Zar već deseta godina?

Zar već deseta godina?

Temelj našega koncepta »Vijenca«, kojeg je postavio Mladen Kuzmanović a nastavio Ivica Matičević, bio je: zanima nas samo umjetnost i znanost, politiku i žutilo prepuštamo drugima! Od tisuću pretplatnika staroga »Vijenca« dogurali smo na oko četiri tisuće, uz uvođenje internet-izdanja, boje na svim stranicama, financijsku konsolidaciju, ustrojavanje grafičkog prijeloma u samoj redakciji, stvaranje velike mreže uglednih suradnika i objavu niza knjiga njihovih tekstova

Čudno je kako se u životu stvari zaokružuju u cikluse. Sa »Vijencem« sam počeo surađivati početkom 1999. godine, neposredno nakon što uređivanje preuzimaju Mladen Kuzmanović i Ivica Matičević, intervjuom s američkim redateljem Stevenom Kentom, koji je u zagrebačkom HNK-u režirao Tramvaj zvan čežnja, a napuštam ga s kritikom iste drame koju sam gledao u Mariboru.

Još 2001. iznenada nas je napustio naš veliki učitelj Mladen Kuzmanović, ali nastavili smo s konceptom utvrđenim za njegova mandata, čiji je temelj bio: zanima nas umjetnost i znanost, politiku i žutilo prepuštamo drugima!

O dosegnutoj kvaliteti »Vijenca« neka sude drugi; ja ću samo iznijeti poneku činjenicu: već 1999. pokrenuli smo internet-izdanje, uspješno prešli na boju na svim stranicama, ustrojili grafički prijelom u samoj redakciji, financijski konsolidirali »Vijenac« ostavljen u dugovima i, što je najvažnije, povećali broj pretplatnika s oko tisuću (koliko ih je imao za vrijeme bivših redakcija) na oko 4 tisuće. Tomu je pridonio i veliki broj uglednih suradnika, a objavili smo i niz knjiga njihovih sabranih tekstova.

Redakcija je 1999. doista počinjala od nule – dok su se uređivali oronuli redakcijski uredi, tadašnja tajnica Ivana Mandić Hekman primila me na prvi razgovor u staroj Matičinoj knjižnici. Nakon što je bivše uredništvo »Vijenca« osnivalo »Zarez«, »Vijenac« je neko vrijeme bio stigmatiziran, malotko je želio surađivati, ali svakom dobronamjernom bilo je jasno da novi urednici nisu imali ništa s prepirkom koja je otjerala stare. Tada sam surađivao radeći velike intervjue s umjetnicima, prvenstveno iz svijeta kazališta i filma, a početkom 2000. godine tadašnji pomoćnik glavnog urednika Ivica Matičević pozvao me da preuzmem njegovu dužnost, dok je on imenovan za zamjenika glavnog urednika – Mladena Kuzmanovića. Dobio sam zadatak da osim novinarskog rada (za »Vijenac« sam obavio oko dvjesto uzastopnih intervjua ukupne duljine oko tri tisuće kartica) urednički koordiniram drugi dio broja – izvedbene umjetnosti (kazalište, glazbu, glazbeno kazalište, ples i film) i oba posla ostao raditi do danas, okupivši u tom razdoblju više od pedeset suradnika. Okupljali smo ljude, gradili rubrike, ciglu po ciglu. Bivši predsjednik Matice hrvatske Josip Bratulić bio nam je velika aktivna podrška, a njegov nasljednik Igor Zidić jednostavno nas je pustio da radimo po svome – a nije li to zapravo ono što svaka redakcija priželjkuje od nakladnika? »Na mladima Matica ostaje«, govorio je uvijek Igor Zidić.

Od vrijednih tajnica i tajnika »Vijenca« s kojima sam imao zadovoljstvo raditi nakon Ivane Mandić-Hekman, posebno bih istaknuo dvoje najizdržljivijih: Antoniju Vranić i dobrog duha redakcije Gorana Ivaniševića, koji je posao obavljao do kraja, paralelno s još ranije preuzetom funkcijom voditelja redakcijskog deska.

Kao urednik nastojao sam okupiti što širi krug uglednih suradnika, od kojih se posebno želim zahvaliti onima koji su nam ostali vjerni do kraja, kao i prisjetiti se onih koji su nas prerano zauvijek napustili.

Kazališna rubrika bila je ustrojena na način da, uz najavni Teatroskop i svjetski Kazališni globus, putem mreže suradnika pokrije sve profesionalne predstave za odrasle u Hrvatskoj, u čemu smo uz velike napore uspjeli, ostavivši za sobom jedinstvenu bazu kazališnih kritika čitavog hrvatskog glumišta kroz cijelo jedno desetljeće, što dosad nijednom hrvatskom glasilu nije pošlo za rukom (pa ni slavnom »Telegramu«). Tome treba pribrojiti i sve hrvatske kazališne festivale i gostovanja stranih ansambala, kao i razgovore s nebrojenim kazališnim umjetnicima.

U rubrici Glazbeno kazalište nismo samo pokrili sve premijere hrvatskih opera, opereta i mjuzikla, već objavili i niz feljtona iz povijesti hrvatske opere, te seriju kritika važnih inozemnih produkcija i opernih DVD-a i CD-a. U glazbi smo kontinuirano pokrivali sva glazbena područja: od koncerata klasične glazbe (sa čak tri stalna kritičara), preko diskografije klasične glazbe, jazza i filmske glazbe do vrhunaca zabavne glazbe.

Plesnu je rubriku kontinuirano vodila Maja Đurinović, stvarajući od nje jedinu hrvatsku kroniku svih zbivanja u baletu i suvremenom plesu, također uz obilje

intervjua. U filmskoj rubrici zaključili smo poglavlje feljtona o hrvatskim filmskim redateljima od Oktavijana Miletića do Nikole Tanhofera (među kojima i zapise Zorana Tadića o dokumentarnom filmu), bili jedini list za koji je pisao Ante Peterlić (čije su kolumne ukoričene u knjigu Déjŕ-vu), kontinuirano pratili ne samo kino i video repertoar, uključujući i kinotečne programe, nego i sve hrvatske i najveće svjetske festivale od Berlina do Cannesa i Venecije. Čak troje naših filmskih kritičara dobilo je za vrijeme rada u »Vijencu« nagradu Vladimir Vuković za filmsku kritiku (Dragan Rubeša, Petar Krelja, Diana Nenadić). Kritički smo pratili i TV-produkciju, jedini objavljivali kritike internet-stranica u kulturi i sustavno recenzirali hrvatske časopise.

Posebno zadovoljstvo proizlazi iz suradnje s Arsenom Dedićem: knjiga njegovih pjesničkih kolumni iz »Vijenca« Zabranjena knjiga (od kojih je svaka zahtijevala osobni posjet autoru i čašicu razgovora) koju sam uredio dobila je nagradu Kiklop za najbolju knjigu poezije, izdana je u četiri izdanja i bila najprodavanija knjiga poezije u Hrvatskoj od neovisnosti.

Na kraju, želim naglasiti da iz redakcije odlazim zadovoljan ostvarenim u proteklih deset godina, a svima s kojima sam na bilo koji način surađivao želim od srca zahvaliti i poručiti da neću odustati od bavljenja kulturno-uredničkim poslom. Vrijeme je za nove izazove.

Zlatko Vidačković