Volim zeleno

»Književna Rijeka«, časopis za književnost i književne prosudbe, gl. ur. Davor Velnić, br. 1, god. XIII, Rijeka, proljeće 2008.

Unutar kolorističnih korica kojima prevladava svježe zelena boja, prigodna za prvi i proljetni broj, naći ćemo uobičajenu količinu priloga standardno podijeljenih u već poznate rubrike. Tematski, također, ovo izdanje neće mnogo odmicati od smjera kojim se i inače kreću tekstovi »Književne Rijeke«.

U neveliku broju esejističkih priloga svojevrsnu poveznicu među nekima od njih, na koje treba svrnuti pozornost, činit će pojam Italije. Tako se Mladen Urem u svome ogledu bavi talijanskim putopisima Janka Polića Kamova. Predstavivši nam najprije talijanski multimedijski časopis »LettereArtiScienze«, s kojim surađuje – a što je i neposredan povod za njegovo bavljenje tom temom, autor tom analizom nekoliko Kamovljevih putopisa donosi samo dio veće cjeline, s namjerom, kako piše, da se pozornost javnosti skrene i na osebujnost i značenje Kamovljevih novinskih dopisa kojima se nitko nije više bavio. Prema Uremovu mišljenju, Kamovljeva se književnost, kako bi se razumjela, mora sagledati u svim segmentima, pa će i tekstovi koje razmatra biti povezani s njegovim djelima, ali i s biografskim činjenicama o piscu, a riječ je o novinskim člancima u kojima Kamov, prikazujući Italiju na kakvu nailazi na putovanjima, otvara brojne teme poput polemike između Sjevera i Juga, Garibaldijeve ličnosti u razmatranju koje mladi pisac traži i rješenja nekih aktualnih hrvatskih pitanja, tematiku neokatolicizma (uz koju Urem razmatra i redefinira Kamovljevo stajalište o religiji), tajnih organizacija poput Camorre, štrajka u Italiji, sve do doživljaja Sicilije.

Na talijanskom je tlu i članak Sandra Damianija Talijanski jezici, potaknut informacijom o donošenju zakonske odluke da furlanski idiom postaje školskim predmetom te raspravama koje je takva odluka izazvala. U instruktivnom članku, u kojem Damiani najprije seže u povijest i detaljno prikazuje proces oblikovanja jezične zajednice u Italiji, odnosno razvoj jezika koji je nastao iz pučkog govora Firentinca Dantea Alighierija, pri čemu slijedi trag njegova nastanka i dublje u prošlost, te potom razmatra suvremeno stanje i pitanje odnosa službenog jezika i brojnih dijalekata, zaključuje kako je nevaljana tvrdnja da u toj državi vlada jezični centralizam, kada se dopušta velik manevarski prostor za dijalekte, čemu je dokaz i ozakonjenje furlanskog idioma.

Dok se na jezičnim temama zadržava i prilog Antuna Nodila koji u uobičajenoj rubrici Pismo među ostalim govori o zaustavljanju izumiranja jezika buđenjem sluha za njegovu iskonsku glazbu, Igor Žic svoj ogled posvećuje piscu Jevgeniju Zamjatinu, konkretnije njegovu romanu Mi, za koji autor smatra da ga je važnije sagledati kao satiru društva nego znanstvenu fantastiku. Pomaknuvši uobičajeno žanrovsko određenje toga romana, Žic otvara prostor za istraživanje Zamjatinova odnosa spram društvenog stanja u Rusiji u doba Lenjinova i Staljinova režima, uspoređujući kritički otklon njega kao trezvena promatrača zbivanja koji dobro poznaje strukturu ruske tiranije sa propagandističkim stavovima o istoj temi iz onodobnih tekstova Miroslava Krleže i Augusta Cesarca.

Uz priloge koje bismo mogli okarakterizirati prigodnima, a riječ je o tekstu Renéa Rivere Mirande pisanu prigodom predstavljanja zbirke prijevoda suvremenih hrvatskih pjesnika Puentes u Cochabambi, te prikazu izložbe romaničke skulpture u Arheološkom muzeju u Zagrebu, čitamo i redovitu kazališnu kroniku Kim Cuculić, koja razmatra zaokret ka klasičnim djelima kao temeljno obilježje repertoara nove intendantice riječkoga kazališta Nade Matošević. Ne bez kritičnosti spram takva programskog usmjerenja, autorica piše i osvrte na dosad premijerno prikazane predstave – Othello, Nedjeljni ručak i Ujak Vanja.

Ujednačeno te po svemu uobičajeno, što dakako nije kritika, izdanje »Književne Rijeke« nudi još i izbor recentne domaće proze (Željka Kovačević Andrijanić, Nikola Tutek i Ljerka Car Matutinović), poezije (Đoni Božić, Rajko Glibo, Davorka Glavaš Nekić i Ivica Lerga) te nekoliko prikaza novijih izdanja što zatvaraju broj.

Ljubica Anđelković