Vježbanje europske granice

Vježbanje europske granice

O tome kako je u vrijeme renesanse nastajala prva moderna Europa i kako njezin kulturološki limes nije bio nimalo nalik dojučerašnjoj Europi podijeljenoj željeznom zavjesom govorit će se u ovoj knjizi. Na njezinim stranicama prepoznavat ćemo i istraživati mjesta i sudbine u kojima je u Slavena začeto sudioništvo u prosvijećenoj humanističkoj europskoj književnoj republici. Svu složenost odnosa Slavena i Europe ni nekoć nije činila, a ne čini ni danas, njihova nikad potvrđena sklonost shizmi ili ortodoksiji. Njima je i nekoć bila, a i danas jest, imanentna kulturna i civilizacijska heterodoksija, osobina koju mnogi ni danas u ovih naroda ne raspoznaju pa je zato i ne mogu cijeniti

Kako su Slaveni ostali izvan prve književne republike Europe

Gotovo nikad Europljani svoj kontinent nisu uspjeli doživjeti kao jedinstvo vlastitih zapadnih i istočnih kulturnih tradicija, nisu ga uspjeli doživjeti kao jedinstvo svojih zapadnih i istočnih geopolitičkih kompleksa. Od srednjeg vijeka pa do danas kad god bi se govorilo o civilizacijskoj i kulturnoj Europi uvijek i bez iznimke mislilo se samo na njezinu zapadnu polovicu, na njezin literarizirani Abendland, na onaj utopijski prostor koji je njemački historičar Leopold Ranke nazvao germansko-romanskim europskim blokom. U taj blok slavenska Europa nije se uključivala ni u stvarnosti ni na papiru, niti se pokušavalo tu skupinu naroda, jezično vrlo bliskih, doživjeti kao zaseban entitet koji bi imao zajednički skup prepoznatljivih i izdvojenih kulturnih vrijednosti. Kad se takvo što i događalo, bilo je to najčešće na mirovnim pregovorima i nakon velikih ratova. Inače se Slavene prisiljavalo da budu raspolućeni na dvije polutke, na papinskocezarejsku katoličku Slavia romana, i na pravoslavni dio, koji je imao usku vezu s političkim bizantinizmom i koji se može najbolje opisati kad ga se nazove Slavia ortodoxa.

Uostalom suprotstavljenost nekog apstraktnog Istoka i Zapada stara je koliko i pisana povijest. Još su stari Grci opisujući istok podcrtavali antagonizam između civiliziranoga svijeta i barbara. Ta podjela bila je vidljiva još od Dioklecijanova vremena, kada je uvedena administrativna podjela Rimskog Carstva na Istok i Zapad, pri čemu se istočnim dijelom smatrahu dijelovi kojima je središte bilo u Egiptu i Anatoliji. U srednjem vijeku ta se dihotomija počela upotrebljavati kao argument o sudbinskoj podijeli Europe na onu koja je prigrlila katoličku i na onu koja je pravoslavna. Pri tome jasno važno je naglasiti da Istok nije uvijek bio onaj barbarski i manje civilizirani dio europskog kontinenta. Stanovnicima Bizanta, osobito u ranom srednjem vijeku, barbarski se dio Europe nalazio na zapadu, koji je bio sinonim za nedostatak civiliziranosti. Trebalo je da Carigrad padne u turske ruke 1453. i da drevno carstvo propadne pa da se doživljaj istočne Europe zaokruži do točke u kojoj je postao isto što i pravoslavlje. U istom razdoblju unutrašnjim podjelama Europe pridodana je bila još i njezina rascijepljenost na islam i kršćanstvo, islam koji je najprije bio posustao na Iberskom poluotoku, ali je onda oživio na Balkanu s turskim prodorima u vrijeme pada Bizanta te stoljećima nakon propasti nekoć moćnog imperija.

U prostoru koji Slaveni i danas nastavaju potrebno je u svjetlu rečenih podjela na Istok i Zapad, na katolicizam i na pravoslavlje, razlikovati tri povijesne regije. Najprije srednjoeuropsku regiju, koju su tvorile zemlje što su bile većim dijelom osim Poljske uključene u Habsburšku Monarhiju do njezina raspada 1918, zatim jugoistok Europe, koji se više stoljeća nalazio pod utjecajem Turskog Carstva, a danas se neprecizno naziva Balkanom, te konačno goleme prostore u kojima na krajnjem istoku Europe žive Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi, prostore koji se doživljavaju kao svojevrsna sinteza bizantskih utjecaja, ali i mongolskih društvenih navika, a uostalom i kao prostor autonoman i nespreman da u starijim razdobljima primi utjecaje od zapadne Europe. Pritom se iz očišta zapadne Europe smatralo, a i danas se smatra, da su upravo Bizant, poslije Moskva, a onda djelomično i Turci svojim stoljetnim džihadom u srcu srednje Europe jedini krivci za europsku dihotomiju te da je zato sasvim prirodno što se upravo u renesansi, a to traje i do danas, europejizam Europe počeo doživljavati užim od geografskog pojma Europe. To je zato jer su se europeizmu od kada je zadobio novi historijski i politički sadržaj, novi kulturni i civilizacijski smisao, sve više pridavale isključivo moralne karakteristike. S vremenom se ta geopolitička i civilizacijska dvojnost Europe posve radikalizirala pa se događalo da u romansko-germanskom Abendlandu redovito nije bilo mjesta za treću veliku europsku narodnu skupinu, za slavenske narode i njihove državne zajednice, za njihovu kulture. Slavica non leguntur postao je slogan europskih salona i filoloških katedara, kojim se označavala neznatnost mjesta i sudbine što su ih u istočnoj i jugoistočnoj Europi pronašli Slaveni. Njima, smještenim na geografskoj margini fluidne Europe, koja je svoje središte tražila čas između Pariza i Rima, čas između Amsterdama i Frankfurta, kreativnu energiju sustavno je gutala fluidnost euroazijskog limesa. Uz to od civilizacijskog Abendlanda Slavene su sve više udaljavale njihove tiranske političke navike i njima bliske, ali i s nepravom pripisivane ortodoksije i shizme. Nasuprot tomu njihovu heterodoksiju imali su volje zapaziti tek rijetki. Zbog svega toga Slavene, podijeljene na dvije eklezijastičke polutke, na zapadnu latinsku i istočnu grčku, na katoličku poljsku i ortodoksnu rusku, stoljećima se neprecizno, pa i zlurado, nazivalo brojnim imenima a sve u svrhu zamagljivanja njihove kulturne pa i ekonomske fizionomije. Jednom su oni bili Grci i Sarmati, drugi put Skiti ili Tračani, a ne jednom bili su Barbari i Goti.

Rubno mjesto u političkoj i kulturnoj geografiji Europe Slavenima, osobito onima iz kršćanske ortodoksije, a nešto manje čak i onima iz zapadne polutke Europe, bilo je dodijeljeno vrlo rano. To rubno mjesto Poljacima i Česima, Rusima i Hrvatima, Slovencima i Slovacima, Srbima i Bugarima, Bjelorusima i Ukrajincima stoljećima je određivalo vrlo nesigurnu sudbinu. Svi oni na sebe su preuzeli većinu negativnosti koje su se od srednjega vijeka iz zapadne vizure pripisivale Bizantu, ali i Aziji. To je imalo značiti da su oni najprije bili krivi kad su sve više zapuštane na istoku Europe rimske tradicije, a to znači da su bili krivi kad su se u eklezijastičkom ključu afimirale grčke, kao što su bili krivi kad su u njihove zemlje prodirali Osmanlije. Slaveni su bili krivci i zbog toga što je njihova vezanost s grčkim tradicijama navodno još više pomogla da se nakon raskola 1054. čitav istok i jugoistok Europe udalji od zapadne uljudbe, a onda i da ga kad su bili istjerani s Iberskoga poluotoka napadnu Turci i Tatari. Jer kad su se na teritoriju Bizanta pojavile prve turske agresivne formacije i kad su stigle nadomak europskim gradskim središtima Budimu, Beču i Veneciji još su jednom Slaveni bili krivi za nevolje Europe s vlastitom marginom pa su bili krivci i za islamske uspješne prodore, što se posve proizvoljno pripisivalo slavenskoj političkoj nemuštosti i labavosti. Uza sve to položaj Slavena u općoj europskoj slici komplicirala je činjenica što je njima još od ranosrednjovjekovnih doseljenja pripalo mnogo više povijesnih granica nego što su ih oni bili u stanju savladati te na njima silom zadržati kako istočne tako i zapadne osvajače. Njima se od srednjeg vijeka zbog toga imputirao ničim opravdan osjećaj krivnje, njih se prisiljavalo da Romanima i Germanima svakodnevno dokazuju svoju kulturnu i civilizacijsku pravovjernost i odanost pa da s azijskim osvajačima vježbaju europsku granicu. Zato onaj koji ovoga trenutka započinje govoriti o udjelu Slavena u epohi renesanse nikako ne može izbjeći osjećaju da govoreći o davnim vremenima govori nešto i o suvremenom položaju Slavena u Europi. To je zato jer je udio Slavena u suvremenoj Europi, a time i u Europskoj zajednici, opterećen još i danas prošlošću, i to upravo onoliko koliko je svaki govor o povijesti Slavena ujedno i govor o njihovoj ljudskoj sudbini i budućnosti. Jer notorna je istina da je odmah po završetku Drugoga svjetskoga rata kroza samo srce europskog kontinenta bila povučena linija, drastično i nemilosrdno nametnuta, nevidljiva, ali ovaj put realnija od svih dotadašnjih europskih granica, te je postala neprobojna međa između zapadne i istočne Europe, granica koja je u gotovo pola stoljeća još više učvrstila stare civilizacijske podjele između s jedne strane germansko-romanske, a s druge strane slavenske Europe, između germansko-romanskog Abendlanda i europskog, ali pretežito slavenskog neintegriranog istoka. Što se europske željezne zavjese tiče, te granice koja je postala civilizacijskom međom, ona je, ako bismo prihvatili sugestije koje je u doba hladnog rata iznosio poljski historičar Oskar Halecki, bila povučena od sjeverozapada kontinenta te je išla prema njegovu jugoistoku, pri čemu je dijelila na dvije polutke ono što bismo mogli nazvati starom od nove Europe. U toj podijeli Alteuropa, kako ju je doživljavao Halecki, imala je središte u mediteranskom području, a ona druga Europa, ona koju je on nazvao Neueuropa, bila je onaj dio kontinenta koji je još od antičkog vremena bio zanemaren i koji su tek povremeno posjećivali pustolovni trgovci koji su ondje ustanovili jantarni put što je završavao na obalama Baltika, a kretao se i obalama Crnog mora. Po toj podjeli, koja je vrlo realna, Europa se dijeli i danas na dvije historijske polutke, na onu koja je sudjelovala u središnjem dijelu Rimskog Carstva i kojoj je Mediteran davao koheziju i kojoj je kršćanstvo bilo jedna od najvažnijih komponenata i onda na onu drugu novu Europu, čiji su narodi sa zakašnjenjem prihvatili Kristovo Evanđelje, ali koji su onda bez ostatka ušli u kršćanski commonwealth, pri čemu su većim dijelom na istoku prihvatili političku prevlast Bizanta, ili im je nešto dulje trebalo da se u Poljskoj i Češkoj približe rimskom papinstvu. Ta podjela i danas je aktualna jer je u razdoblju hladnog rata, a u vremenskom odsječku koji je trajao gotovo polovicu 20. stoljeća, dok se posljedice osjećaju još i danas, došlo do vrlo agresivne afirmacije podijeljene Europe i do suspenzije svih relevantnijih ekonomskih, političkih i kulturnih dodira između dijelova stare i nove Europe. U razdoblju ovog najnovijeg raskola, i to posebno u mlađih naraštaja, stvorio se krivi dojam kako su zemlje istočne, središnje i jugoistočne Europe, zemlje kao što su Češka i Slovačka, Poljska i Mađarska, Hrvatska i Slovenija, Srbija i Bugarska, Rumunjska i Albanija, oduvijek bile odvojene od središnjih europskih političkih i ekonomskih procesa i kako je ono što se s tim zemljama događalo u drugoj polovici 20. stoljeća sasvim logično proizišlo iz povijesnih zakonitosti te da je na svoj način i posve opravdano, da je nekom vrstom kazne za prethodne geopolitičke grijehe i nevjerstva.

Danas, kad su granice istočne i jugoistočne Europe širom otvorene, danas, kad više nema ni traga od željeznih zavjesa i kad milijuni mladih putnika ulaze u sve do jučer tajnovite prostore zla, vrijeme je da se pokaže kako su istok i jugoistok europskog kontinenta još od renesansnog vremena, i to posebno u gradovima poput Praga i Krakova, Budimpešte i Dubrovnika, Zagreba i Bratislave, bili posve vitalni i organski dijelovi Europe. Vrijeme je da se pokaže kako je u nepravedno zanemarenom istočnom i jugoistočnom dijelu Europe postojao humanistički duh i društvena pravila koja su filozofi i književnici još u 15. stoljeću nazivali europejstvom te da su u tim rubnim dijelovima Europe živjeli već tada ljudi koji su bili u potpunom kulturnom dosluhu s europskim Abendlandom i njegovim dostignućima. O tome kako je u vrijeme renesanse nastajala prva moderna Europa i kako njezin kulturološki limes nije bio nimalo nalik dojučerašnjoj Europi podijeljenoj željeznom zavjesom govorit će se u ovoj knjizi. Na njezinim stranicama prepoznavat ćemo i istraživati mjesta i sudbine u kojima je u Slavena začeto sudioništvo u prosvijećenoj humanističkoj europskoj književnoj republici. Svu složenost odnosa Slavena i Europe ni nekoć nije činila, a ne čini ni danas, njihova nikad potvrđena sklonost shizmi ili ortodoksiji. Njima je i nekoć bila, a i danas jest, imanentna kulturna i civilizacijska heterodoksija, osobina koju mnogi ni danas u ovih naroda ne raspoznaju pa je zato i ne mogu cijeniti.

Dante o istočnoj, azijskoj polovici Europe

Još od srednjeg vijeka neki dijelovi Europe, a osobito njezin papi i latinskoj crkvi odan zapad, počeo se prepoznavati kao više europski od one druge kontinentalne polovice, koju je vjernost papi sve manje obvezivala. U tekstovima učenih pojedinaca dijelove te istočne i jugoistočne Europe označavalo se nekom vrstom azijskog produžetka i carstvom zla. Ideja o mitskoj Heladi kao najstarijoj utvrdi europejstva radikalno je tijekom srednjeg vijeka odbacivana. Ona je premještana u Rim te je afirmirala njegovo duhovno predvodništvo, pri čemu se istočni, a to će reći slavenski dio Europe, olako kitio stereotipima orijentalizma, što će reći da se infantilizirao i doživljavao azijskim produžetkom. Uz to počelo ga se odčitavati u negativnu eklezijastičkom ključu i to kao neprijatelja papinskocezarejskog Rima i latinskoj crkvi. O Europi podijeljenoj na eminentno europski zapad i neeuropski istok već u 13. stoljeću vrlo eksplicitno izravno govori Dante Alighieri u vrlo utjecajnoj knjizi Monarhija. Učeni i vrlo intuitivni Talijan znao je svoj kontinent podijeliti na zapadni i istočni dio i znao je da ga dijeli zato jer onaj drugi, istočni dio Europe kojim vladaju bizantski carevi ne prihvaća autoritet Rimske crkve. U formi retoričkog pitanja Dante ustvrđuje da neintegrirani, a već u njegovo vrijeme dominantno slavenski dio Europe, po mnogo čemu sliči Aziji i Africi. To stajalište postat će od tada općim mjestom svih mlađih geopolitičkih promišljanja u kojima Europa nije bila sinonim za vlastiti geografski opseg, nego za vlastiti pars occidentiis. Dante o toj temi kaže ovoliko: Et quod etiam ad adsensu omnium vel prevalentium non habuerit quis dubitat, cum non modo Asiani et Africani omnes, quin etiam maior pars Europam colentium hoc abhorreat? U tako definiranu Europu, koja je tek eklezijastički commonwealth, i to skupina rimskom papi bliskih naroda i država još su za Danteova života, a po kratkom evanđelizacijskom postupku, pored starijih romanskih naroda koji su doživljavani izravnim baštinicima Svete rimske krune, bili uključeni još i svi germanski i većina nordijskih naroda. Sam slavenski etnički korpus u Danteovo vrijeme, jednako kao i čitav europski kontinent, bio je raspolućen na dvije oprečne eklezijastičke polovice: na onu koja je postala nešto više europska i latinska te na onu neeuropsku i ortodoksnu kojoj je središte bilo najprije u Carigradu pa se nakon njegova pada 1453. premjestilo u Moskvu, koja je tako barem u svojoj optici preuzela naslov Trećeg Rima. Iz perspektive takve podijeljenosti nije još dugo kasnije ni bilo moguće da bi netko uopće i mogao doživjeti istočne, zapadne i južne Slavene kao unutar sebe srodnu narodnu skupinu, koja bi se zbog vlastitih etničkih i psiholoških, najviše jezičnih, a onda i moralnih osobina, mogla međusobno uže povezati. Slavene se nije sagledavalo kao kulturološki unicum, a ako im se ponekad i prepoznavalo srodnosti, onda se to nije odnosilo ni na njihovu genetiku ni na srodnost njihovih jezika. Unutar europske uljudbe doživljavalo ih se jedino unutar njihove vlastite podijeljenosti na Slavia Romana i Slavia Ortodoxa, pri čemu se nešto više europskih moralističkih karakteristika pridavalo onima koji su bili sposobni pripadati papinstvu vjernoj skupini europskih zemalja. Za onu drugu obitelj slavenskih naroda i njihovih država koja nije imala izravnih veza s papinskim Rimom vjerovalo se da bez ostatka pripada civilizacijskoj Aziji, a to će za latinski zapad reći da se nalazila u interesnoj sferi eklezijastički nevjerna Bizanta, a nešto kasnije i shizmatičnoj Moskvi te da je to bio svijet u kojem se turski despotski režim vrlo dobro snalazio. Svoje poglede na pitanja europske raspolućenosti iznosili su brojni srednjovjekovni autori, ali je Dante Alighieri zbog ugleda koji je uživao imao velik utjecaj na stajališta ondašnjih intelektualaca. On je o tome nešto kazao i u svom spisu De vulgari eloquentia i to ovim rječima: et affentium hoc alii meridionalem, alii septentrionalem regionem in Europa sibi sortit sunt; et tertii, quos nunc Graecos vocamus, partim Europe, partim Asie occuparunt. Bizantinskom istoku europskog kontinenta, dakle onom polu Europe kojemu je bez ostatka ili sa stanovitim rezervama pripadao dobar dio Slavenstva, stoljećima su se sustavno pripisivale negativne oznake u kojima su se miješale geografske s moralnim nakaznostima, religijske s političkim izvitoperenostima. Europsku ne-Europu, odnosno istočni dio kontinenta, počelo se u srednjem vijeku lučiti od prave Europe tek kad se taj kontinent počeo odmjeravati sa susjednim kontinentima i kad su rubove svoga svijeta radije predali drugom i opasnom nego što su ih pokušali duhovno pa i fizički integrirati. Istok Europe od srednjeg vijeka percipirali su zapadni Europljani kao neintegrirani i opasan prostor oštre klime, neplodne zemlje i jezivih krajolika, pa se u povodu stanovnika tih područja govorilo o njihovoj grčkoj perfidnosti i dvoličnosti. Uz to istočnim Europljanima, a time generalno i Slavenima, pripisivale su se negativne konotacije zbog veze s nevjernim mediteranskim i islamskim istokom, isticala se njihova čvrsta povezanost s Islamom, koliko i s tradicijama Bizanta. Slavene su iz Rima najčešće prisiljavali da iznose dokaze svoje vjernosti, a kad tih dokaza nije bilo, onda su im kraljevstva nazivana carstvima zla. Na zapadu Europe, u tamošnjim germansko-romanskim kraljevinama, vjerovalo se kako se na istoku Europe sporo razvijaju monarhije, kako ondje lako nastaju tiranije i kako se u tom nemirnom dijelu svijeta općenito sporo prihvaća kršćanstvo te da se preko noći tu postaje shizmatikom. Stvoren je tako još u srednjovjekovlju mit o prijetvornom vitezu istočne Europe, o vitezu noćnom, o kondotijeru koji djeluje pod okriljem mraka, koji druguje sa silama pakla i koji je opsjednut zovom krvi. Transilvanac Vlad Drakula zadugo je bio više nego idealan prototip tog istočnog noćnoga džentlmena, tipični renesansni Europljanin sa slavenskovlaškougarske margine.

Slobodan P. Novak