Prava muškost

Prava muškost

Naš dečko je zanimljiva, komorna drama o problematici koja nam jest poznata, no njezina detaljnija razrada stavljena u intimni, obiteljski okvir itekako još ima što reći publici

U razdoblju medijskog ogoljavanja privatnosti, u kojemu se razgovara, odnosno poželjno je razgovarati o svakovrsnim manjinama, pa tako i o alternativnim seksualnim orijentacijama, uistinu nije lako napisati ni postaviti komad koji govori o tipičnoj obiteljskoj situaciji, kada jedan od članova objavljuje svoju homoseksualnost. Situacija je to koja vrlo lako može skliznuti u kliše, upravo zato što je medijska slika već formirana, obrasci stvoreni, a pojave i situacije imaju precizno utvrđeno ime. No, usprkos nekim viđenim postupcima i ponovljenim replikama i izjavama, tekst Hávara Sigurjónssona uvjerljivo je i vješto unutar komornog ambijenta dvaju stanova, roditeljskog i mladenačkog, postavio svega četiri lika – majku i oca, njihova sina, te njegova novoizabranoga dečka, s kojim odlazi živjeti. Preklapanje situacija i prostora, stalna prisutnost svih likova na sceni, izvrsno održava zgusnutost dramskog, a isto tako iznosi i jednu od osnovnih tematskih silnica teksta – neodvojivost mladića od matrice, koliko god da joj se radikalno i buntovno suprotstavlja i pokušava je nadići. Pretpostavljamo da je za to zaslužna režija Franke Perković, iako nije isključeno da i sam komad sadrži takva preklapanja, s obzirom da je riječ o suvremenoj dramaturgiji (tekst je praizveden 2003. u Islandskom narodnom kazalištu).

Očevo poricanje sinove stvarnosti, koje se pravilnim rastom dramske napetosti razotkriva u latentan, a onda i jasan homoseksualizam, kristalizira se u središnji problem obitelji, odnosno drame, iz kojega proizlazi i neuspio brak Gardarovih roditelja, očevo nezadovoljstvo sinovim opredjeljenjem i, posljedično i posve tipično, majčino razumijevanje situacije i navođenje supruga na priznavanje pravoga lica svoje seksualnosti, koje stvara obrat, ali i donosi konačno razrješenje. Takav pravilno strukturiran i tematski dosljedan komad i razrađena režija koja ga vodi, s obzirom da je riječ o komornoj drami, uvelike ovise o glumcima i uvjerljivosti njihovih interpretacija, pa treba početi s izvrsnim Darkom Milasom u ulozi oca, koji je, ne samo po glumačkoj izvrsnosti nego i dramaturški, u središtu zbivanja. Za razliku od ostalih likova, čiji su ponašanje i govor izrazito urbano intonirani, Milas zadržava primjesu polururalnog u govoru, a i ponašanju, što je izvrsna karakterizacija nekoga tko na sve načine želi izraziti pripadanje ispravnosti, pa je tako pravi užitak gledati scene pomaknute agresije i grčevita, odnosno nasilna izražavanja prave muškosti, naspram onog drugog u sebi, što je godinama bilo potiskivano, a sada, aktualizirano sinovim razotkrivanjem, u potpunosti izlazi na vidjelo. Mladi par, Ozren Grabarić i Franjo Dijak, imao je vrlo zahtjevnu glumačku zadaću upravo zbog već spomenute formiranosti predodžbe o mladome homoseksualcu, koji se ne srami to biti, a ne bi trebao zaći u radikalnost ili tipiziranost, nego primarno zadržati osobnost lika. Iako nisu dosegnuli Milasove raspone akutno vidljivih i finih psiholoških nijansi, tu su zadaću solidno odradili, pa smo tako na sceni gledali glumce koji su ozbiljno zašli u problematiku i psihologiju likova koje tumače, zasnivajući je na odnosu dramskih osoba, dok im je do potpune suverenosti vladanja likom nedostajao još pokoji ton, koji bi se mogao steći iskustvom i sljedećim izvedbama. Marina Nemet kao majka, Jona, čvrsto je i uvjerljivo držala svoje važno, a ipak zakulisno mjesto, koje kao iz sjene oslikava događanja i generira ih u ključnim trenucima, potpuno, glumački vrlo zrelo, svjesna činjenice da ona nije predmetom zbivanja, nego samo sudionikom, koji snosi posljedice tuđih životnih drama.

Promišljeno reducirana scenografija i blago stilizirana kostimografija uokviruju zanimljivu, komornu dramu o problematici koja nam jest poznata, no njezina detaljnija razrada stavljena u intimni, obiteljski okvir itekako još ima što reći publici, bilo upućenijoj, bilo onoj koja će tek dobiti potpuniju sliku o životima ljudi alternativne seksualne orijentacije.

Petra Jelača