Po utrtoj stazi

Po utrtoj stazi

Livio Morosin je, uklapajući se u hrvatsku rutinu filmske glazbe, ipak ugodno iznenadio razradom glazbenih ideja i njihovim tretmanom

Glazba u hrvatskom filmu zapala je u rutinu čija je većina elemenata, u usporedbi sa svjetskom filmskom glazbom, zastarjela. U svjetskim mjerilima hrvatska je filmska glazba kuriozitet bez potrebe za stvaranjem vlastite posebnosti: lajtmotivi, koji su u svijetu danas potpuni raritet, rijetko se razrađuju i rabe funkcionalno, harmonija je spala na najosnovnije grane, orkestracije zapravo i nema, a uporaba velikih područja tišine gubi pravu dramaturšku funkciju (osim činjenice da je ili premalo novca ili da redatelj ne zna što bi s glazbom).

Partitura filma Moram spavat’, anđele redatelja Dejana Aćimovića ne silazi s te utrte staze. Skladao ju je istarski kantautor Livio Morosin, još jedan u nizu kompozitora koji su se okrznuli o žanr, ali u njemu najvjerojatnije neće ostati. Morosin je za Moram spavat’, anđele rabio ustaljene hrvatske stereotipe. Krenuo je skladati komornu partituru koju čine tipično narodni (odnosno, zabavljačko-klasični) instrumenti: harmonika, glasovir, gitara, violina, pa i violončelo. U ovom slučaju, pokušalo se uvjeriti gledateljstvo da su to i instrumenti koji obilježavaju zvučanje socijalističkih sedamdesetih u Hrvatskoj. No u njihovoj uporabi postoji i pozitivna strana: ozbiljnost tretmana ponekad premašuje osnovnu namjenu određenja mjesta i vremena radnje. Osim toga, Morosin se nije zadovoljio elektroničkom imitacijom živih instrumenata, nego se potrudio da okupi glazbenike koji će njegovu partituru odsvirati. Živa izvedba za svaku je pohvalu, unatoč tomu što je skladatelju najvjerojatnije donijela niz dodatnih angažmana.

Spomenuti lajtmotivički rad također je zastupljen, no Morosin ga ne primjenjuje sirovo, nego prati logiku sadržaja pojedinih scena. Glavna tema prevladava partiturom kao ljubavna tema – no, to je raznorodna ljubav koja označava i sigurnost obiteljskoga doma (harmonika solo, ponekad uz komorni sastav), i očevu nevjeru (glasovir), i majčino shvaćanje da joj se brak raspada (violončelo). No nisu samo instrumenti ti koji mijenjaju karakter teme: ona se razvija najčešće u retrogradnom smjeru – Morosin se koristi njezinim često transformiranim fragmentima kako bi pokazao u kojem je smjeru otišao sadržaj.

Kada se dozna da je majka teško bolesna, dijagnoza potpuno mijenja tijek priče. Usporedno se mijenja i tijek glazbenoga sadržaja: umjesto dominantne ljubavne teme (ako je tako možemo nazvati), pojavljuje se grubi motiv deformirana zvuka (odsviran na nekom žičanom instrumentu – vjerojatno je riječ o violinskom pizzicatu), koji je, čini se, izronio iz dubokih pora osnovne teme. I taj se motiv mijenja, ali u pozitivnom smjeru: njegova grubost postaje nježnost u trenutku kada s majkom zavađen otac zabrinuto kaže da će ona morati na operaciju. Motiv sada svira gudalom vučena solo violina (dakle, legato, što je oprečno ranijem pizzicatu), kojoj će se, u najtragičnijim trenucima, pridružiti ženski glas. Pretvarajući opori motiv u prekrasnu i tužnu melodijsku reakciju, Morosin kao da nudi neki drukčiji, možda ljepši životni put Gordani i njezinoj obitelji.

Koliko god je danas lajtmotivički rad zastario i koliko god komorni instrumentalni sastav (tretiran harmonijski prilično jednostavno) djeluje kao osnova koja bi mogla naći bogatiju nadogradnju, Livio Morosin je, uklapajući se u hrvatsku rutinu filmske glazbe, ipak ugodno iznenadio razradom glazbenih ideja i njihovim tretmanom u skladu s razvojem filmske radnje.

Irena Paulus