Zec u pretvorbi

Zec u pretvorbi

Karakteristika je nerazvijenih sredina da ne dočekuju budućnost i da pronevjeruju javno dobro. Samobor, nekad prijestolnica idile danas pruža sliku prijestolnice korupcije

Erich Kästner napisao je nježnu pripovijest o ubojstvu uskrsnog zeca. To je dakako vrlo rasklopiv motiv. Zec je u toj pripovijesti nosilac principa bajke, mašte, djeteta u čovjeku – sve u svemu prostora koji ne nadziru mehanizmi stvarnosti, to jest prostora slobode.

To ubojstvo zeca, počinjeno u duši, odjednom me uputilo na vlastito iskustvo ubojstva zeca u stvarnosti. Na mjestu gdje se, kako se lijepo vidi u veličanstvenoj monografiji Milana Langa o Samoboru, davno, u osamnaestom stoljeću, naselio odnekud iz Like pridošli oficir Čorak, moj je otac, također Čorak, prije nekoliko desetljeća nabavio neuseljivu staru kućicu (po svoj prilici to je ta ista). Ona je danas moje omiljeno i presudno pribježište. Iz šume u njezin su vrt, kao i u susjedne vrtove, silazili srndaći i srne, vjevericama se nije znalo broja, ptice su zastupale raskoš vrsta, a bilo je dovoljno zakoraknuti na drugu stranu ceste, do bistre i nestašne Gradne, da se vide, a ponekad susjedovom vještinom i upecaju, prekrasne pastrve, zlatnorumene s crnim točkicama. Dakako da u toj slici, deset minuta pješice od samoborskoga glavnog trga, nije nedostajao lik zeca. Njega nije bilo lako vidjeti, ali se rado likovno izražavao na bijelom – tijekom dugih zima svake je noći, sa svojim plemenom, ostavljao tragove šapica u snijegu.

Neka mi nitko ne kaže da plačem za idilom, premda takvu plaču ne bi trebalo oduzimati legitimitet. Ne, suzdržat ću se od toga uime čistog razuma. Ljepota je naime vrlo komercijalna roba, samo je treba znati plasirati. Samobor je danas zapravo dio milijunskog Zagreba i njegov najbliži pravi kulturni krajolik: spoj prekrasne prirode i nataloženih povijesnih spomenika. Kraj o kojemu govorim upravo je primjeran u tom smislu.

U suvremenoj civilizaciji itekako je propulzivna industrija slobodnog vremena. Ona će za veliki grad postajati sve važnija i važnija. Kultura, sport, rekreacija, ugostiteljstvo, turizam imali su biti povlaštena razvojna perspektiva zone Samobora u regiji Zagreba. Posebno zato što se u međupodručju ravnice razvila, i razvoju je otvorena, velika poslovna zona.

Ali karakteristika je nerazvijenih sredina da ne dočekuju budućnost i da pronevjeruju javno dobro. Prijestolnica idile danas pruža sliku prijestolnice korupcije. Tako bi se barem dala ikonografski iskoristiti u inozemnim filmovima, kad bi nas Orson Welles još jednom mogao posjetiti. Priča o čaraparni donekle je golicala javnost. Preko puta čaraparne, najbolji mali poduzetnik u Hrvatskoj sagradio je tvornicu bez regularne dokumentacije. Tako je na svojoj državi prištedio u startu, a ona mu je to nagradila. Valjda mu je u status ubrojila i ilegalno parkiralište na samoj obali Gradne. A kao kruna svega, u taj najljepši i najstariji dio Samobora, u primjerni kulturni krajolik, deset minuta, kao što rekosmo, pješice od glavnog samoborskog trga, locirana je mesna industrija. Analize pokazuju zatrovanost zemljišta, o smradu zraka da se ne govori. U fauni počinju prevladavati štakori. Nedavno ispuštanje amonijaka bilo je medijska senzacija, ali za taj incident nitko nije odgovarao. Tko je korumpiran, bilo bi teško reći. Ne bi, naprotiv, bilo teško reći tko je odgovoran.

Da bi se servisirala mesna tvornica, koje doprinos gradskom budžetu sigurno nije presudan (pojedinci, kako iznose mediji, traže od samoga grada i priloge za osobnu urbanizaciju zelenih područja), gradi se i most preko Gradne. Baš pred opasnim zavojem, gdje su nesreće gotovo redovita pojava, i baš ravno na cestu kojom tutnje teški kamioni izazivajući pucanje malih starosjedilačkih kuća. Pred njihove prozore bahato se parkiraju kamioni mesne industrije, koji ponekad na pločnicima pretovaruju meso.

Gledala sam neki dan kako susjedi pokušavaju saditi stabalca do krajnje granice dokle je njihovo, do pločnika. Ne bi li ih biljčice obranile od sramotne agresije. Kao da će oni koji ugrožavaju i ponižavaju ljude ustuknuti pred biljkama.

Naravno da ne silaze više srne i srndaći. Umjesto pastrva u sliku su uvedene pastrvine. Još dolaze sjenice i zebe, djetlići kljuckaju po drveću koje se suši. Noću svoj komentar slobodno oglašuju ćukovi i sove.

Zeca više nema.

Ni snijeg ne ostaje dugo bijel.

To što nema zeca vraća nas na početak teksta.

Ubojstvo zeca označava eru mrtvih duša i presudu prirodi.

Samo ovdje svršetak ima još kodu iliti repić.

Nestao je zec, ali su u zečeve pretvoreni stanovnici.

Željka Čorak