Darko je ostao ležati

Darko je ostao ležati

U spomen jednom danu na Osmom međunarodnom festivalu studentskih kazališta, IFSK-u 1968. i dramskom umjetniku Darku Ćurdi

Može to biti uzbudljivo, kada vam iz čista mira, a da to uopće niste tražili, iz neke odavno neotvorene knjige ispadne u ruke požutjela novinska stranica koja govori primjerice o Internacionalnom festivalu studentskog kazališta u Zagrebu, o kojem je teško naći ijedan dokument (Bože daj da se varam, pa da uskoro netko o toj temi magistrira!) s obzirom na to da je od tada proteklo mnogo vremena, te su se gotovo svi njegovi hrvatski sudionici selili i preseljavali po ovom i onom svijetu i putem sami ili zaslugom bližnjih pogubili festivalske kataloge (ako su ih ikada i spremili) i druge tiskovine koje su se po uzoru na još starije festivale iste vrste, što su se redovito uz istaknuto hrvatsko sudjelovanje odvijali u Erlangenu, Parmi, Carigradu i možda još ponegdje izdavali kao dnevni bilteni.

U nedostatku nečega sveobuhvatnijega možda će biti zanimljivo citirati dva novinska teksta iz »Večernjeg lista« od petka 13. rujna 1968, u kojima se djelomice zrcali atmosfera kakva je vladala među tadašnjom kazališnom mladeži. Kako ni najveći radoholičar, ma kako mlad i poletan bio, ne bi mogao vidjeti, opisati ili čak ocijeniti sve tadašnje festivalske događaje, kao ni najprobranije, da bi ih što brže predočio čitateljskoj publici, riječ je o tekstovima dvoje autora, moje malenkosti i kolege Josipa Pavičića. Nažalost, ne pamtim kako se o studentskom kazališnom festivalu pisalo u drugim redakcijama, jer tih dana nije bilo vremena pročitati ni vlastite, a nekmoli neke konkurentske novine, a danas bi bilo zanimljivo u pismohrani prije svega prelistati »Studentski list«, jer ozbiljne su tadašnje jugoslavenske novine kao »Borba«, »Politika«, »Vjesnik« na Internacionalni festival studentskih kazališta gledale uglavnom s nazoviakademskih visina, odnosno ignorirale tu hipijevsku gužvu, ne dajući se zbuniti ni masovnim spektaklima što su ih s Istoka donosile (primjerice ruska i slovačka) kazališne akademije, videći u njima samo mogući izvor antititoističke propagande, koje se najbolje kloniti. Tako je ondašnjim novinskim pravovjernicima, izdašno promičuči IFSK-ov mlađi, profesionalni pandan BITEF, promaknulo upoznati i kronološki prvi u svijetu mjuzikl Dundo Maroje s tekstom Marina Držića, koji smo gledali u izvedbi VŠMU, odnosno Kazališne akademije iz Bratislave, kada je oduševio međunarodnu studentsku publiku u prepunoj kazališnoj dvorani u Frankopanskoj.

Nizozemci su nas dočekali na sceni – pišem u tekstu objavljenu pod naslovom Dramatični govor tijela i nadnaslovom IFSK -8 – Na goloj pozornici čudne, uspravljene ljudske figure, skamenjene u svojoj nepomičnosti. Stajalo je tako sedam smeđih otrcanih muškaraca i jedna bijelo odjevena žena, dok je publika ulazila u gledalište, brbljajući, smijući se, dobacujući poneku primjedbu na račun jezive predstve koja nas očekuje. No čim je igra počela, svaki je šum umukao, snažna koncentriranost onih na sceni zarazila je gledalište. Površna živahnost povukla se pred teatrom koji traži čitavoga čovjeka.

Michel de Ghelderode je, čini se, vlasništvo studentskih kazališta. U Zagrebu gotovo nema festivala bez njega. Previše zahtjevan, premalo senzacionalan i nov za profesionalce, teatar tragično nasmijana Flamanca privlači ambiciozne istraživače. Odlična, na našem festivalu već afirmirana trupa ASTU iz Utrechta prišla mu je na svoj način, koji asocira i na Artauda i na Grotowskog, ali donosi i još nešto, najvažnije, što bi se moglo imenovati samo odlikama ove predstave.

U memento mori sastavljenu od jednočinki Starci i Čudni konjanik mladi su glumci najplastičnijim jezikom dočarali prisutnost smrti u životu, a samrtni strah predočili teatrom, u kojem okrutnost nije bez poezije. Tjelesnost njihova izraza doima se kao manifestacija duha, duboke unutrašnje usredotočenosti, u kojoj su ljudske figure savršeno individualizirane. Nema ni maski, ni posebne rasvjete, ni suvišna dekora, ni zvukova osim ljudskoga glasa. Lišena gotovo svih pomagala, ta predstava vraća pozornicu sveobuhvatnom plastičnom govoru glume, koji je najintenzivnije zavladao prostorom, vremenom i emocijama.

Raspon dometa studentskih predstava upravo je beskonačan – od novatorstva do diletantizma. Poslije nizozemske uslijedila je predstava grupe iz Leicestera, koja je izvela angažirani komad suvremenog engleskog autora Bernarda Kopsa, napunivši scenu prizorima s ulice i iz domova, no taj protest protiv manipuliranja ljudima bio je na razini ilustracije i deklarativnosti. Zatim je prikazana Vilinska bajka mladoga Dicka Wilcocsa u izvedbi kazališta iz Leedsa, svježa studentska predstava, artistički nepretenciozna, ali dovoljno duhovita i živa. Dodatak zabavnosti te farse o nesposobnom kralju i prevarenim podanicima bio je glumački fijasko – pretvoren u efekt. Glavni je glumac, naime, izgubio glas (vjerojatno mu je ostao u noćnom klubu), pa je redatelj tijekom čitave predstave govorio tekst njegova nijemog veličanstva, koje je usrdno i – treba priznati ne bez šarma – zijevalo i gestikuliralo.

Kada već u ovom posve slučajnom, neselektivnom pohodu starim novinskim tekstovima pretežu anegdotske pojedinosti, može se dodati i to da je grupa studenata iz Leedsa njegovala izgled uličara i širila oko sebe glas (i vonj) o tome da se, jamačno iz prosvjeda protiv društva, nitko od njih nikada ne pere, što je, dakako, bila hipijevska poza, koja ih je činila zapaženima i bez najviših scenskih dometa, kao i bez istaknutih diskutanata u redovitim, javnim, prvih godina izravno, potom simultano preko slušalica prevođenim festivalskim razgovorima.

U istom broju na istoj sedmoj stranici »Večernjeg lista« Josip Pavičić pod naslovom Razigrana publika daje sjajan uvid u dio festivalske atmosfere:

»Bečki studenti teatrologije, članovi kavanskog teatra Iza grobova kojima upravlja Goetz Fritsch pripremili su u bečkoj kavani Glupost igru s kojom su došli na ovogodišnji IFSK. Polukružna dvorana Komorne pozornice (još se nije bio ustalio naziv Teatra &TD – M. G.) pretvorena je u kavanu. Na programu su trebali biti tekstovi Hyazyntha Broblinskog, H. Hessea i J. Schweikhardta, ali zbog nepredvidljivo snažnog angažiranja publike bečki studenti uglavnom nisu pokazali ništa. Kako je počelo?

Objašnjenje o cilju i smislu kavanskog teatra dočekano je skandiranjem parole Dupček – Svoboda i Internacionalom. To Bečlije nije moglo smesti i oni počeše skakati preko stolova, gledaoce navlačiti za uši, uzimati cigarete s jednog a nositi ih na drugi stol… Glavni pokretački motor nemilice su punili šljivovicom. Bečlije su se trudili da ponešto objasne, ali to nije išlo. Kad su vidjeli da nema druge, počeli su se usred kavane klanjati alahu (onda se ime božje pisalo malim slovom – M. G. ) i izgovarati neki njemački tekst koji je ostao potpuno nerazumljiv zbog sveopće galame koja je iz trena u tren bujala neobičnom snagom. Poslije su obilazili stolove i prosili cigarete i dinare, što je u gledalištu prošlo kao vrlo nejasan scenski potez. I tada je jedan naš domaći ustao i zamolio bečke studente da ne ometaju publiku koja se lijepo zabavlja. Poslije toga uslijedilo je sveopće ustajanje, guranje i odlaženje. Bečki su studenti kasnije izjavili kako ih publika nije shvatila, dok im ni na kraj pameti nije bila pomisao da oni nisu shvatili publiku. Slijedit ćemo put kojim nas bude povela reakcija publike izjavili su u festivalskom biltenu i strašno se precijenili. Jer temperament festivalske publike znatno se razlikuje od onoga na koji su grobari navikli u Beču. Sve se to odigralo u ponoć.

Dva sata kasnije mladi zagrebački recitator Darko Ćurdo naumi velecijenjenom općinstvu kratki odsjek smisla života pokazati i objasniti. Na drvetu je obješena lutka, a ispod njega D. Ćurdo. Govorio je stihove B. Miljkovića. Poslije je lutka spuštena – ispod nje je legao recitator i pripalio cigaretu. To je bila Smrt artistova. Za sve to gosti festivalskog kluba nisu imali baš mnogo razumijevanja i Darko je ostao ležati.«

Marija Grgičević