Pod velom melankolije

Pod velom melankolije

Moto je predstave stih njemačkog pjesnika Augusta von Platena »onaj tko je vidio ljepotu / već je predan smrti«, jer vidjeti ljepotu znači osvijestiti spoznaju o njezinoj i vlastitoj prolaznosti. Neumeierova inscenacija Smrti u Veneciji u tome je nepogrešiva

Premda objavljena daleke 1912, novela Smrt u Veneciji Thomasa Manna i danas nesmanjenim intenzitetom provocira umjetnike i budi u njima želju za vlastitim interpretacijama. Luchino Visconti snimio je 1971. film Smrt u Veneciji, Benjamin Britten napisao je istoimenu operu u dva čina praizvedenu 1973, a ni naši kazalištarci nisu ostali imuni. Podsjetimo, početkom godine u Teatru &TD premijerno je izvedena Smrt u Veneciji (istodobno s operom Didona i Eneja Henryja Purcella) u režiji Olivera Frljića, projekt koji je intrigantnom koncepcijom uspio prodrmati uspavani zagrebački kazališni duh.

Godine 2003, u jubilarnoj tridesetoj sezoni Hamburškoga baleta, John Neumeier na repertoar je te baletne kompanije uvrstio svoje viđenje Mannove novele, moderni balet u deset slika podnaslovljen Ein Totentanz. Premda njegov Gustav von Aschenbach nije kao u Manna, pisac koji piše proznu epopeju o životu Friedricha Velikog, nego koreograf koji radi na baletu o tom pruskom kralju, balet više-manje prati strukturu knjiškoga predloška, a Neumeier je osim za inscenaciju i koreografiju odgovoran i za dizajn svjetla te kostime koje je osmislio u suradnji s Peterom Schmidtom, koji je i autor scenografije. Glazbenu podlogu čini izbor djela iz opusa Johanna Sebastiana Bacha i Richarda Wagnera.

Neumeierova Smrt u Veneciji moderni je balet iznimno dobro pogođene atmosfere. Koreografski je rukopis prilagođen radnji, formalan na samu početku kad prikazuje von Aschenbacha (plesački iznimno uvjerljiv i glumački dojmljiv Ivan Urban, koji je zamijenio oboljeloga Lloyda Rigginsa iz premijerne podjele), koji radi na svom novom baletu da bi ga, kada to zahtijeva slika, oslobodio gotovo do nevidljivosti u prikazima mladoga plavokosog ljepotana Tadzia (Edvin Revazov zrači vedrinom i mladenačkom radošću, a njegova je mladost koreografski podcrtana pokretom koji je povremeno nedovoljno rafiniran) u igri s vršnjacima. Odnos von Aschenbacha i Tadzia u Neumeierovu viđenju Smrti u Veneciji najbliži je žudnji za prohujalom mladosti, a kao što u Mannovu pismu do izražaja dolazi jezična virtuoznost u prikazu erotskih dvojbi umjetnika, tako i Neumeier iskazuje podjednaku vještinu u koreografskom rukopisu tvoreći filigransku sliku atmosfere i emocija koje intenzitetom variraju od paučinaste nježnosti do duboka očaja, razočaranja i predanosti smrti. Jedna od najdojmljivijih slika jest sedma, naslovljena Metamorfoza, koja se odvija u brijačnici kad von Aschenbach prihvaća ponudu brijača da ga se bojanjem kose i nanošenjem pudera pomladi. Janusovsko dvojstvo brijača utjelovljeno je u braći blizancima Jiřiju i Ottu Bubeničeku, čiju tjelesnu identičnost Neumeier efektno i višekratno koristi tijekom predstave. Od ženskog dijela ansambla svakako treba istaknuti gracilnu i gracioznu Lauru Cazzaniga u trostrukoj ulozi von Aschenbachove asistentice i majke te Tadziove majke.

Moto je predstave stih njemačkog pjesnika Augusta von Platena »onaj tko je vidio ljepotu / već je predan smrti«, jer vidjeti ljepotu znači osvijestiti spoznaju o njezinoj i vlastitoj prolaznosti. Neumeierova inscenacija Smrti u Veneciji u tome je nepogrešiva.

Goran Ivanišević