i političaru u Hrvatskoj 19. stoljeća, dok je ljubav prema umjetnosti, iako različita usmjerenja, možda naslijedio od daleke rođakinje, književnice Ivane Brlić-Mažuranić. Niže osnovno obrazovanje Andrija je stekao u tadašnjem Brodu na Savi u razdoblju od 1899. do 1903. Navodno je već kao petogodišnji dječak počeo pokazivati zanimanje za glazbu. Prve skladbe, jednostavne dječje pjesmice, potječu iz Andrijine osmogodišnje dobi. Istodobno s polaženjem niže pučke škole Andrija je učio glasovir i teoriju glazbe kod franjevca Franje Krčmara, orguljaša u brodskom Franjevačkom samostanu.

Nakon završene škole u Brodu na Savi Andrija odlazi u Požegu, gdje upisuje gimnaziju, u kojoj je od 1904. do 1909. završio šest razreda. Svjedodžbe iz požeških gimnazijskih dana bilježe prosječne ocjene i »vladanje prema propisima«. U Požegi je nastavio učiti glazbu kod kapelnika Rikarda Krestina, i to otprilike istovremeno s Đurom Kuntarićem i Josipom Andrićem. Iz 1907. potječu njegove prve ambicioznije skladbe, Ah zašto plačem? za soliste, muški zbor i klavirsku pratnju te Elegija na Puškinov tekst za bariton i glasovir. S četrnaest godina napisao je tri skladbe za muški zbor, Oče naš, Blijedi mjesec i U jesen bilo kasnu, no istinitost tih informacija ne možemo potvrditi jer nisu pronađene partiture prvih dvaju zborova. Autorstvo treće navedene skladbe možemo pripisati Andriji, a ujedno je riječ o jedinoj njegovoj skladbi zabilježenoj u zvuku. Naime, Zagrebački liječnici pjevači snimili su je na svome izdanju iz 1999. za Croatia Records, u povodu dvadeset i pete obljetnice djelovanja.

Ne ostavši u Požegi, Andrija 1909. odlazi u Zagreb, gdje je do 1911. završio sedmi i osmi razred Kraljevske donjogradske gimnazije. Dana 27. lipnja 1911. Andrija je »proglašen zrelim za polazak sveučilišnih nauka«. Školske godine 1909/1910. njegovo ime nalazimo i u dokumentima Glazbene škole Kraljevskoga zemaljskoga glazbenog zavoda u Zagrebu, i to kao izvanrednog učenika te ustanove. Zanimljivo je da ti dokumenti bilježe Andrijino ime u neugodnu kontekstu, jer je zbog prevelika broja izostanaka zaključkom ravnateljstva 31. siječnja izbrisan iz imenika. No, 11. je veljače opet primljen, ali budući da je glasovir »izostao«, a harmoniju »ostao neispitan«, nije mu bilo dopušteno upisati viši razred. Nakon tih neuspjeha Andrija je glazbeno obrazovanje nastavio privatno kod Franje Dugana starijeg, s kojim će tijekom vremena razviti profesionalno plodan i prisan privatni odnos.

Put u Europu – od glazbe k medicini i natrag

Potaknut vlastitim nutarnjim težnjama, s preporukom profesora Dugana u rukama, po završetku gimnazije Andrija odlazi u Berlin nastojeći upisati studij glazbe na tamošnjoj akademiji. No, nakon nekoliko mjeseci boravka odlučuje napustiti studij. Naime, doznao je da mu neće dopustiti upis idućega semestra, jer je donijeta odluka da prednost treba dati studentima Nijemcima. Ponukan time, a i lošom perspektivom glazbenika, Andrija odlazi u Beč, gdje započinje studij medicine, koji nakon godinu dana nastavlja u Pragu. Iako nije nastavio studij glazbe, i dalje se intenzivno njome bavio. Navodno je za vrijeme studiranja bio zborovođa raznih hrvatskih đačkih zborova. Nastaju i nove skladbe: solo-pjesma Ja Vas ljubil na Puškinov tekst za sopran i glasovir, o kojoj nema potvrđenih informacija, potom Vrzino kolo za mali orkestar iz 1912, koje je poslije u obliku klavirskog izvatka objavila zagrebačka izdavačka kuća Kugli. U to vrijeme nastaje i obrada narodne popijevke Đaurko lijepa za mješoviti zbor, koja je 1912. nagrađena na natječaju, no ne postoji precizan podatak o kojem je natječaju bila riječ. Postoje naznake da je 1913. započeo skladati simfonijsku sliku Kosovo za veliki orkestar, zamišljenu kao prvi stavak Jugoslavenske suite. Ni za tu glazbenu ideju ne možemo reći da je zaista i ostvarena. U teškim životnim uvjetima – loša materijalna situacija, nelagodan život u Pragu, rastrganost između glazbe i medicine – Andrija je ipak uspješno završio studij i diplomirao medicinu 14. srpnja 1917.

Završivši studij, Andrija se vraća u Hrvatsku te u samo tri godine mijenja mjesto boravka nekoliko puta. Od srpnja 1917. do rujna 1918. službuje u Zagrebu kao »sekundarni liječnik kirurškog odjela Bolnice milosrdnih sestara«. U to je doba, navodno, skladao Finale, posljednji stavak »jedne nezapočete i nedovršene simfonije, kao sjećanje moga studija u Pragu« – i opet, nepotvrđeno. Potom odlazi u Brod na Savi, gdje radi kao liječnik do prosinca 1918. te sklada do danas nepronađenu Počme solennel za glasovir. Od siječnja do ožujka 1919. obavlja dužnost sreskog liječnika u Petrovcu (Srbija), dok je od svibnja iste godine do ožujka 1920. bio pomoćni liječnik kirurškog i ginekološkog odjeljenja Opšte državne bolnice u Beogradu. Tada je započeo skladati Sonatu za violončelo u f-molu. Kao i mnoga već spomenuta djela, nije poznato je li ikada dovršena.

Nova Gradiška kao utočište

Godine 1920. Andrija se nastanjuje u Novoj Gradiški, gdje će, za razliku od dotadašnjih čestih premještaja i putovanja, provesti punih deset godina života. Liječničko znanje prakticirao je prvo kao privatni, potom općinski te naposljetku kao kotarski kraljevski liječnik, no ne uvijek posve mirno, jer se u tadašnjem lokalnome tisku pojavljuju vrlo neugodne optužbe na liječnički rad Andrije Brlića. Uz obavljanje zahtjevnih dužnosti liječnika, Andrija razvija raznoliku glazbenu djelatnost i možemo reći da je to bilo najintenzivnije glazbeno-stvaralačko doba njegova života. S Andrijinim dolaskom kulturni se život gradića u pojedinim segmentima prilično promijenio, štoviše obogatio. Preuzeo je vodstvo Hrvatskoga pjevačkog društva Graničar te ga vodio neko vrijeme, a poslije je s njima nastupao kao pijanist i orguljaš. Pored toga vrlo je često svirao violu u ad hoc sastavljenim gudačkim kvartetima.

Godine 1920. organizirao je silvestarski koncert, prigodom kojega je Graničar izveo niz njegovih obrada narodnih popijevaka. Iste godine Ševčikov kvartet izveo je prvi stavak iz Andrijina Gudačkoga kvarteta u d-molu, no partitura i dionice ostalih stavaka nisu pronađeni pa nije poznato je li djelo dovršeno. Godine 1921. sklada prva tri stavka Simfonije u e-molu. Prigodom restauriranja crkvenih orgulja u Novoj Gradiški 1922. organizirao je koncert za koji je sastavio i oratorijski zbor župne crkve Sv. Stjepana. U povodu godišnjice Graničara 1926. Andrija Brlić skladao je Hrastovački nokturno na Matošev tekst za muški zbor i komorni instrumentalni sastav, čija se rukopisna partitura danas nalazi u arhivu Hrvatskoga glazbenoga zavoda. Postavljanje novih orgulja u župnoj crkvi Sv. Stjepana vjerojatno je vrhunac Andrijina novogradiškoga razdoblja, budući da je taj čin upravo on potaknuo i uspio provesti u djelo, uz potporu Franje Dugana. Na Dan Male Gospe 8. rujna 1929. Andrija je organizirao svečani koncert na kojemu je Dobrovoljnim mješovitim zborom on dirigirao, Dobrovoljnim ženskim crkvenim zborom ravnao je Vlatko Dević, a orguljali su Franjo Dugan st. i njegov sin Čedomil.

Nedovršeni mozaik

Andrijin životni put završava u Brinju, kamo je službeno premješten 1. listopada 1930. Postoji podatak da je tih godina Kvartet Sklad izveo njegov Gudački kvartet u e-molu, no partitura djela nije do danas pronađena. Preminuo je iznenada, u trideset osmoj godini (Zagreb, 10. prosinca 1931). Nekoliko nekrologa nakon njegove smrti podsjetilo je na život mladoga skladatelja, a dva vrlo važna događaja, makar s četrdeset godina razmaka, pokušala su vratiti Andriju Torkvata Brlića u glazbeno-povijesnu svijest. Na Radiju Zagreb 1937. emitirana je emisija o Brliću i Franji Duganu mlađem, uz izvođenje njihovih djela, a 1977. na koncertu Hrvatski liječnici kompozitori u Glazbenome zavodu u Zagrebu izvedeno je nekoliko njegovih skladbi, uz djela Splićanina Julija Bajamontija.

Potraga za Andrijom Torkvatom Brlićem ml. ovdje ne završava, jer povijest je glazbe mozaik koji treba neprestano izgrađivati i nadopunjavati novim dragocjenim kamenčićima.

Mirta Špoljarić