Područje novih mogućnosti

Područje novih mogućnosti

Izvan bijenalnih i trijenalnih manifestacija posvećenih grafici – Hrvatski trijenale grafike, Splitgraphic – produkcija i istraživanja mlađe generacije grafičara u medijima nerijetko su zanemareni. Posljednjih su godina uz zagrebačku i riječku scenu sve aktivnije splitska i osječka te je stasala generacija grafičara koji vlastito polje istraživanja pronalaze podjednako u starim, tradicionalnim grafičkim tehnikama kao i u eksperimentiranju s novim mogućnostima medija. Pritom poigravanje s datostima suvremene tehnologije, kombiniranje iskustva različitih medija te prakticiranje strategija izlaganja koje su imanentne drugim područjima rezultiraju nastankom svojevrsnih graničnih djela, reljefa grafika, prostornih grafika i grafičkih instalacija. U sondiranju grafičkog trenutka geografski lociranog u četiri središta – Split, Osijek, Rijeka i Zagreb – težište predavanja je stavljeno na razmatranje radova petnaest umjetnika do 35 godina starosti koji svojim projektima nastalim u proteklih nekoliko godina šire sam prostor promišljanja grafičkog medija.

Grafičke cikluse splitske umjetnice Kristine Restović na sižejnoj razini karakterizira istraživanje slike i vizualnih znakova, odnosno na tehničkoj istraživanje datosti i mogućnosti tehnika dubokog tiska i digitalnog ispisa. Umjetnica primjenjuje montažu u kojoj spaja osobnu s općom ikonografijom te stvara višestruko slojevite vizualne sklopove.

Osječka grafička scena počela je jačati proteklih nekoliko godina s povratkom grafičara školovanih u klasi Ante Kuduza na zagrebačkoj ALU. Njihove grafike karakterizira interveniranje crtežom na prethodno otisnute linoreze (Jelena Kovačević), odnosno interes za upletanje prostora i kretanja kao sastavnih elemenata u percipiranju i doživljavanju grafičkog djela (Ines Matijević, Mario Čaušić). Pritom Čaušić u nizu prostornih drvoreza i linoreza nastalih metodom spajanja pojedinačnih grafičkih listova otisnutih na prozirnoj foliji kreira velike višemetarske prostorne grafike/instalacije jake vizualne ekspresivnosti.

Dok grafičku situaciju u ostalim središtima karakterizira heterogenost i prisutnost niza grafičara čije se područje interesa i propitivanja medija ne može svesti pod zajednički nazivnik, jedino se u kontekstu riječke situacije može govoriti o postojanju onoga što je u stručnoj javnosti prepoznato kao riječka grafička škola. Ključne odrednice riječke grafike u proteklih 27 godina, odnosno od ak. god. 1981/82, kada je pod vodstvom Josipa Butkovića grafika postala izborni kolegij na tadašnjem Pedagoškom fakultetu, jest poseban interes za tehnike dubokog tiska te inzistiranje na propitivanju mogućnosti, granica i vizualnih datosti medija. Uglavnom apstraktne grafičke listove i cikluse karakterizira istraživanje ritma, prostora matrice i polja papira, odnosa svjetlosnih kategorija, te stupnjevanje i dinamiziranje grafičkog polja. Zanimljivo je da su proteklih godina, uz karakterističnu vizualnu paradigmu riječke škole koju karakterizira inzistiranje na dubokom tisku, mlade grafičarke zakoračile u polje konceptualnog eksperimentiranja i poigravanja s datostima tehnika, što je rezultiralo autoreferencijalnim knjigama umjetnika (Ana Vivoda), rezanjem i vizualnim segmentiranjem grafičkih listova (Celestina Vičević), primjenom digitalnog ispisa u ostvarivanju pattern-uzoraka (Ana Grubić), odnosno oblikovanjem grafičkih objekata (Iva Gobić).

Heterogenost i obilje različitih pristupa u poimanju grafičkog medija najočitije je u sondiranju zagrebačke situacije. Igor Čabraja u svojim ciklusima ustrajava na tradicionalnim grafičkim tehnikama te ispitujući njihove optičke mogućnosti ostvaruje apstraktne kompozicije koje karakterizira ritmičko dinamiziranje mreža linija i postizanje efekta različitog stupnjevanja svjetlosti. Lina Rica ulazi u polje koncepta, istražuje protežnost grafičkog medija kroz instalacije i projekte koji u sebi imaju grafičko polazište, ali i balansiraju na granici medija interferirajući se s land artom, site specific djelima pri čemu interakcija posjetitelja postaje sastavni element djela. Eksperimentiranje u domeni primjene različitih tehnika u ostvarivanju pojedinoga grafičkog lista, iskorištavanje datosti i znanja preuzetih iz tekstilne industrije kako na tehničkoj tako i na motivskoj razini (prikazi odjeće), izravno interveniranje na matricu ili grafički otisak perforiranjem i šivanjem te izlaganje grafičkih listova u obliku prostornih instalacija neke su od karakteristika radova Silvija Vujičića. Ostvarivanje suptilnih grafičkih instalacija svojstveno je Mejri Mujičić, dok savršeno precizno izvedene radove Ivane Franke karakterizira kontinuirano propitivanje odnosa dvodimenzionalnosti i trodimenzionalnosti. Umjetnica se kao motivima koristi geometrijskim tijelima, ponajviše kockom, čiju strukturu i mrežu istražuje podjednako u klasičnim dvodimenzionalnim otiscima, kao i u mediju knjige ili oblikujući trodimenzionalne prostorne grafike. Poigravanje s elementom adicije i slaganja karakterizira višedijelne radove studentica zagrebačke ALU kod kojih svaki gradbeni element egzistira kao zasebni grafički otisak koji uslojavanjem formira stupnjevani vizualni sklop (Iva Šarić) ili se spajanjem izdiže iz dvodimenzionalnosti grafičkog otiska i zahvaćajući prostor oblikuje trodimenzionalni objekt, svojevrsnu reljefnu grafiku (Petra Kriletić).

Produkcija mlađe generacije grafičara, njihovo suvereno baratanje tradicionalnim grafičkim tehnikama, senzibilitet za propitivanja medija, iskušavanje novih mogućnosti te ulaženje u polje eksperimentiranja s tehnikom, usprkos nedovoljnoj prisutnosti u medijima, osigurava im poziciju jedne od najzanimljivijih dionica naše suvremene likovne scene.

Lovorka Magaš

Lovorka Magaš (1981) diplomirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje radi kao asistentica na Odsjeku za povijest umjetnosti. Na istom fakultetu studira i muzeologiju. Autorica je izložbe Sergije Glumac, održane potkraj 2005. u Zagrebu. Bavi se istraživanjem grafičkog medija te pojava u modernoj i suvremenoj umjetnosti.