Položaj humanističkih i društvenih znanosti je ponižavajući

Položaj humanističkih i društvenih znanosti je ponižavajući

Teško je shvatljivo da ugled institucija kao što su to Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Društvo hrvatskih književnika, koji su odavno zaokružili stoljeće svog djelovanja u hrvatskoj kulturi i znanosti, kao i njihovi, u tradiciji potvrđeni časopisi, za našu znanost ne vrijede ama baš ništa. Čak ni onda kada su potpisani urednici uvaženi akademici, doktori ili magistri znanosti. Jer, ako vi, kao mlad znanstvenik, u časopisu »Kolo«, »Forumu« ili »Republici«, objavite ozbiljnu i važnu studiju ili raspravu s područja, recimo, književnosti, to vam za vašu znanstvenu bibliografiju gotovo ništa ne vrijedi

Prošle su gotovo dvije godine otkako vam je »Vijenac« prvi put poslao pitanja za ovaj razgovor. I tako nekoliko puta. Kako to da ste se sada ipak odazvali?– Iskreno mi je žao što se to tako dogodilo, ali uvijek sam se nekako nadala da ću za idući broj svakako stići odgovoriti na ta pitanja. I tako su prolazili brojevi, mjeseci pa i godine, ali nada me nije napuštala. Možda je problem bio i u tome što smo u istoj kući, preblizu – pa to na kraju postane i predaleko. A, eto, više nije bilo mogućnosti uzmaka: ovaj je broj zadnji za vašu redakciju i pod vašim uredništvom pa nije pristojno taj dug ostaviti u zadaću novoj. Osim toga, surađivala sam izvrsno s vama od vašeg 128. broja pa je sasvim u redu da tu suradnju uspješno i zaključimo. Takvoj se suradnji nadam i na vašim novim zadaćama u Matici hrvatskoj.

I ja se nadam. I hvala vam. Nakon toliko vremena nakupilo se bezbroj pitanja i teško je odrediti odakle uopće početi. Možda je ipak najjednostavnije krenuti s Maticom hrvatskom i njezinim nakladništvom. Naime, u prošloj godini neka su vaša izdanja doživjela mnoge pohvale i pobrala brojne nagrade. Spomenimo samo: završetak iznimnog pothvata sveukupnih Shakespeareovih djela, u prijevodu Mate Marasa, i danas već kultno izdanje Viktora Žmegača Od Bacha do Bauhausa. Može li se takav uspjeh ponoviti i s programom koji je u planu za ovu godinu?– Naravno, ali ne zato što sam ja pametnija od drugih, nego prije svega zato što mnogi autori Maticu hrvatsku smatraju za svoja izdanja relevantnim nakladnikom. I njima hvala.

Nedavno ste izjavili da je novih izdanja u radu više od dvije stotine. Vjerujem da je »Vijenac«, eto, pravo mjesto da izdvojite barem neka od njih.– U pravu ste. Dnevne novine teško izdvajaju prostor, ne samo za knjige u nastanku, nego čak i za one već objavljene. Rekli bismo, kultura im teško pad... Jer, kao što je svima već dobro poznato, u gotovo svim našim novinama to je područje posve marginalizirano. Najsmješnije je to što se kultura, kao rubrika, u jednoj navodi kao Kultura i život, što je najčešće rezervirano za aktualne skandale, a u drugoj masno je otisnut showbiz.hr (!?), a na njegovu dnu tek sitnim slovima piše Kultura. A u svima je na samom vrhu Crna kronika, koja preplavljuje gotovo sve stranice s najrazličitijim sadržajima – od politike do poljoprivrede. A o cestama da i ne govorimo. Kome je zapravo smetala »Večernjakova« kratka priča, koja je imala dugu i sjajnu tradiciju, da se morala preseliti na internetske stranice.

Ništa bolja nije ni televizija, koja samo malobrojnim noćobdijama nudi emisije iz kulture i znanosti, kao i vijesti o njima.

Ali, da se vratimo vašem pitanju. Jer, ovo je rijetka prilika da čitatelje detaljnije upoznamo s Matičinim novim programom. Nadam se samo da ih neophodnim nabrajanjima nećemo zagnjaviti, jer popis je uistinu dugačak. Ali i raznovrstan pa će, uvjerena sam, svatko za sebe nešto naći.

Evo, ovih dana iz tiska izlazi iznimno važna knjiga, ne samo za jezikoslovlje, nego i za našu kulturu uopće, a to je Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Prva takve vrsti u nas i još jedno kapitalno djelo iz pera Ranka Matasovića, autora i Poredbenopovijesne gramatike latinskoga jezika.

I Mirko Tomasović složio je Nove slike iz povijesti hrvatske književnosti. S tom je knjigom zaokruženo 12. kolo Male knjižnice Matice hrvatske. U tisku je i prva u nas objavljena knjiga svestranog hrvatskog znanstvenika, arhivista, polihistora (ali i marulologa, pjesnika i glazbenika), a u nas slabo poznatoga, Miloša Miloševića Iz spomeničke baštine Boke kotorske. Iz dobro nam poznate i nadasve vrijedne, između ostalih, i znanstvene radionice Pavla Pavličića izlazi Mala tipologija modernoga hrvatskog pjesništva, ali i jedna od posljednjih knjiga iz »Vijenčeve« edicije pod naslovom Knjiški moljac.

To je, naravno, tek početak…– U tisku je još i knjiga Trebotić u zrcalu kritike, u povodu obilježavanja 40. godišnjice autorova uspješnoga rada. Pred tiskom je i Uvod u opću lingvistiku mladog i nadarenog znanstvenika Mate Kapovića. Ali i Izabrana djela Petra Selema u pet svezaka te eseji iz tuđine i domovine Borisa Marune.

Dunja Robić zavrijedila je opsežan svezak sabranih, objavljenih i neobjavljenih, pjesama i taj će opus posve sigurno mnoge ugodno iznenaditi. Baš kao i sjajna putopisna proza Radoslava Katičića pod naslovom Boristenu u pohode.

Nadalje, pred tiskom su i još dvije knjige: Morekazi. Croatohungarica Istvána Lökösa i Frane Barasa Iz jadranske prošlosti, a u pripremi za tisak Tekavčićeve Istarske teme, ali i one Dubrovačke Josipa Luetića. Tu je još i Premerlova knjiga Povijesnost arhitekture.

Tiskani zbornici nakon nekog održanog znanstvenoga skupa nerijetko su nemaštovito opremljeni, ali vaša edicija Hrvatska u XX. stoljeću vrijedna su i oku ugodna izdanja.– Nije to moja zasluga. Taj je projekt osmislio i uspješno ga ostvaruje glavni Matičin tajnik Zorislav Lukić, a likovno ga je dotjerao Luka Gusić, koji je likovni urednik svih naših izdanja od obnove do danas. Kao i vaših novina. Inače, nakon zbornika o Politici, Jeziku i Filozofiji, na redu su i Hrvatska glazba, Arhitektura i Arheologija. Taj je projekt izniman dokument o našem netom minulom stoljeću.

Ali, kad već govorimo o takvim izdanjima, prilika je spomenuti i jedno prigodno izdanje posvećeno životu i djelu Zvonimira Berkovića, koji nas je sve zadužio, ne samo svojim vrijednim filmskim opusom, nego i sjajnom književnom publicistikom, a napose svojim pedagoškim radom na Akademiji. I njegov je život vezan uz Maticu hrvatsku još iz njezinih teških sedamdesetih godina… sjetimo se samo »Hrvatskoga tjednika«…

Koje ste dvije knjige u ovoj godini planirali iz serije Redovitih izdanja za članstvo?– U sljedećih mjesec-dva dana u toj će biblioteci izići, u dva sveska, opsežan rukopis iz ostavštine našeg poznatog prirodoslovca Dragutina Hirca, koji je, u Arhivu grada Zagreba, čekao na objavu gotovo cijelo stoljeće. Riječ je o knjizi Stari Zagreb, u svakodnevici. Važno je spomenuti da to nije još jedno u nizu izdanja o povijesti metropole, nego knjiga o životu u ovom gradu potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, njegovoj kulturi života i običajima, pa nisu izostali ni recepti.

– A kako je danas aktualno govoriti o postmodernoj, onda već i ovaj rukopis možemo svrstati u tu kategoriju – možda i kao preteču još iz vremena – moderne. Jer, rukopis nije samo iz autorova pera, nego je kolažiran mnogim citatima iz tadašnjih novina itd.

Konačno, u tom će nizu sljedeće izdanje biti posvećeno Kninu, dok je ovo prethodno bilo posvećeno Vukovaru.

U biblioteci Peristil dosad su objavljene dvije važne knjige: već spomenuta knjiga Viktora Žmegača i Povijest knjige Aleksandra Stipčevića. Što slijedi u toj ediciji?– Dvije su knjige za sada planirane: prva je opsežno djelo radnoga naslova Renesansa i Slaveni Slobodana Prosperova Novaka, a druga Majstori europske glazbe. Od Bacha do Stravinskoga Viktora Žmegača. U »Vijencu« je bilo moguće pročitati cijelo jedno poglavlje (o Debussyju) iz te nove Žmegačeve knjige, a u ovome i mali dio iz Renesanse… veliki su to autorski pothvati.

Ali, još je čitav niz važnih velikih projekata u izradi. Možete li nam spomenuti barem neke od njih.– Nekoliko je uistinu takvih izdanja na kojima se godinama radi. Na samome smo kraju životnoga djela Ivana Šugara pod naslovom Hrvatski biljni imenoslov. Vjerujemo da će biti tiskan još prije ljeta. Meni je osobito pri srcu projekt Trpimira Macana Hrvatski kulturološki atlas, koji objedinjuje brojne suradnike – stručnjake s najrazličitijih područja i vjerujem da bi u sljedeće dvije godine i to izdanje moglo ugledati svjetlo dana. Time bi naša kulturna povijest bila dostojno prezentirana.

Ali, još je zahtjevniji i dugotrajniji Matičin projekt Hrvatska povijest planiran u deset svezaka, koji se radi u suradnji s Institutom za povijest HAZU. I on okuplja brojne suradnike a, što je važno istaknuti, uglavnom mlađi naraštaj povjesničara. One koji nisu opterećeni iskustvenim i čija sjećanja ne mogu zamutiti pogled na pojedina razdoblja ili dokumente, napose iz naše novije povijesti. Teško je povjerovati, ali je istinito, da su slabo, ili nikako, istraženi turski i mađarski arhivi. A zar uopće treba spominjati koliko su ti izvori važni za našu povijest. Zato će to biti težak i dugotrajan proces, ali konačno, i neizbježan. I, uvjerena sam, da neće biti ostvaren prema već uobičajenoj krilatici da povijest uvijek pišu – pobjednici – na sliku svoju i priliku.

Konačno, u izradi je i novi Enciklopedijski rječnik međunarodnog prava mora našeg eminentnog stručnjaka s tog područja Davorina Rudolfa. Kao i znatno prošireno izdanje Solarova Književnoga leksikona. Pisci. Djela. Pojmovi.

U planu je i Enciklopedija o Matici hrvatskoj.– Da. Taj važan projekt inicirao je sam predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić, koji je ujedno i njezin glavni urednik. Planiran je u dva sveska i bit će ostvaren uz pomoć brojnih suradnika. Od iznimne je važnosti da sama institucija, kao što je to Matica hrvatska, među svim svojim uspjesima i zaslugama, što ih je imala u svojoj dugoj povijesti od 1842. do danas, osvijetli i ona svoja tamna i nešto tamnija mjesta, koja se neprestano i nepotrebno za njom vuku sve do naših dana.

A što je s projektom Sveukupnih djela Miroslava Krleže? Zašto su stala?– Nisu stala, nego samo zastala. Sigurna sam da ovo izdanje neće doživjeti sudbinu onih ranijih – da ostane nedovršeno. Naime, dosad su objavljena sva ona djela, koja su jasno određena autorovim posljednjim izdanjima za života. Tek prije nekoliko godina otvoren, sanduk s rukopisnom ostavštinom, zapečaćen na rok od dvadeset godina, zahtijeva i novi pristup u koncipiranju ostalih izdanja. A to traži i svoje vrijeme. Naravno, pri tom se izdavači, urednici i priređivači, moraju usuglasiti. Jer, teško je, u Krležinu slučaju, reći gdje i kada staviti točku. A zbog brojnih varijanti, na žalost, nikada neće biti moguće objaviti, u klasičnome smislu, kritičko izdanje.

Već je duže vrijeme u pripremi i nova biblioteka džepnih izdanja. Nakon vrlo uspjele edicije Parnas, to je…– Biblioteka Millenium. Poučna knjižnica Matice hrvatske. Riječ je o čitavom nizu malih i jednostavnih priručnika za mlade, nove naraštaje (kao što će i mnogima od nas dobro doći da naučimo ili utvrdimo neko gradivo) o temeljnim znanjima i osnovnim pojmovima s najrazličitijih područja. Otvarat će se, poput Parnasa, u nizovima.

Čini se da ste zaboravili na djecu i mlade. Nekada je Matica hrvatska imala izvrsnu i popularnu Omladinsku knjižnicu. Je li Millenium i njezina zamjena.– Dakako da nije. Planiramo, naravno, i knjige za velike i male. Odnosno, obnovu Omladinske knjižnice s klasičnim djelima iz domaće i svjetske književnosti. Prvo kolo od šest svezaka je u pripremi i pojavit će se potkraj ove godine.

Prvi put Matica hrvatska objavit će i nekoliko vodiča. Zašto? I o kojim je vodičima riječ?– Nisu baš zamišljeni kao nova serija. Više je riječ o slučajnosti. Jer, nakon knjige Vukovarski spomenar Pavla Pavličića postaje svakom čitatelju posve jasno da iz takva izdanja mora nastati i pravi, dobar vodič. Dakle, idealnu građu za prvi vodič već imamo. Drugi će, poput prvoga, nastati nakon što se objavi sljedeća knjiga za članstvo Iz spomeničke baštine Knina. I dok mnogi gradovi u nas takvih izdanja imaju na pretek, o tim gradovima, koji su za našu noviju povijest od iznimnoga značaja – nema ama baš ništa. I to je, možda, jedan od načina da im uzvratimo za svu muku i pakao kroz koji su morali proći.

Treći, i posljednji, odnosi se na Modernu galeriju, koja je, zbog preuređenja, suviše dugo bila zatvorena za javnost. Napose je to bila nevolja za generacije i generacije studenata povijesti umjetnosti, koji su diplomirali, a da nisu mogli vidjeti u živo ni jednu od slika iz njezina bogatoga fundusa.

A tko god je, nakon njezina otvorenja, imao tu sreću da ga, kroz vrijeme i prostor Galerije, provede tadašnji ravnatelj i autor novog postava Igor Zidić, koji je, usput budi rečeno, to bezbroj puta i ponovio, ne štedeći ni nas ni sebe (jer to nikad nije trajalo manje od 4 do 5 sati), shvatit će svu vrijednost i važnost tog vodiča. Naime, kada su shvatili što se događa, moji su suradnici odlučili potajno ga i snimiti. Zanimljivo je da su to isto uradili i neki drugi i dostavili mu snimljeni materijal. Ali, naš je već tada bio i prepisan. Nakon autorizacije odmah idemo u tisak, jer je riječ o građi koju nigdje ne možete naći ili nešto slično pročitati, a iz koje se zapravo najviše može naučiti. Dobro će me razumjeti svi oni koji su također imali tu sreću da istodobno imaju priliku slušati predavanja Ive Hergešića i Milivoja Solara. Zato se i nisam posebno iznenadila što je na nedavno održanom predavanju Milivoja Solara u Matici, jednog ranog poslijepodneva, dvorana bila dupkom puna, dok se na većini predstavljanja knjiga prisutni bez problema mogu izbrojiti.

Ovo je i prilika za jednu digresiju, odnosno da vas upitam zašto nikada ne sudjelujete na predstavljanjima vaših izdanja? A i inače, poznato je, da izbjegavate javnu scenu…– Iz vrlo jednostavnog razloga – jer nisam autor. Naime, smatram da je objavom knjige moj posao završen, a počinje onaj – odgovorni. A o njemu trebaju suditi i govoriti drugi, dakle, oni kojima je to posao, kao i meni ovaj. A u nas je sve to okrenuto naopačke. Inače mislim da se moraju naći novi oblici u promoviranju novih izdanja, jer je ovaj jednostavno – potrošen i zamoran. A kao što ste i sami imali priliku vidjeti, dobra predavanja, uz zanimljivu temu i odličnog predavača, uvijek će ispuniti svaku dvoranu. Na žalost, u ovom je trenutku taj način još uvijek jedini da se u novinama pojavi barem notica da je neka knjiga uopće izašla. A i to nije uvijek baš sigurno. Ali zato gotovo svi, kao posve prirodno, očekuju njezin besplatan primjerak. Što ipak baš i nije prirodno. Jer, što se još, osim knjiga, besplatno dijeli? Naravno, pitanje je retoričko.

Dosad ste izložili Matičin nakladnički plan vezan uz domaću knjigu, a sigurno u vašem programu ima mjesta i za izdanja iz svjetske književnosti. Što imate u planu?– Neću u ovoj prilici govoriti o biblioteci Parnas, u sklopu koje će, u različitim nizovima, izaći čitav niz svjetskih klasičnih djela. A među posebnim izdanjima izdvojila bih neobičan i našoj publici gotovo nepoznat roman Gustavea Flauberta Bouvard i Pécuchet u prijevodu Bosiljke Brlečić. Riječ je o prvom prijevodu na hrvatski jezik, a jedan je odlomak iz tog romana i objavljen u prošlom broju »Vijenca«. U ovom, pak, može se pročitati i tekst o crvenoj boji iz jedne male, ali posve zanimljive knjižice o bojama, a koju je prevela ista prevoditeljica.

– Dakako, planirano je i nekoliko kapitalnih novih izdanja. Tako će Oslobođeni Jeruzalem Torquata Tassa doživjeti novo izdanje u prijevodu Mirka Tomasovića, što je moguće pratiti kako nastaje u časopisima »Forum« i »Mogućnosti«.

Slijedi novo, prošireno, izdanje Quadrifoliuma Leonarda da Vincija u prijevodu Mladena Machieda, koji je ujedno i autor knjige o Da Vincijevom pjesništvu. Nije, uz Leonardov, zaboravljen ni Michelangelov pjesnički opus. Njegov kanconijer prvi je put u cijelosti preveo Mate Maras, što je, dijelom, bilo moguće pročitati u prošlom broju »Vijenca«.

Ali, u pripremi je za tisak i Antologija kratke svjetske priče u izboru i prijevodu Borisa Marune, koja je, opet, ali sada većim dijelom, još za autorova života, objavljena na stranicama vaših novina s uspjelim ilustracijama slikarice Jasenke Bulj.

Očigledno, sve je te naše projekte bilo moguće pratiti i u tekućoj periodici, što je i izvrsna prva provjera kod čitatelja. Kao i potvrda da je program stvaran, a ne sanjan.

Moram priznati, nije baš malo…– Nije, ali nije i sve. Jer, iz povijesti svjetske književnosti ponovit ćemo izdanje Francesca de Sanctisa Povijest talijanske književnosti, u prijevodu Ive Frangeša, a s područja povijesti umjetnosti objavit ćemo konačno Arnheimove Nove poglede o povijesti umjetnosti u prijevodu Vesne Domany-Hardy. Pa iako su novi pogledi danas već stari, knjiga je to koja po svojoj važnosti ipak ne zastarijeva. I danas je važan priručnik, a u nas dosad nikad i nije bila prevedena.

Gotovo sam zaboravio pitati vas koja su nova izdanja, nakon Tacitovih Djela, planirana za važnu Matičinu knjižnicu Grčkih i rimskih klasika?– Urednik biblioteke Darko Novaković pripremio je za ovu godinu djela Cicerona, Plauta i Tukidida. I kultna Herodotova Povijest, u sjajnom prijevodu Dubravka Škiljana, nedavno je objavljena u drugom izdanju.

S obzirom na nove medije i nove tehnološke mogućnosti posredstvom Interneta planira li Matica hrvatska i elektronska izdanja?– Već danas na internetskim stanicama Matice hrvatske (www.matica.hr) moguće je naći više naših izdanja, kako bi knjižničari rekli, u slobodnom pristupu. Sve su to odreda vrijedna izdanja iz bogate Matičine nakladničke produkcije, a svakim se danom spremaju i nova. Osim toga, i novija produkcija, pa čak i cijele biblioteke, trebale bi u dogledno vrijeme biti dostupne i na CD-ima.

Konačno, u pripremi je i jedno izdanje koje će biti dostupno samo u elektronskom obliku. A riječ je o vrijednom i za hrvatsku kulturnu gastronomsku baštinu iznimno važnom rukopisu Zlatana Nadvornika, koji je složen u šest svezaka i obaseže više od tri tisuće kartica. Zgodno je u ovoj prilici, ali i s pravom, reći da je riječ o pravom zlatnom rudniku naše tradicijske gastronomske kulture, autohtonim hrvatskim jelima i pilima, sastavljenom prema svim našim regijama, jer donosi mnoge neprocjenjive podatke, kojih više jedva igdje drugdje možemo naći. Vjerujem da će to biti pravi nakladnički pothvat i za prezentaciju što nam sve omogućuju novi mediji, kako bi jedno takvo izdanje postalo dostupnije. Jer, malobrojne knjižare i visoka cijena proizvodnje takva izdanja u klasičnom, papirnatom, obliku, bilo bi u našim današnjim svekolikim (ne)prilikama pogubno i za autora, kao i za nakladnika. Naravno, u financijskom smislu.

Nakon višegodišnjih burnih rasprava i negodovanja da bi Matica hrvatska ukinula svoj Nakladni zavod, kada se to konačno i stvarno dogodilo – on je, gotovo šaptom pao – i otišao u povijest. A s njime i toliko vam potrebne knjižare. Zašto?– Morali bismo se naučiti živjeti s činjenicom da svemu jednom dođe kraj. Tako je vjerojatno moralo biti i u ovom slučaju. Ali, ono što Maticu posebno pogađa jest činjenica da, kao institucija, odnosno udruga, nema pravo na širenje vlastite knjižarske mreže. Pa tako svoje knjige može prodavati samo u prostoru u sklopu vlastite zgrade. I to u ulici Matice hrvatske, jedinoj zatvorenoj ulici u gradu Zagrebu, u kojoj vam slobodan prolaz priječi policijska rampa. Ne može, izgleda Matica, ni danas bez policijske pratnje. I to je uistinu ozbiljan hendikep.

Je li i to jedan od razloga što se Matičin Pravopis, kao i Književni leksikon Milivoja Solara našao u prodaji i na kioscima? – Nesumnjivo. Ali, ipak, ništa se ne može mjeriti s njihovim brojem prodajnih mjesta. A za ta dva priručnika smatrali smo važnim učiniti ih dostupnima najširem krugu čitatelja, pogotovu onima kojima knjižare nisu mjesta gdje baš često zalaze. A kada bi bilo moguće da se sva hrvatska izdanja mogu naći na toliko prodajnih mjesta, gdje bi nam bio kraj. Konačno, to su i pokazali dosadašnji rezultati. Oni su izvrsni i onda kada na raspolaganju imate i samo dio tog prodajnog prostora (u našem slučaju onaj koji ima samo Tisak), pa čak i kada vašu knjigu ne izlože izravno pogledima kupaca. U tom slučaju u pomoć stižu televizijska i »Vijenčeva« reklama.

Trebalo je, konačno, čitateljima pokazati i dokazati da cijene hrvatskih izdanja isključivo ovise o tiskanim nakladama i što je ona veća, toliko je i cijena niža i pristupačnija. I to za ozbiljno pripremljenu i šivanu knjigu, a ne samo lijepljenu. Zato i tvrdim da sva dosad objavljena novinska izdanja ni malo nisu jeftina s obzirom na tiskane naklade, jeftinu doradu, a da vrsnoću tekstova, napose kada je riječ o lekturi i korekturi, ni ne spominjem. A u sve je to potrebno uložiti novac. Međutim, toliko se već o toj nelojalnoj konkurenciji govorilo da postajemo smiješnima. Jer ne samo što se ništa nije promijenilo, nego čini se da i neće. Najnoviji su primjer izdanja iz školske lektire, a ona, s ključem ili bez njega, kako se reklamiraju, i konačno će doći glave ne samo nakladnicima, nego i knjižarama i antikvarijatima. Lančanom reakcijom i knjižnicama. A kad nadležno ministarstvo još počne sve češće zakazivati sa svojom potporom knjizi, kao i sredstvima za kupnju i otkup u knjižnicama, što je itekako moguće zbog sve težih prilika u zemlji, to će posljedice, u konačnici, za cijelo ovo desetljeće, biti nesagledive.

Vratit ćemo se još na probleme vezane uz naše knjižnice. Prije toga ipak pojasnimo u čemu je problem s prodajom knjiga na kioscima kada takva praksa postoji u cijelome svijetu?– Naravno, ali isključivo uz novine. I uz dobro poznata pravila igre. Takve se knjige, naime, na kioscima nalaze samo taj dan, a već se sljedećega mogu naći u knjižarama, što u nas nije slučaj. Možete i danas kupiti ona prva. I ne smeta ih, zbog već ostvarenog velikog profita, što neke knjige, zbog lošije prodaje, idu u daljnju reciklažu, pa kad danas kupujete jaja, ni ne slutite od kojih je sve knjiga sastavljena njihova zaštitna ambalaža. Zato i kažem da je u nas, s obzirom na prilike, doista riječ o nelojalnoj konkurenciji. Jer, ponovit ću i stoti put, naklade u kojima se takve knjige tiskaju i njihova prodaja na više od devet tisuća mjesta, uz nevjerojatnu novinsku reklamu, uvjeti su o kojima hrvatski nakladnici mogu samo sanjati.

A što će nam se tek dogoditi totalnom globalizacijom našeg tržišta bolje je i ne misliti. Ali, o tome bi već danas trebala misliti nadležna tijela i ministarstva. Palijativna rješenja bit će najlošija, a neće pomoći ni jednokratne pomoći u vidu potpora i otkupa. Kome bi još trebalo poručiti da su nas upravo naša kulturna tradicija, a napose knjiga, uvijek činili prepoznatljivima i konačno nam pomogli u stvaranju vlastite države.

Neki, opet, misle da je prodaja jeftinih knjiga na kioscima upravo pogodovala njezinoj popularizaciji, ali i da se neki problemi na našem knjižarskom tržištu bolje i brže prepoznaju?– Potpuno ste u pravu. Ali ta je slika našeg stanja na knjižarskom tržištu i tragična i kaotična. Evo, uzmimo za primjer Interliber. I u što se pretvorio. U totalnu rasprodaju hrvatske knjige. Pa i to nije posebno urodilo nekim osobitim plodom, jer je trafikantska knjiga bila još jeftinija. Mnogi su bili sretni da barem pokriju neopravdano visoke cijene prilično jadnog sajamskog prostora. Nikada se to ranije nije događalo. Znalo se točno što je sajam, što njegov prigodan popust, a što rasprodaja. A prije svega bila je to reprezentativna izložba godišnjih noviteta, dok su za rasprodaju uvijek bila rezervirana posebna, izdvojena, mjesta.

Pokazalo se već više puta da ne znamo predstaviti hrvatsku knjigu ni na važnim međunarodnim sajmovima. To se pokazalo točnim i na ovogodišnjem sajmu u Leipzigu, gdje je propuštena naša neponovljiva prilika – kao zemlje partnera. Pa što za nas oni uopće znače kada dosad još nikada nismo bili ni spremni na pravi način?– Teško je na to pitanje uopće bilo što pametno odgovoriti, kada se mnogi zaduženi oko svega toga uglavnom prave ludi. Kao da to i nisu njihova posla. Drugi su, pak, zaslužni, a treći povrijeđeni. Neki su pozvani, a ima ih i nepravedno nepozvanih. Kotrljaju se zajedno istine i laži. Tako se izmišlja zašto Žmegača nije bilo na Sajmu. Istodobno se glatko odbija i prijedlog da se, bilo gdje i u bilo koje vrijeme, održi recital na njemačkom jeziku, što ga je, iz Glavaševićevih priča o Gradu, složio Rene Medvešek. I tako redom. U nedogled. I opet, po tko zna koji put.

Očigledno još nismo dorasli tom ozbiljnom poslu. Dosadašnje vježbanje skupo nas je stajalo. Jer, u cijeloj toj priči, najviše su stradali naši – novci. A mogli smo ih, sasvim sigurno, puno bolje iskoristiti.

Ipak, planirate li i neka druga izdanja plasirati putem kioska?– Naravno, Ali i vas i vaše čitatelje moram podsjetiti na jednu važnu činjenicu: velika je razlika između kiosk-nakladništva i prodaje putem mreže kioska diljem zemlje. I to naravno nije moguće uspoređivati. U isto vrijeme, treba znati da je Matica hrvatska još davnih pedesetih godina imala biblioteku Kiosk, koju je uređivao Ivan Kušan, i nju ćemo samo obnoviti s novim vrijednim priručnicima. Tu je prije svega novo izdanje Leksikona hrvatskih tradicija Joanne Rapacke, koje je dosad i jedino takve vrste u nas, a sastavila ga je poljska slavistica. Drugi je priručnik Eponimski leksikon Dubravka Mršića, koji je, možda zbog naslova, slabo razumljiv najširem krugu čitatelja, pa je uglavnom i ostao izvan njihova domašaja.

A zapravo svima je neophodan: jednima da se podsjete na značenje pojedinih, danas već gotovo svakodnevnih krilatica, pojmova poput: Gordijski čvor, Tantalove muke, Damoklov mač, Ahilova peta itsl, a drugima da to ipak što prije nauče.

Prema izloženom programu čovjek bi mogao steći dojam da je Matica hrvatska veliki nakladnik, a kad tamo…– Malo nas je, al smo junaci. Istina, nema nas mnogo, ali ekipa mladih Matičinih izvršnih urednika posebno je oboružana mnogim znanjima i nadasve je vrijedna. A od nedavno i pojačana ekipom u pripremi što nam omogućuje brži i bolji rad.

Ipak, još se uvijek nerijetko može čuti kako je Matica hrvatska konzervativna i zastarjela ustanova, kako je nedovoljno okrenuta budućnosti i previše zagledana u prošlost. Da ne čini dovoljno kako bi okupila mlade ljude na svojim programima. Što mislite o tome?– Zar i vi postavljate takva pitanja? No, dobro, razumijem. Još uvijek ne prestaju takve priče, recimo, primjerice, od onih da je zastarjela i konzervativna, da je izgubila svoje mjesto u društvu uspostavom vlastite države, pa sve do onih da više nije atraktivna mlađoj generaciji.

A svima onima koji takve priče pričaju i šire ih samo bih toplo preporučila da se, eto, jednom nasumce, prošeću njezinim prostorima, uđu u jedno od brojnih uredništva i vide te, visoko obrazovane, mlade radne snage kako predano rade.

Osim toga, pune dvorane mladih ljudi svakoga tjedna na tribinama, glazbenim slušaonicama, Salonu s predavanjima mladih znanstvenika ili u Galeriji, također ih uvelike demantiraju. Nadalje, brojna događanja, iz dana u dan, nude najrazličitije sadržaje.

A kada je riječ o njezinoj ulozi danas posebno bih izdvojila mrežu Matičinih ogranaka, koji su, u zemlji i izvan nje, nerijetko i jedino jamstvo da će kulturni život preživjeti. Napose u malim sredinama, dok se u onim razvijenijima odvijaju odlični programi. Spomenut ću samo danas već tradicionalne i vrlo uspjele Dane Matice hrvatske u mnogim domaćim sredinama, kao i one u Mostaru. Zato vjerujem da se mnoge predodžbe o Matici temelje na nekim davnim stereotipima, koji mi se, u ponavljanju, ne čine ni malo slučajnima. Naravno, kritika je uvijek dobro došla, ali samo onda kada ono o čemu govorimo dobro i poznajemo. Baš kao što se i uvijek može raditi još i više i bolje, čemu uistinu težimo.

Ovih je dana ponovno aktualno pitanje promjene PDV-a, što bi uključivalo i promjenu nulte stope. Što bi za knjigu značio povrat na staro?– Bolje je o tome i ne govoriti… prepustimo se dobroj vjeri da premijer, kao i resorni ministar, dobro znaju koliko bi je to još dublje povuklo.

Ali, ako je, nakon tolikih godina, ponovno potrebno tumačiti što bi to značilo i kakve bi posljedice takve odluke bile, svaki nam je novi pokušaj u obrani knjige posve uzaludan posao.

Što mislite o ulozi i važnosti časopisa danas?– Priče o njihovoj ulozi stare su koliko i priče o važnosti Matice hrvatske danas. Još je prije više od pola stoljeća Slobodan Novak zapisao: »Mi pišemo kao da će časopis sutra izaći, a časopisi izlaze kao da će sto godina biti aktualno ono što mi pišemo«. Dakle, priča je uvijek ista i samo se, od prigode do prigode, obnavlja. Sva je sreća da oni ipak izlaze i unatoč stalnim financijskim teškoćama, koje i uvjetuju njihovu neredovitost. Ima ih i novih, odličnih, kao i starih u novim tečajevima.

Konačno, treba priznati da, iako kaskaju za vremenom, ono im, u konačnici, ipak ne izmiče. Zaustavljenu sliku određenog vremena oni ipak pouzdano prenose budućim naraštajima.

Ali, ova je tema idealna za otvaranje jednog drugog važnog pitanja.

O čemu je riječ?– O položaju društvenih i humanističkih znanosti u nas, koji je, najblaže rečeno, ponižavajući. Neravnopravan i time ujedno marginaliziran. To je važna i ozbiljna tema koja svakako, i što prije, zavrjeđuje pravu obradu. »Vijenac« bi, kao novina za književnost, umjetnost i znanost, bio i pravim mjestom da se cijeli jedan broj tematski posveti toj temi. Evo, uzmimo samo za primjer položaj časopisa, jer o njima smo i govorili.

Teško je, naime, shvatljivo da ugled institucija kao što su to Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Društvo hrvatskih književnika, koji su odavno zaokružili stoljeće svog djelovanja u hrvatskoj kulturi i znanosti, kao i njihovi, u tradiciji potvrđeni časopisi, za našu znanost ne vrijede ama baš ništa. Čak ni onda kada su potpisani urednici uvaženi akademici, doktori ili magistri znanosti. Jer, ako vi, kao mlad znanstvenik, u časopisu »Kolo«, »Forumu« ili »Republici«, objavite ozbiljnu i važnu studiju ili raspravu s područja, recimo, književnosti, to vam za vašu znanstvenu bibliografiju prema važećim propisima gotovo ništa ne vrijedi. Ali, ako tu istu raspravu objavite u »Kaju«, ili nekom drugom časopisu, koji je formalizirao svoj status, ispunjavajući brojne upitnike i obrasce (svaka njima čast!), tada bodovi samo rastu. Hoću reći da ugled institucije i tradicijska recepcija u domaćim uvjetima za našu znanstvenu administraciju ne znači baš ništa, dok vam, čak i mnogo skromnije adrese u bijelome svijetu, donose toliko vam potrebne bodove. To je, naravno, samo jedan primjer, a sličnih je nelogičnosti bezbroj. I zato bi o statusu i vrednovanju društvenih i humanističkih znanosti, u odnosu prema prirodnima, svakako trebalo ozbiljno progovoriti. I u tom smislu nešto pokušati i promijeniti.

Svojedobno ste imali ozbiljnih primjedaba na rad Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Što im zamjerate? – Popis je doista dugačak i nije ga moguće niti cijeloga izgovoriti samo u ovom jednom razgovoru. I ta bi tema zahtijevala tematski broj »Vijenca« i iskreno žalim što to i sama dosad nisam napravila. Pa, evo, problem počinje već od samog naziva knjižnice: dakle, da je i nacionalna i sveučilišna pa se onda odmah nameće i pitanje njezine odgovornosti za nabavnu politiku te kuće. I dok je, primjerice, berlinskoj knjižnici, baš kao i američkoj, dragocjen svaki rukopis naših starijih pisaca – našu to baš i ne zanima. A i ogledi takvih dragocjenosti znaju trajati i po nekoliko godina – bez konačnog rezultata. Istodobno, nerijetko ćete čuti, kada tražite neku knjigu, čak i onu iz posljednjih nekoliko desetljeća, da oni nisu posudbena knjižnica, dok će vam oni iz narodnih spomenuti da nisu NSK pa da moraju imati sve svoje nacionalne pisce i njihove knjige. Nadalje, traži se od nakladnika, ni više ni manje, nego devet besplatnih primjeraka, a naša se izdanja sve češće tiskaju u bibliofilskim nakladama. Istodobno, nude, bez ikakva ograničenja, fotokopiranje gotovo svih djela – naravno uz plaćanje, ne brinu ih tada zaštićena autorska prava. Ne brine ih ni to što nemaju više ni arhivski primjerak nekog važnijeg izdanja, a i ako ga imaju zna se dogoditi da nije i cijeli, da su stranice otrgnute ili nema više originalnog omota. Ali zato neće kupiti drugi. Zatim, još je preveliki dio fundusa samo na skeniranim starim karticama. I tome kao da nema kraja. Nove internetske stranice posve su nepregledne, a pretraživanje jedva da je više i moguće s jednostavnim upitima, ali i nepotpuno u novom programu. A za neka složenija pretraživanja ne bi nam bio dovoljan ni doktorat iz bibliotekarstva. Hvale se da su jedina knjižnica u svijetu koja radi i noću, kao da su svi drugi ludi, a u tom vremenu ne možete dobiti ni jednu knjigu ako vam slučajno zatreba. I po danu, ako samo trebate uvid u treću stranicu, zbog kontrole bibliografskog zapisa, možete dobiti samo deset svezaka. Za drugih deset – dođite sutra, ali ih morate najaviti dan ranije.

Spomenut ću još samo dva primjera: jedan iz prakse bivšeg ravnatelja, a drugi iz sadašnjeg. Samo kao jednu od mogućih ilustracija. Ne tako davno, u ime svog štićenika, zbog njegove bolesti, ponudila sam na otkup dragocjenu i kompletnu korespondenciju Sudeta – Laszowski, uz Sudetinu knjigu pjesama posvećenu toj književnici, a koja je rukom ispisana i oslikana, za ciglih 19.200 kuna, jer sam, zbog hitnosti slučaja, znala da tolikim iznosom ravnatelj slobodno može raspolagati, a ne zato što bi to toliko vrijedilo. Nakon dosta natezanja, kao da smo na placu, milostivo je ponuđeno dvanaest. I danas se grozim tog slučaja, jer znam koliko to vrijedi i što će to konačno završiti u inozemnim knjižnicama. A i toliko je odbijenih važnih rukopisa da me je o njima i stid govoriti. I, na kraju, da i konačno završim s tom temom, trebali smo za naslovnicu knjige Notes Igora Mandića snimiti jedan logo starog izdanja VUS-a. Nije išlo legalnim putem. Nazvala sam ured ravnatelja da pitam što je tomu razlog. E, sad gle. Za takvu sitnicu trebalo je pismeno uputiti zahtjev ravnatelju da bi nam se to moglo i odobriti. Prešlo se svaku mjeru u administriranju poslovanja Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Ali, i ovo je samo djelić ozbiljnih teškoća s kojima se sreće korisnik te prevažne naše kulturne institucije. Ali, zato je važno da se u tom prostoru pompozno najave koncerti Filharmonije, kao da mi nemamo Koncertnu ili neku drugu dvoranu za njihove koncerte. Vjerujem, pametnome dosta.

Zbog svog dugogodišnjeg uredničkog posla posve ste zanemarili svoju spisateljsku karijeru. Planirate li u tom pogledu nešto i promijeniti?– Nešto se ipak pomaklo s mrtve točke. U posljednjih nekoliko godina ipak sam objavila nekoliko knjiga, ali kako je riječ o tekstovima koji su davnih dana već morali biti objedinjeni, to te knjige i nemaju onu važnost kao da su bile tiskane na vrijeme. Danas su one za mene samo dokument iz vremena kada sam sustavno pisala i objavljivala – ali i poticaj da, bez većih dugova – objavim i nove.

Dosad ste, kao urednica, potpisali na desetke knjiga o Splitu. Neke od njih, primjerice, Dossier Splita 1999. i slučaj Afco, izazvale su veliko zanimanje, napose splitske, javnosti, pa čak i utjecale na promjene pojedinih, činilo se, već gotovih odluka. Što vas u tome posebno motivira?– Uvijek rado kažem da onaj, koji u životu dobije i najmanju dozu Splita, trajno ostaje obilježen tim gradom. Ta je sredina u svakom pogledu toliko jaka da se iz nje ne možete baš samo tako lako izvući... Pogotovu ako u njoj provedete one svoje najvažnije, formativne, godine. A kada danas vidim što se sve događa s đacima i profesorima po srednjim školama, tada sam zahvalna našima sa splitske Klasične gimnazije što su znali biti prava i poštivana gospoda, koja nas je, s velikim temeljnim znanjima, i bez većih stresova, uputila u život i osposobila za jednostavnije daljnje školovanje. A kako uvijek rado ponavljam stih Borisa Marune »Bilo je lakše voljeti te iz daljine«, to svoj dug i zahvalnost na taj način i rješavam.

Razgovarao

Ivica Matičević