Što je presudilo?

Što je presudilo?

Aćimovićeva prva melodrama uglavnom ovijena tmurnim tonovima, ipak nalazi neku ravnotežu u humornim sitnicama i songovima, kao što i iskrice brojnih epizodista izvlače film iz nujnosti i letargije, a u obiteljski portret i prikaz vremena unose život

S rijetkim iznimkama, poput onih s potpisom Ognjena Sviličića, hrvatski film dosad nas je rijetko častio solidnijim primjercima melodrame. To je tek jedan od dokaza da taj, često podcijenjen i prezren, žanr nije nimalo jednostavan, osobito kada se njegova temeljna fabularna konvencija, svodiva na razrješenje intimne krize u nezahvalnu društvenom ili obiteljskom kontekstu, optereti okolnostima zapetljanim na domaći način. Kako to izgleda, prilično vjerno pokazuje Dejan Aćimović u svojem drugom igranom filmu Moram spavat’, anđele s nostalgičnom flashback-projekcijom na socijalističku i jugoslavensku prošlost prosječne, ali, što je bitno, i multietničke hercegovačke obitelji. Jer, riječ je o melodrami koja se relativno dobro nosi sa subjektivnim problemima protagonista, ali joj katkad zasmeta prevelik teret sporednih zgoda i objektivnih povijesnih okolnosti.

Istina, u tim će se okolnostima lako prepoznati oni koji su, poput glavnog junaka iz scenarija redateljeve sestre Tatjane Aćimović, početkom sedamdesetih sjedili u pučkoškolskim klupama, a izvan njih uživali u blagodatima socijalističke uravnilovke, zbog koje su sve obitelji izvana (parafrazirajmo Tolstoja) bile nalik jedna na drugu, iako su i sretne i nesretne ipak bile na svoj način. Bilo je to vrijeme života u proširenoj obitelji, susjedskih okupljanja pred tada još rijetkim televizorima i zajedničkog navijanja za košarkašku YU-reprezentaciju, vrijeme prvih domaćih bočica Coca-Cole, ženske emancipacije, ali i političko-ideološke stege i međunacionalnih trzavica u bivšoj državi koje su i sretne obitelji mogle učiniti nesretnima. Je li nešto od toga bitno presudilo braku liječnika – Hrvata (Goran Grgić) i njegove pravoslavne supruge (Nataša Dorčić) nije baš lako reći na temelju prikazanog. U svakom slučaju, scenarij Aćimovićevih, dodjeljujući ulogu pripovjedača njihovu sinu (Karlo Barbarić), pokazuje da su odnosi u široj obitelji, ali i susjedstvu, bili opterećeni fiksacijama na događanja u društvenoj okolini i kojekakvim ideološkim kompleksima. Između majčina oca koji idolizira Tita (Miralem Zubčević), očeve majke (Neva Rošić) koja ni sa kim od njih ne razgovara zbog starih (poratnih) računa, te dezideologizirana (mlađeg i ženskog) dijela obitelji (tete Olga Pakalović, Ksenija Marinković), šutljivi dječak uočava kako se i njegovi nekoć zaljubljeni roditelji počinju međusobno udaljavati, a u jednom trenutku dolazi i do razvoda. Otprilike u isto vrijeme ostaje i bez najbolje prijateljice, čiju obitelj iz susjedstva odnosi tajanstveni vihor maspokovske sedamdesetiprve. Simbolično, a melodramatski funkcionalno, metastaze izbijaju na najranjivijim mjestima, a majčina neizlječiva bolest najavljuje katarzičnu završnicu.

Da je Aćimović i postigao taj efekt, dokazuju među ostalim i rupčići koje njegov film izvlači iz ženskih torbica, premda su se neke odraslije šmrcavice netom prije toga vjerojatno zapitale nisu li krajolik i arhitektura u filmu odveć panonski za navodnu filmsku Hercegovinu. Upitne će ostati i neke započete, ali nezaokružene epizodice kojima, više u funkciji ilustracije društvene okoline povijesnoga vremena nego potkrepe glavnog problema, vrvi Aćimovićeva prva melodrama. Uglavnom (možda i pretjerano) ovijena tmurnim tonovima, ona ipak nalazi neku ravnotežu u humornim sitnicama i songovima, kao što i iskrice brojnih epizodista i povremene glumačke egzaltacije (primjerice, Olge Pakalović) izvlače film iz nujnosti i letargije, a u obiteljski portret i prikaz vremena unose život. No, premda drugi Aćimovićev film uspijeva zasvirati u melodramsku (pa i nostalgičnu) žicu, ostalo je još mačića koje bi bratsko-sestrinski tandem mogao baciti ili pročistiti nastavi li zajednički fabulirati bilo o prošlom ili sadašnjem vremenu.

Diana Nenadić