Devet listina iz glagoljičke glavnice

Devet listina iz glagoljičke glavnice

Ciklus pjesama

A A Z Ú (A)

i, eno, trozubom spojila se ruka s lisnatom limfom

nemoj reći: jadni bogovi mora, zar baš oni

moraju biti žrtvom krađe alata, uskočke uličarske,

(po volji), prije će biti: more je tako htjelo,

nehajni blizanac limfe: tamo onkraj, a ovdje, zasjalo je

u susret brodu nepoznata podrijetla, nesretno što s odpadom

svemirskih dvoglasa mora dijeliti sjaj, one u se uhićene lopte,

pak radosno što se osama, tako duga, napokon konča u modru

odboju

gdje val i stroj sretno spajaju vedrinu vedrih i lijepost smrtnih;

i zaboravljenom točnošću zlatna hira ponovilo je (more):

zaslužuje trozub taj nepoznati nitko, zavičajan u pismu;

i, eno, trozubom spojila se ruka s lisnatom limfom

nikoga nije bilo blizu kada je prvi samoznak u okomito grlo

uvio samoglas, po zvjezdanu rasporedu prava na udah/izdah,

zarotiran vrućim srsima obiljem stranaca među nogama,

onaj plavi samokres, zlatni sažetak pra, ono skladište domovina;

nikoga nije bilo blizu, tek su se usta darežljivo otvarala

utirući ritam tamo u stepama bedara u mogilama moždana

gdje ono onkrajno, a sabrano u kratku slogu,

urasta u kraljevski prostran kože u ozonski čar žena,

gdje ti, ja, ponovo ti, podrijetlom s prve crte s nježne površi

limfe klija nedohvatno teži: u A asova u modri trozub

E E S T Ú (E)

i kada je nibiru pogodio tiamat: ona krilata kugla,

zapisana pod 12, drugu kuglu, doduše bez krila,

ma zauzetu vodom,

bio je to biljarski bod bez premca, izvijestili su

ushićeni sumerani, stariji od proroka, tako je lijepo

dok su bogovi duhoviti a ljubavi mlade, još su dodali,

pijući indijski mošt od smokve i pretačuć se u žene;

ali ona treća kugla, za pravo, kuglica, i bez putanje,

zbog nje smo tužni,

naš mjesec

i kada je neznanac, navodno nefil, prije: rodom iz pisma,

zažmirio u snoplju tolikih žišaka, obvijen bukom,

opet taj zvjezdani odpad po oku opet zazorne priče

o prvima, i o sirotinji odveć ružnoj za sućut, steglo ga,

rado bi siknuo: boga vam ne jebem, ali se oštro odozgo

presjekao: neznano mu podrijetlo ne dopušta ništa ružno

o drugima kad i sam može biti među njima,

baš dobar biljar, priznao je neupitan,

a ona treća kugla, za pravo kuglica, neka je čuva pismo,

naš mjesec

i kada je amer dječjeg smiješka, možda posuđena

samo za priliku, tko bi, inače, rekao: armstrong,

pošao koraknut na teve sivo, nazvano priručno:

mjesečevo tle, malo je moguće da mu je bila važna

na onomu glagoljičku slovu u smjeru sjajna srpa

naoko poprijeka naoko pod nožem, ona dvocrta,

slična dvocrti na dnu računa smazana ića/pića u bircu,

što kraljevski kroti daleke ovale; ali, vidjelo se dobro,

ugodno se naslonio na nju već na prvom koraku u teve sivo

kao na važniji dio pogonskog stroja,

nadnaravno siguran u sretni ishod

baš kao i davni žakan na araratu usađen u rukopis

prvih plima baš kao i ja, uostalom, u nultoj utrci

za zrak i vodu devedeset i prve,

ne znam je li mu tko rekao: čuva se u pismu,

ta dvocrta, taj mjesec

I I (I)

nudim okladu, tko hoće

premda, na žalost, bez izgleda

na sretni svršetak u banci

(kao i tolike druge moje oklade):

cezanne je volio glagoljicu, paul, onaj

koji u apollinairea često budi pomisao na pascala,

kako je volio: javno potajno, ne znam,

ali sam siguran: ljubavi je bilo;

zre li se barem na čas

crta što se pruža između živih i neživih,

ona hirovita a lijepa crta,

i uz to se ruka obveže jasnoćom, prateći je,

(baš kao cezanneova ruka),

može li se taloženje onkrajna traga

u geometriji lake likove, srodne udahu/izdahu,

otjerat s crte?

zacijelo sluteći što je kako je

cezanne je, izgleda, mistik bez čira na želudcu,

zapalio ravno u provansu, u aix, ma u x,

radije mislim: odnio je vinodol velebitu iskosa

na položaj gdje sunce lakše gori,

i tamo nastavio rukom nepoznata nikoga

taložiti glagoljici ento slovo u enti kret

gdje trokut meko urasta u krug;

ma to pokusno množenje mekih veznika

između beskonačno dalekih nula

promrsi nepoznat netko

i sam beskonačno daleko, prekrižen i predak,

svezan sa mnom u par

obijesnim i,

i na i, i naspram i, i kroz i,

ikavcima toliko posla, do kraja svijeta

S S L O V O (S)

gore, povrh troroge strogoće

piramide, ili česa slična što se sličnim

snaži, ma gore povrh, nigdje drugdje

dodaje se oris ovalna neba:

neka se utješi usnuli, možda umrli, tamo u srži

odakle se, navodno, ne vidi dobro izlaz

neka se barem utješi boljim pogledom

na sirius veneru: one prve žene razbacane nehajno

po ljubavnoj noći prvih suglasa,

a i na drugo što se, krešući kožu,

pali modrinom,

zausti stražar s ruba pisma, oštreći zareze

obleći točke, dolično je tješiti usnula u grobu

ovalnim obrisom vrata, makar u ozonsko o

ooooo

tko je rekao: prah prahu

kao da se srca dijele u paketima unre

iz pedeset i neke, s mlijekom u prahu

i ostalim u prahu, jajima sranjima i tako dalje,

bio sam tamo, dometnu stražar s ruba pisma,

oštreći zareze obleći točke,

na čas je tamnim utegom stegnuta teža

bila i bivšima jasna, pače dobrostiva:

kližući ozonskim O, gore povrh, nigdje drugdje,

obezujem plućna krila parabolom propuha,

diši krvi, ne vraćaš se u monoksidni X,

zmijoliko S vedro se dodaje dodatku

i raspiruje raspone plućnih krila, mojih tvojih,

promrsi stražar s ruba pisma, oštreći zareze obleći točke,

diši krvi

U U K Ú (U)

napiši, reče, čuvaru iz pisma,

sumerski inžinjir pijan kano osal,

dva su jaja manjak u svakomu klinu

napisat ćeš duplo: čvrstu četvrticu,

dvostruki je utor dvostruka je misal

napiši, reče, čuvaru iz pisma,

gologlavi keops misirski solventan,

dva su jaja manjak na vrhu uvira

napisat ćeš duplo: čvrstu četvrticu,

nil nije potentan nil je prepotentan

napiši, reče, čuvaru iz pisma,

gotičko landralo gatke su ga pune,

dva su jaja manjak u svakomu iksu

napisat ćeš duplo: čvrstu četvrticu,

nek obli obilje pravocrtne rune

napiši, reče, čuvaru iz pisma,

suhozidar kosmat pišajuć uz buru

dva su jaja manjak u usnulu ušću

napisat ćeš duplo: čvrstu četvrticu,

u slavu ustraja, za vilinsku curu

napiši, reče, čuvaru iz pisma,

nasmijani žakan što pobaška susta,

dva su jaja manjak na rubu utrobe

napisat ćeš duplo: čvrstu četvrticu,

za dvostruki usis: uterus i usta

O o n Ú (O)

što dovedu vede što upoti pot

eto ga eno ga

tuga, a šća

nema ti druge: u pismu si pismo,

i dvigrad te dvotočno dvoji dvodno dvovrh vilinski luk

ma u paru par, dvopis,

na vrhu usta prsten zaustio uvis,

ponovi: u pismu pismo;

pssssst, nagrađuju se preživjeli, samo oni,

one spore spirale one volte s nule na nulu,

kad dođe vrijeme, a doći će, neće biti svjedoka

tebi na korist, ma u paru par, dvopis,

držat će pluća nategnuta u sve,

dvigrad, a šća

zar azija? uža od redka ma i probrana užasa

pa afrika? diktirana astmom digitalne dogme,

drugi kontinenti? ma ne luduj, sezonsku hrapavost

po džepima galaktičkih ovala ozbiljan

tko još drži mjestom za svinuti mjesto;

nema ti druge: u pismu si pismo

udisaj izdisaj

i dvotočnost te vrsta na žive i još živih,

i nema mrtvih, štogod,

ne računaju se ubojice bez lijeka,

dvigrad, a šća

što dovedu vede što upoti pot

eto ga eno ga

tuga, a šća

D D O B R O (D)

neka ne zbunjuju dvospolni borovi

što se bore rastući ravno: iz ere su tišina

kada bića nisu bila od govora, samo su pružala

ovo kroz ono tamo kroz to,

ne pamti se crveni jug ni bijeli zapad

možda dozreli zraci u zlatnu beskuonu

čas laka čas gruba bliskost, to da;

a ni ljubavi se nisu ljubile doskokom usta iz nikud,

u prostrano prostrte bile su tamo tu

srodne koži hrapavoj na točnim mjestima

i onda su mijene smijenile što se mijenja

i borovi se više nisu računali u predke

i morala se putanja između ovoga onoga

zdesna ti slijeva se ja, morala se, svjedoči i onaj

zadnji žakan s dvigrada, zavičajan u pismu, morala se

slučiti u luk po paraboli plavog pa

razdijeliti bubrivo spojiti buble, u visoki luk –

toliko se zbubrilo boli bez točna položaja, pa modra;

možda se potajno zanosila da će još jednom, bar,

rasti ravno i biti strijelom iz sjećanja na borove

i krijes pa se tiskala uvis, ali što je s pismom

gdje su upisala, što po dužnosti sakriva, nije znala

ta putanja taj luk; i slegla se slijepa između ovala

po cilju kratka po dugi dugačka; ma zašto se baš na nju

upisa hipoteku znaka dobrote

zna li taj zadnji s dvigrada, ma itko, zna li

V v e d e (V)

neka te vede vode dvigradom i povrh vrsnošću,

nisu one uzor jasnoće, kažiput kažibaba, još manje,

iz njihova se srca ne nazire okomiti hitac u modri srs,

al’ bolje pamte što pamte stojeći simetrično između

toliko zabuna: tamo je, u ničijem, mjesto gdje stoje

jednako stare jednako nove, oni znaci bez podrijetla

koji me množe zavičajnom skrbi, neka te vede vode

dvigradom kad zaglagoljaš zagrgoljiš još zgrčena grla,

mene odmakni, zausti krilati žakan kližući niz volte

jutarnje dobrote, ma dodaj što imaš tijelu u pričuvi

bit će bolje na svakom prolazu u tamo, dometnu žakan, već žaba

pa možda i nije dostatno reći: po okrajku kurca

svilo se ovo slovo, onaj znak što ne može bez predznaka,

(rg, sama, i tako dalje), još su pomogli zapad i jug:

zapad je podigao kugle u uglu, jug je povukao spram

dolje ostalo, pa je pisarova ruka mogla točno razabrati

kako nad onim komadom prvine, gdje nitko ne zna što zavičajno

tamo stoji, a nazire se između redova, kako točno

mahati; začudo, nije bilo nikakve naredbe na početku

a ni poslije, premda se očekuje u sličnu prigodu

tko prigodan, (silnik, osamljenik), začudo nitko nije,

samo se ona prvina množila između redova, nehajno vedro,

i koliko je bilo više redova i nje je bilo više

između redova

L LJ U D I E (L)

treba imati petlje

pa skicirati s tri kuglice trokut

i reći: gle, ljudi;

dobro, vrijeme ljudi je prošlo

i priliči ih skupiti kao na početku biljara

dobar udarac štapom ionako neće zapaliti čudo,

može se reći, kao i prije, tuga tvari ne dopušta

ali bolje se kladiti na idiotizam kuglica

nu, što s tim ima

to slovo, drugo pokraj drugih:

njemu je sloviti nije zatirati,

rečeno je još onda – kada su rečena ta slova,

i posebno ljubavi, ionako već o sebi nestalne

kao plemeniti plinovi ili što drugo

neizlječivo plemenito

to ono

mlado je srce mlada glagoljica,

zavičajno u pismu kladi se na pismo

a kako inačije,

vrijeme ljudi je prošlo – treba li žaliti,

ionako bijahu slabi pisci nikakvi čtioci,

al’ tri kruga u trokutu možda su još topao trag

to ono to ovdje

uskrsna us

Novi stari Rogić Nehajev

Rogić Nehajev davnih se godina rastao s razlogaški maniriziranom poezijom kao instrumentom spoznaje egzistencije (što ga je ipak karakteriziralo na samu njegovu početku kasnih šezdesetih godina) te se prometnuo u jednoga od vodećih pjesnika dekonstrukcije, tvarnosti svijeta i teksta, tekstualnosti koja je zabacila udjel lirskoga subjekta, a otvorila se energiziranu podrhtavanju jezične epiderme i karnalnom biofilstvu. No, to njegovo višedesetljetno usmjerenje ponešto se mijenjalo pod muklim udarcima ratnoga tragizma devedesetih pa će, baš iz iskustva traumatiziranoga tijela, Rogić Nehajev ispisati sugestivan, dakako rogićevski iskošen, konstrukt na temelju ratnih krhotina. Takvo ga je, valjda, iskustvo dovelo i do mjestimične obnove tradicionalnijega poetskog pisma. U njemu se pokatkad utječe obnovljenom lirskom subjektu i egzistencijalijama koje nadilaze puki jezični i stvarnosni fakticitet u zbirci pjesama Pabirci i po koja pjesama, koja je prije nekoliko godina objavljena u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika. No, tempore belli je, hvala Bogu, ipak za nama pa se naš pjesnik mogao vratiti starom Rogiću Nehajevu, svojoj uobičajenoj jezičnoj groznici, frcanju asocijacija, složenim citatnim slojevima. Neće pak biti slučajno da predmetno gorivo svojem jezičnom energizmu Rogić Nehajev sada naglašenije uzima iz memorabilnih figura glagoljice, uopće glagoljskoga mikrokozmosa rodnoga mu Hrvatskog primorja. Zavičajnost na dekonstrukcijski način…

Davor Šalat