Precizno i temeljito

Precizno i temeljito

Marija Barbieri, Mirella Toić, Toić d.o.o., Rijeka, 2007.

Nema dvojbe da zvanje opernog pjevača ide u red najsloženijih na polju izvedbene umjetnosti. Ponajprije, glas kao fiziološka predispozicija bitno određuje karijeru pojedinca i premda je stručni rad na sebi nužan za tehnički i interpretacijski razvoj, pojedine čisto objektivne datosti ne dopuštaju velik prostor za manevriranje. U posljednjih nekoliko desetljeća svjetska je operna scena doživjela i kazališnu revoluciju, a pojačani redateljski zahtjevi glumački maksimalno dinamizirali pjevača na sceni, zbog čeka je pristup park and bark prijašnjih naraštaja postao nezamisliv i nepoželjan. No, za solo-pjevača taj je aspekt razumljivo sekundaran, tek nadgradnja na primarni vokalno-tehnički, u slučaju riječke primadone Mirelle Toić pažljivo nadograđivanje i izrastanje u mladodramski, tip lirico spinto sopranskoga glasa koji unatoč vrsnosti u upravo tom registru bez teškoća pjeva i s njim granične dramsko-koloraturne uloge poput Bellinijeve Norme ili čak dramske, poput Toske, Ponchiellijeve Gioconde ili Mascagnijeve verističke Santuzze. Nužna, a i poželjna vokalna specijalizacija sa sobom povlači scenski stereotip junakinja koje se bez iznimke žrtvuju za ljubav, obitelj ili domovinu. Premda mahom mlade, za njh se osim vokalne zahtijeva i glumačka i osobna zrelost, pa dolazimo do paradoksa da se tih uloga isprva pametnije kloniti, a kada se u njima konačno i nastupi, potrebno je dugotrajno usavršavanje, pri čemu pjevačicama u njima postupno počinju konkurirati mlađe kolegice, sve dok za njih službeno ne postanu prestare. No teatar nikada nije bio osobito milosrdan prema glumcima i – osobito – glumicama, pa ne začuđuje što sličnu nezahvalnu sudbinu doživljavaju i operne pjevačice, djelomice i Mirella Toić, koja se i generacijski našla u procjepu starih i novih strujanja u opernome svijetu.

Monografija Marije Barbieri objavljena u povodu obilježavanja tridesete obljetnice umjetničkog djelovanja te glasovite riječke sopranistice ocrtava luk bogate i zanimljive karijere. Tehničko zvanje u brodogradnji zamijenila je munjevitim pjevačkim usponom te već sa 26 godina pjevala Tosku. Uz rane uloge u Mozartovim i Puccinijevim operama, polako se, putem osam (ne računajući Requiem) Verdijevih uloga iskristalizirala repertoarna specijalnost Mirelle Toić. Kao verdijanski belkantistički glas par excellence vrhunac karijere doživjela je u kreaciji Norme 1990, definitivno se uvrstivši u red najvećih u fahu hrvatskih sopranskih primadona Zinke Kunc-Milanov, Dragice Martinis i nedavno preminule Ljiljane Molnar-Talajić. Ipak, monografija diskretno, ali kontinuirano aludira na neke nedorečenosti u karijeri, na nerealizirane potencijale. Očigledan je izostanak proboja – za razliku od matične Rijeke, Splita, te Slovenije i Beograda na početku karijere – u Zagrebu, u kojemu je nastupila tek dvadesetak puta, i to poglavito koncertno. Još je više žaljenja vrijedna nedovoljna afirmacija u inozemstvu, premda su pozivi upućeni na početku, ali i na sredini karijere mnogo obećavali. Osamdesetih godina, tijekom angažmana u Njemačkoj (Theater Krefeld Mönchengladbach), planovima i mogućnostima ispriječile su se također diskretno dotaknute, ali iskreno priznate osobne okolnosti vezane ponajprije uz bolest pjevačice, a devedesetih ponajprije ratne neprilike. Činjenica da je Mirella Toić dosadašnjom karijerom doista obilježila matičnu, riječku sredinu očito se pokazuje dvosjeklim mačem: uz mnogobrojne dugogodišnje poklonike mala sredina dovodi i do brojnih animoziteta, a nitko ne može osporiti i to da izostanak promjena koči napredak.

Dokumentarna vrijednost monografije neosporna je i svakako joj je prethodio dugotrajan rad kako autorice, tako i same pjevačice na arhiviranju podataka i dokumenata (ponajprije brojnih fotografija) vezanih uz karijeru. Ipak, nizanje podataka o nastupima i ulogama uz – ponajviše – panegirike novinskih kritika, uz tek na početku ponuđen minimum biografskih informacija proces čitanja čini pomalo suhoparnim. Najzanimljiviji su ulomci u kojima se sama umjetnica bez pompoznosti prisjeća pojedinih trenutaka karijere, a cjelini nedostaje potrebne anegdotalnosti. No to nije problem isključivo monografije o Mirelli Toić, nego percepcije primadone općenito: slijepo obožavanje one koji im se dive nerijetko ostavlja bez riječi, te se oni – kao i većina suradnika i kolega koji su se na njezin rad osvrnuli u završnom poglavlju knjige – uglavnom zadržavaju na nizanju manje ili više vješto odnosno stereotipno formuliranih riječi hvale. Isto vrijedi i za opširno citiranu novinsku kritiku, iz koje više od temeljitijih analitičkih uvida u interpretacije Mirelle Toić iščitavamo koji su kritičari njome trajno očarani te je samo kuju u zvijezde, a čija je percepcija nešto manje crno-bijela. Konačni ishod može biti upravo suprotan namjerama autora, premda to u ovome slučaju nikako nije opravdano. Ali, kao što je već rečeno, više je to problem svečarskih monografija kao društvene geste općenito nego ove konkretne knjige, a pogotovo nema veze s neupitnim pjevačkim umijećem Mirelle Toić. A ni s trudom Marije Barbieri, najkompetentnije, a nažalost možda i jedine prave kroničarke opernoga života ove male sredine. Kao takva, ova precizna i temeljita monografija iznad svega je izrazito vrijedan prilog povijesti hrvatske operne izvedbene umjetnosti i simbolični dokaz velikoga dosadašnjeg prinosa Mirelle Toić.

Ivan Ćurković