Bogatstvo jednostavnosti

Izložba Ivana Lovrenčića Crtanka života 1951 – 2002, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 17. travnja – 18. svibnja 2008, autorica Biserka Rauter Plančić

Bogatstvo jednostavnosti

Ivan Lovrenčić svojim slikarskim opusom dao je sukus vlastita estetskog i etičkog nazora spram umjetnosti i života

»Od svijeta treba uzeti samo toliko, koliko je potrebno da se postigne bogatstvo u jednostavnosti«. Tom je mišlju Ivan Lovrenčić (Sveti Križ Začretje, 1917 – Zagreb, 2003) dao sukus vlastita estetskog i etičkog nazora spram umjetnosti i života. U svojoj je crtanki života spojio i jedno i drugo, iznjedrivši pritom jednu od najprepoznatljivijih i najosobnijih dionica hrvatske likovne umjetnosti druge polovice dvadesetoga stoljeća: dionicu prožetu intimnošću, lirizmom, maštom i posvećenošću, kako onim najmanjim stvarima, tako onim najuzvišenijim. Od cvijeta, suhoga lista, ljubavnika, vjeverice do zagorskoga krajputaša, sve je u Lovrenčićevu umjetničkom univerzumu povezano istom drhtavom crtom neizbježne prolaznosti, koju u vječnosti može sačuvati tek ljudsko sjećanje.

Devedeseta obljetnica rođenja i peta godišnjica umjetnikove smrti obilježena je velikom memorijalnom izložbom retrospektivnoga karaktera, Crtanka života 1951 – 2002. Nju je Biserka Rauter Plančić, ravnateljica zagrebačke Moderne galerije, priredila u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, u kojoj je donedavna djelovala kao viša kustosica. U opsežnome izboru od tristotinjak radova ponajviše su, dakako, zastupljeni crteži ugljenom i orahovim močilom, odnosno tempere sa zlatnim listićima.

Poznato je da je iza Lovrenčića ostao i znatan grafički i ilustratorski opus. Oni su u ovoj prigodi predočeni izvornim crtežima koji su prethodili otiskivanju mapa litografija, serigrafija, knjiga i bibliofilskih pjesničko-likovnih izdanja. Na izložbi su također prisutne tri slike u tehnici ulja (na platnu i staklu), ali i djela primijenjene umjetnosti, odnosno, kako ih nadahnuto opisuje Biserka Rauter Plančić, djela nastala s ljudskom svrhom (tanjuri, zdjele, čaše, vrčevi, pladnjevi), koja također pronose umjetnikovu zaokupljenost crtežom – paradigmom njegova ukupna stvaralaštva. Na taj je način naznačeno Lovrenčićevo kročenje stazom crteža te širina njegove likovne kreativnosti, koja se protezala i na modeliranje u glini i limu, na scenografiju, izradu nacrta za tapiserije i na zidno slikarstvo.

Koliko je za njegovu umjetničku biografiju bitan podatak da je u slikarnici zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta susretao profesore Ljubu Babića, Marijana Trepšea i Krstu Hegedušića, te da je završio studij slikarstva na Višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu, toliko je za formiranje njegova iskaza bitno suživljavanje s rodnim mu krajem – Hrvatskim zagorjem, scenografskom pozornicom, narativnim i simboličkim izvorom mnogih njegovih kompozicija. »Jer, tko se u Zagorju rodio, cijeloga života živi u slici«, govorio je. Iz te je djedovske škrinje, riznice vječnog nadahnuća, potegnuo tankoćutnu arabesku linije kojom je obgrlio sve registre ljudskog života – radost i tugu, ljubav i erotiku, frivolnu žovijalnost i melankoliju.

Univerzalnom je lakoćom podjednako skladno pjevao pjesme sa seoskim tamburašima, ali i s Federicom Garcijom Lorkom, Ivom Vojnovićem, Miroslavom Krležom, Dobrišom Cesarićem, Dragutinom Tadijanovićem i drugim poetskim glasovima. Na granici snoviđenja i stvarnosti stvorio je osobni imaginarij, napučen različitim bićima i predmetima, unutar kojega je tkao priče o Mesecima na fašniku, Maškarama, Tihom životu, Kišama, Seljaku i smrti... U rahlije ili gušće tkanje crteža suptilnom je osjećajnošću za mjeru i ritam, te naglašavanje bitnoga, upletao boju. Slobodan od deskriptivne i naturalističke nužnosti, i pripadnosti dominantnim stilskim pravcima, iznjedrio je apartni i iskreni iskaz. Lovrenčićeva ljubav prema pjesništvu i glazbi ugrađena je u temelje njegova slikarskog govora, stoga je melodioznost koja resi njegovo djelo prirodna posljedica nastojanja da tonalitet i slikovitost pučkog duha interpretira iskustvom moderne umjetnosti, napominje u tekstu kataloga Biserka Rauter Plančić.

Koliko autentičan s obzirom na lokalnu tradiciju kojoj se priklanjao, opus Ivana Lovrenčića toliko je u stilskoj vjerodostojnosti i tematskoj širini bezvremenski univerzalan. Odnosno, ako navedemo stihove Vlade Gotovca iz pjesme Grafika jeseni, posvećene slikaru – »(...) A sve je otvoreno / Ova se izložba nikad ne zatvara«. Dodali bismo, nikad se ne zatvara za nove poglede i tumačenja, kojima je ovom prigodom svoj prilog dala Biserka Rauter Plančić.

Barbara Vujanović